PIŠE INOSLAV BEŠKER Informatičkim kapitalistima u ruke je pala baš apsolutna vlast

Autor:

14.11.2019.

Facebook CEO Mark Zuckerberg arrives to testify before a Senate Judiciary and Commerce Committees joint hearing regarding the companys use and protection of user data, on Capitol Hill in Washington, U.S., April 10, 2018. REUTERS/Aaron P. Bernstein - HP1EE4A1FYV4W
Aaron P. Bernstein / REUTERS

Paradigma bezobzirne pohlepe, maskirane “demokratskim pravom na slobodu riječi”, jamačno je Mark Zuckerberg (na slici)

Ni informacijska revolucija nije izbjegla krležijansku kletvu XX stoljeća: pretvorbu perspektive u mȍru, utopije u distopiju.

U nekom ulomku Krležina dnevnika našao se zapis iz 1968, kada je destilatom rezignirane pakosti prorekao mojoj tada nadobudnoj generaciji da ćemo i mi doživjeti ostvarenje svojih ideala.

Pedeset godina ranije Krleža je bio među pronositeljima komunističkog pokreta, a 1968 se doimao kao utjelovljenje establishmenta kojemu od komunističkoga nije ostao ni onaj poslovični “k”, establishmenta koji je dokazao koliko su proročanske bile Bakuninove kritike autoritarnog socijalizma, tada još eventualnoga. “Uzmete li najvatrenijeg revolucionara, pa mu date apsolutnu vlast, za godinu dana bit će gori od samog cara”, razborito je Bakunin opisao drogerski efekt svake vlasti, ne samo “diktature proletarijata”.

Dvadesetak godina kasnije bilo je evidentno da su šezdesetosmaški poklici o mašti na vlasti, o revalorizaciji ravnopravnosti, o razaranju autoritarizma u ime autoriteta znanja i poštenja, definitivno spakovani u ideale čije ostvarenje moja generacija doživjeti neće ni u XX, ni u XXI stoljeću. Krleža se prešao, usudio sam se napisati. Ali jadac! Iako me otpisao, rekavši mi prijekorno: “Nemojte me razvlačiti kao mačka stare pantalone!”, stigao je čas da mu priznam da je ipak bio u pravu. Ne u pogledu socijalne, nego u pogledu informacijske revolucije.

Vidjeti u kompjuteru djelotvornog pomagača, i prije negoli je stao u džep u formatu smartfona, vidjeti u Internetu najopsežniju biblioteku u povijesti, začaranu šumu informacija, nije bila pogreška. Vidjeti u Internetu ključ za opću participaciju u odlučivanju, za e-demokraciju koja ne bi bila svedena samo na e-glasanje, pokazalo se ipak pomalo ishitrenim.

Internet je, i u dobru i u zlu, “ispeglao” mnoge komunikacijske meandre i tarabe, umjesto uskih i krivudavih puteljaka probio je široke i superbrze ceste, ali nije postavio kontrolu robe na njima, samo automatske naplatne kućice i prostor za agresivne reklame.

S jedne strane Internet je demokratizirao znanje, od brze i gotovo besplatne razmjene znanstvenih publikacija, do eksplozije rječnika i enciklopedija koje sada doslovce nosimo u džepiću. Naravno, Internet nije isključio mogućnost manipulacije, ali ona nije bila isključena ni ranije, ni u Britannici (makar zbog predrasuda), kamoli u Velikoj sovjetskoj enciklopediji, pa je onda logično što su balkanske verzije Wikipedije u daleko većoj mjeri rezultat ideoloških podvala nego njihove inačice na engleskome, francuskome ili španjolskome.

S druge pak strane, informacijska revolucija, katapultirana u kapitalističko okružje, nije propustila usisati i izvrsne i mračne strane kapitalizma, od herojskog mita privatne inicijative, primijenjenoga ovaj put na genijalne pronalazače koji su iz unajmljene garaže otvarali neviđene nove svjetove, do “nadzornih kapitalista koji se bogate na tuđim osobnim podacima, usmjeruju izbore i gaze konkurente”, kako je u Financial Timesu efektno sintetizirala Rana Foroohar, zamjenica glavnog urednika tih novina, koje bi teško bilo definirati antikapitalističkima.

Gotovo da je Orwell imao pravo u 1984, uz dva korolara: ne nadzire nas ekran televizora nego minimonitor smartfona, a motiv nije ideološki nego genuino vojnopolitički: novac, novac, novac (kako je to pregnantnije od von Clausewitza definirao potpaljivač Eugen Savojski).

Novac je, osobito od sredine devedesetih, nanjušio u informacijskoj revoluciji prostor za svoje razmnožavanje u tezi da je nemoguće, ili nedopustivo, kontrolirati sadržaj koji se nudi, poglavito na platformama takozvanih društvenih mreža. A i u tezi da je kyberprostor izvan i iznad državnih granica, pa da promet u njemu ne podliježe nacionalnom porezu, ni nacionalnim zakonodavstvima, ma koliko demokratskima.

Informatičkim kapitalistima tako je u ruke pala baš apsolutna vlast, od koje je zazirao Bakunin. “Ali uistinu su pretjerali, monetizirajući mržnju i nasilje širene on line i dopustivši manipuliranje demokratskim procesima”, konstatira Gianluca Mercuri.

Paradigma bezobzirne pohlepe, maskirane “demokratskim pravom na slobodu riječi”, jamačno je Mark Zuckerberg. Ali Facebook ili Cambridge Analytica su samo vrh sante.

Ključ, naravno, nije u informatičkoj tehnologiji, nego u tehnologiji kapitalizma, koju su kao ideju vodilju politike do paroksizma utjelovili Margaret Thatcher i Ronald Reagan. Foroohar napominje da je proboj neoliberističke ekonomije započet osamdesetih stvorio veliko bogatstvo, ali ga je koncentrirao u premalo ruku. Tako je, veli ona, nastalo “novo Pozlaćeno doba u kojemu je politički sustav, osobito u USA, zarobljen novčanim interesima”.

Ideja komunističke revolucije kao trijumfa pravde i ravnopravnosti mizerno se dala pokopati predvidivim svinjarijama, informacijska revolucija je - navlastito kroz društvene mreže - izvukla iz čeljadi na površinu najodurnije strasti. Moloh, koji je u oba slučaja zlobno trijumfirao, ne pokazuje simptome slabosti.