Nije neka novost. I zid u splitskoj Ulici kralja Zvonimira svjedoči o neobuzdanoj mržnji spram novinarâ. A i razlozi su, u krajnjoj crti, isti ili slični. Palazzolo je rasrdio mafiju. Učinio je najstrašniju stvar s njezine točke zrenja: nije prešutio događaj, nego ga je snimio i o njemu izvijestio. Za mafiju je to samo jedan od oblika potkazivanja, što se beziznimno plaća glavom, u tom svjetonazoru koji zahtijeva od svih, a ponajprije od policije, svećenika i novinara, da gledaju „svoja posla“ na način da mafiju ne spominju, kao da ne postoji. Zaludu objasniti da je i ona naš, novinarski posao. Policajcima će mafijaši još progledati kroz prste, kao da su protivnička momčad s kojom se nadmeću. Popovima pucaju u glavu, novinare radije ugrade u kakvu autocestu ili u stup nadvožnjaka.
Palazzolo je, eto, opisao kako je Giuseppe Cusimano donio hranu u palermitansko naselje Zen, te ga podijelio stanovnicima.
Zen je naselje na periferiji, izgrađeno za stanovnike centra čije su kuće srušene u savezničkim bombardiranjima za drugoga svjetskog rata. Jedino im nisi smio spominjati državu: smatrali su da ih je bacila u jarak sa strane te da se pravi kao da ne postoje. Da je mladima, kao jedinu perspektivu ponudila mafiju. Mafija je u mnogim dijelovima Sicilije (i Italije) paradržava, koja kontrolira teritorij i stara se za socijalni mir i blagodat onih najzadnjih. Kao da je kolektivni Robin Hood. Uzor skrbi za malog čovjeka.
Cusimanov brat Nicolò jedan je od šefova Cose nostre. Policija je snimila kako se Giuseppe Cusimano sastajao s Calogerom Lo Piccolom i još nekim mafijaškim vođama.
La Repubblica, ustavši u obranu svog novinara, ispravno podsjeća da „pažljiv kroničar ne smije ne postaviti pitanje krije li se iza tog čina dobročinstva zapravo pokušaj mafijaških ambijenata da ojačaju svoj socijalni konsenzus. S druge strane je Nacionalno antimafijaško tužilaštvo, zajedno sa samim šefom Policije, upozorilo na opasnost da organizirani kriminal može iskoristiti krizu s koronavirusom ponudivši neku vrstu socijalnog blagostanja pomaganjem potrebitih obitelji.“
Ko i Đavo, u znamenitoj tezi da najbolje posluje kad se u njega ne vjeruje, i mafija najbolje posluje u tišini, iza flanjke, daleko od reflektora i mikrofona. Ne samo sicilijanska, ne samo talijanska, nego svaka mafija: svaka udruga sa ciljem nezakonitog i protuzakonitog bogaćenja kontrolom teritorija. I s time nema šale.