EU u salonu Titanica: neshvatljivo otezanje s odlukom i uplatom za koronakrizu

Autor:

10.07.2020.

(L-R) European Council President Charles Michel, German Chancellor Angela Merkel, President of the European Commission Ursula von der Leyen and European Parliament President David Sassoli pose for a photo ahead of a meeting at the European Commission in Brussels, on July 8, 2020, upon the presentation of the German programme for EU presidency. (Photo by STEPHANIE LECOCQ / POOL / AFP)
STEPHANIE LECOCQ / AFP

Evropsku uniju bi oklijevanja mogla stajati opstanka, prepustivši članicama da opet budu glineni vrčevi među čeličnim bačvama koje se sudaraju

Nesigurnost suvereno vlada Evropom, tjedan dana prije još jednog sastanka Evropskog vijeća za koji nema konsenzusa.

Kao da smo u salonu Titanica. Najvažnije pitanje je da ne propadnu tisuće eura unaprijed uplaćene ne za budućnost mladenaca, nego za pirnu gozbu i treštavu glazbu. I stranačke raspre se doimaju važnijima od pitanja kako preživjeti ako pandemija ujesen ojača, istodobno kada stignu na naplatu ekonomski gubici izazvani njezinim zimsko-proljetnim preludijem i sadašnjim sve ubrzanijim interludijem. I procjene se odgađaju u nedogled, kao da je posrijedi dugoročna povjesnica, a ne dnevna politika. Povjesnica i politika, naime, koriste različite ključeve pri procjenama.

Povjesničari moraju (ili bi barem morali) procjenjivati na temelju rezultata. Nije to neka specifična mudrost. “Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati”, poučavao je Isus prije 1990 godina (što se, naravno, odnosi i na crkve koje se na njega pozivaju, ali nije nam to danas tema). Ti se plodovi očitavaju uglavnom prekasno: još plaćamo krvave kamate na Četvrti križarski rat i katoličko razaranje Bizanta, prije 816 godina. Jer politika ne mari računati dugoročno, nego u terminima svog mandata i režima. Svim povijesnim poukama unatoč. Ključevi politike nisu plodovi i opće dobro, nego ponajprije percepcija i tajming.

Talijanski premijer Conte ovih se dana latio citata iz filmske satire “Ecce Bombo” Nannija Morettija: “Primjećuje li me se više ako dođem ili ako ne dođem?” On se time, doduše, narugao oporbenim strankama koje su odbile doći na zajedničko savjetovanje u rimskoj Villi Pamphilj (glupo nazvano Generalnim staležima) o sadašnjoj krizi. Ista se formula može primijeniti i na njega kao predsjednika Ministarskog vijeća i poglavara Vlade (kako glasi formalna titula talijanskog premijera): ispada li bolje kada odlučuje ili kada odgađa? Conte se pokazao velemajstorom odgađanja, u svim pitanjima u kojima su dijametralno sukobljene dvije glavne snage u njegovoj zapravo slučajnoj vladinoj većini: PoKret 5 zvjezdica i Demokratska stranka, dakle populisti s jedne strane, a s druge reformisti, od ekskomunističkih do eksdemokršćanskih. Moguće je da se ta lepeza, koju bi nekad u Skopju nazvali “neprincipijelnom koalicijom”, proširi i na Silvija Berlusconija, nepoderivoga političkog zombija. Za to se zauzima - ne bi ni Vrag to svojedobno prognozirao - Berlusconijev nekadašnji dindušmanin, bivši predsjednik Evropskog povjerenstva Romano Prodi. Nije posrijedi generacijska solidarnost (obojica su u devetom deceniju, zlatnom dobu talijanskih političkih patrijarha i katoličkih rimskih papa), nego puki pragmatizam: ako već koalicija mora biti, bolje da je šira, jer tako otupljuje ucjenjivačku snagu manjinskih dioničara, uz pretpostavku da svi oni strepe od izborâ.

Oklijevanje i odgađanje katkad je uspješan strateški odabir, osobito kada je snaga takva da joj prijeti uništenje u frontalnom sukobu čak i u slučaju pobjede (lijepo je to formulirao epirski kralj Pir; knez Lazar nije izgubio bitku na Kosovu, ali je izgubio vojsku, za razliku od Bajazida). Kvint Fabije Maksim, zvani Bradavičasti (Verrucosus), prozvan je i Oklijevalo (Cunctator) jer je izbjegavanjem bitke vozao i uspješno iscrpljivao Hanibala. Isto je, još efikasnije, učinio knez Kutuzov Napoléonu. Ali to su bila oklijevanja u strateškom planu, usmjerena presudnoj pobjedi

To dakle nije bio generalni naputak. Dapače. Livije je tvrdio da je oklijevanje opasno (periculum in mora); i Šenoa je citirao konstataciju da je Sagunt pao dok je Rim natenane odlučivao. Eto, od antike se zna za tajming, iako se nije zvao tako. Contea bi oklijevanja (oko oduzimanja autocesta Benettonima koji su ih neodržavanjem učinili dokazano pogibeljnima, oko opasne čeličane u Tarantu, oko gubitničke Alitalije…) mogla stajati vlasti.

Evropsku uniju bi oklijevanja mogla stajati opstanka, prepustivši članicama da opet budu glineni vrčevi među čeličnim bačvama koje se sudaraju. Evropsko oklijevanje u odlučivanju je Hrvatsku 1991 koštalo rata i okupacije, s repovima koji se vuku do danas (i sutra). Da su promatrači pravodobno stavljeni na hrvatsko-bosansku granicu (De Michelis me gledao lešim ribljim očima dok sam mu to, u obliku pitanja, rekao prije okupacije), rata ne bi bilo, barem ne takvoga.

Evo, Unija opet oteže ikakvu definitivnu odluku o količini i o tipu investicija (subvencije, krediti), dok jesen hrli i s njome dvije nesigurnosti: koliko će ubijati koronavirus, a koliko će moriti ekonomska kriza? Oteže i uplatu već odobrenoga.

I takva oklijevanja pridonose da se krize pogoršaju, a one pak jačaju ekstremizam i fanatizam, kakvome se ovih dana, u sakrosanktnom pokretu protiv rasizma, opire čak i nimalo umjeren Noam Chomski.

Sve najgore u XX stoljeću u Evropi, a u Hrvatskoj i poslije toga, učinio je fanatizam, koji bio da bio. Fanatike su ubijali ili proglašavali svecima. Potiskuje se podatak da su njihovu kobnom usponu presudno pridonijela naizgled oprezna i umjerena oklijevala bez strateškog plana.