Niskougljično društvo u 2050. godini – Europa kaže da, a što kaže Hrvatska? Otvoreni spor Zagreba i Helsinkija oko energetskih prioriteta

Autor:

  • Ivan Komušanac

08.05.2019.

Novalja, 060319.
Ministar zastite okolisa i energetike Tomislav Coric u nazocnosti predsjednika Uprave Hrvatske elektroprivrede Frane Barbarica postavili su kamen temeljac za gradnju nove pogonsko-poslovne zgrade HEP-Operatora distribucijskog sustava Elektrolike Gospic u Novalji u industrijskoj zoni Ciponjac. Foto: Jure Miskovic / CROPIX
Jure Miskovic / CROPIX

Ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić (lijevo s kamenom temeljcem)

Ivan Komušanac je analitičar tržišta u udruzi WindEurope, magistar znanosti energetike s Tehničkog Sveučilišta u Münchenu.

Krajem studenoga prošle godine Europska komisija je objavila svoju viziju 2050. godine u sklopu strateškog dokumenta kako bi Europska unija izvršila svoje ciljeve prema Pariškom sporazumu. Cilj Pariškog sporazuma je limitiranje globalnog zatopljenja ispod 2°C i pokušati ga zadržati ispod 1.5°C. Europska unija ne može sama spriječiti globalno zatopljenje, ali može biti uzor drugim zemljama da se pridruže globalnoj energetskoj tranziciji.

Europska komisija je bila na meti kritika zbog svojih neambicioznih ciljeva za 2030. godinu (prijedlog Europske komisije je bio 27% udio obnovljivih izvora energije, a Europski parlament je tražio 35% - na kraju je kompromisnih 32% bilo dogovoreno kao cilj za 2030. godinu). Međutim ovog puta je Europska komisija predstavila viziju kakvu Europska unija zaslužuje. Strateški dokument se sastoji od 8 scenarija koji se sastoje od manje ambicioznih scenarija (80% smanjenje stakleničkih plinova do 2050.) te optimističnih scenarija kojima je cilj nulta neto stopa emisija stakleničkih plinova.

Zemlje koje su otvoreno istaknule podršku nultoj neto stopi emisija stakleničkih plinova su:

Danska, Finska, Francuska, Italija, Luxemburg, Nizozemska, Portugal, Slovenija, Španjolska i Švedska.

Zanimljivo je pogledati koaliciju opozicije koja se javno protivi optimističnim scenarijima – donedavni lider EU po pitanju energetske tranzicije -

Njemačka, sada dijeli stajališta sa zemljama poput Poljske, Mađarske i Češke.

Jedan od razloga zašto Poljska i Češka konstantno traže niže ciljeve na EU razini je briga o lokalnoj industriji ugljena, odnosno lignita. U pomicanju prema niskougljičnom društvu, prvi sektor koji nestaje je onaj lignita jer lignit ima nižu kaloričnu vrijednost od ugljena – za 1 MWh električne energije vam treba više lignita nego ugljena. Također, lignit više zagađuje okoliš pri izgaranju u termoelektrani nego ugljen, koji se već sad naziva crna smrt.

Dobri ciljevi za 2030, ali loši za 2040. godinu

A gdje je Hrvatska u cijeloj priči? Krajem prošle godine Hrvatska je poslala nacrt nacionalnog energetskog i klimatskog plana u Bruxelles. Sve zemlje članice pišu ga u isto vrijeme te ga moraju završiti do kraja ove godine. Iako je dokument fokusiran na detaljne mjere koje će svaka država napraviti između 2021. i 2030., taj dokument također sadržavati pogled na 2040. godinu. Hrvatska je imala jako dobre ciljeve za 2030. godinu (36.4% udio obnovljivih izvora u finalnoj potrošnji), ali u 2040. godini Hrvatska još uvijek planira proizvoditi prirodni plin i naftu (i to u sličnoj količini kao što planira u 2020. godini).

Hrvatska se nije javno usprotivila, ali nije niti javno podržala nultu neto stopu emisiju stakleničkih plinova do 2050. godine. To nije ništa iznenađujuće, štoviše to je bilo očekivano od zemlje koja je i prije godinu dana bila tiha. Tada je velik broj zemalja pozivao na veći udio obnovljivih u 2030. godini (podržavajući 35% od Europskog parlamenta) dok su se zemlje poput Poljske, Mađarske i Češke protivile.

Kako je Hrvatska glasala, koga je podržavala i zašto – to javnost ne zna.

Za manje od 8 mjeseci Hrvatska neće moći biti nijema. Od 1. siječnja 2020. godine, Hrvatska će predsjedavati Vijećem EU-a u trajanju od šest mjeseci. Tijekom predsjedništva Hrvatske jedna od glavnih tema u energetici trebala bi biti posvećena otocima  - kako ih napraviti energetski održivima. Međutim, Hrvatsku bi mogle dočekati puno veće teme na pladnju jer Finska ima predsjedništvo prije Hrvatske, a neke njihove teme se možda neće stići zatvoriti u 2019. godini.

U prosincu prošle godine finski je parlament gotovo jednoglasnom većinom izglasao da EU treba postići nultu neto stopu emisija stakleničkih plinova prije 2050. te planiraju svoje predsjedništvo iskoristiti za implementaciju tih ciljeva. Finski parlament je također izglasao da se cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova u EU treba povećati s trenutnih 40% na minimalno 55% smanjenje u 2030. godini u odnosu na 1990.

Gdje su energetske teme u Hrvatskoj?

Hoće li Hrvatski sabor napraviti slično kao kolege iz Finske? Vjerojatno ne. Razlog tomu je što u Hrvatskoj energetske teme ne dominiraju u političkom spektru. Hrvati također ni ne razumiju koliko su napredovali obnovljivi izvori energije – 95% instaliranih kapaciteta u EU u 2018. godini je došlo iz vjetroelektrana i solarne energije. Obnovljivi izvori energije godinama su bili lider novih energetskih projekata u EU te će tako i ostati u izvjesnoj budućnosti.

Kako bi sektor obnovljivih izvora energije u Europskoj uniji trebao izgledati u 2050. godini? Vjetroelektrane bi prema dokumentu Europske komisije trebale biti nositelj energetske tranzicije s instaliranim kapacitetima 4-7 puta većima nego što su danas. Vjetroelektrane bi trebale pružiti preko 50% sve proizvedene električne energije, a zajedno sa solarnom energijom bi zajedno proizvodili oko 70% električne energije Europske unije.

Dobre vijesti su da je ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić prije malo više od mjesec dana izjavio kako Hrvatska u idućih deset godina planira utrostručiti instalirane kapacitete vjetroelektrana te pojačati udio solarne energije 20 puta u odnosu na danas. To je prvi bitni korak, ali Hrvatska ima još puno posla pred sobom.