Hoće li mafija prigrabiti i novac za oporavak od koronakrize

Autor:

10.04.2020.

Italian police officers lead Sicilian Mafia boss Bernardo Provenzano (C) from a police station in the southern city of Palermo April 11, 2006. Provenzano, the undisputed chief of the Sicilian Mafia who had been on the run for more than four decades, was arrested while hiding in a farmhouse near Corleone in Sicily on Tuesday, officials said. REUTERS/Marcello Paternostro - RTR1CG18
Marcello Paternostro / REUTERS

Talijanska policija vodi sicijalijanskog mafijaškog šefa Bernarda Provenzana

Verbalnom linču, uključujući i prijetnje smrti, izvrgnut je na društvenim mrežama Salvo Palazzolo. novinar rimske Repubblice na Siciliji. Ne manjka ni općenitih perentornih ocjena, na primjer: „Novinari gori od koronavirusa“.

Nije neka novost. I zid u splitskoj Ulici kralja Zvonimira svjedoči o neobuzdanoj mržnji spram novinarâ. A i razlozi su, u krajnjoj crti, isti ili slični. Palazzolo je rasrdio mafiju. Učinio je najstrašniju stvar s njezine točke zrenja: nije prešutio događaj, nego ga je snimio i o njemu izvijestio. Za mafiju je to samo jedan od oblika potkazivanja, što se beziznimno plaća glavom, u tom svjetonazoru koji zahtijeva od svih, a ponajprije od policije, svećenika i novinara, da gledaju „svoja posla“ na način da mafiju ne spominju, kao da ne postoji. Zaludu objasniti da je i ona naš, novinarski posao. Policajcima će mafijaši još progledati kroz prste, kao da su protivnička momčad s kojom se nadmeću. Popovima pucaju u glavu, novinare radije ugrade u kakvu autocestu ili u stup nadvožnjaka.


Palazzolo je, eto, opisao kako je Giuseppe Cusimano donio hranu u palermitansko naselje Zen, te ga podijelio stanovnicima.


Zen je naselje na periferiji, izgrađeno za stanovnike centra čije su kuće srušene u savezničkim bombardiranjima za drugoga svjetskog rata. Jedino im nisi smio spominjati državu: smatrali su da ih je bacila u jarak sa strane te da se pravi kao da ne postoje. Da je mladima, kao jedinu perspektivu ponudila mafiju. Mafija je u mnogim dijelovima Sicilije (i Italije) paradržava, koja kontrolira teritorij i stara se za socijalni mir i blagodat onih najzadnjih. Kao da je kolektivni Robin Hood. Uzor skrbi za malog čovjeka.


Cusimanov brat Nicolò jedan je od šefova Cose nostre. Policija je snimila kako se Giuseppe Cusimano sastajao s Calogerom Lo Piccolom i još nekim mafijaškim vođama.


La Repubblica, ustavši u obranu svog novinara, ispravno podsjeća da „pažljiv kroničar ne smije ne postaviti pitanje krije li se iza tog čina dobročinstva zapravo pokušaj mafijaških ambijenata da ojačaju svoj socijalni konsenzus. S druge strane je Nacionalno antimafijaško tužilaštvo, zajedno sa samim šefom Policije, upozorilo na opasnost da organizirani kriminal može iskoristiti krizu s koronavirusom ponudivši neku vrstu socijalnog blagostanja pomaganjem potrebitih obitelji.“
Ko i Đavo, u znamenitoj tezi da najbolje posluje kad se u njega ne vjeruje, i mafija najbolje posluje u tišini, iza flanjke, daleko od reflektora i mikrofona. Ne samo sicilijanska, ne samo talijanska, nego svaka mafija: svaka udruga sa ciljem nezakonitog i protuzakonitog bogaćenja kontrolom teritorija. I s time nema šale.


Nije bilo velike nesreće, a da neki mafijaši nisu slavili. Snimljeno je trijumfalno smijanje takvih „časnih ljudi“ kad je potres razorio L’Aquilu: znali se koliko će se novca onamo ulit i kako će od toga znati maznuti „pinku“, progurati se na natječajima, oprati pritom mračnije zarađen novac.
Koronavirus navodi države da zagrabe šakom i kapom u rezerve i zajmove. Sve te vijesti o rijekama investicijskog novca djeluju na mafije kao opojan vonj rijeke krvi na vampire. Kad se sjetim koliko su maznule od stadionâ za Svjetsko prvenstvo u nogometu, od autoceste Napulj-Salerno, od „zbrinjavanja“ opasnog ili općeg otpada itd. (ne samo u Italiji, ne samo na Mediteranu, molim vas) – lako mi je zamisliti kako će ih biti pod svakim kamenom. Mafija je, u najmanju ruku, treća industrija Italije. I možda jedina koja nije usporila svoju aktivnost ovih koronaviralnih dana. Njezin modus operandi nalazimo i gdje ga, naizgled, ne bi trebalo očekivati.


U golemoj mirovnoj i gerijatrijskoj strukturi u Milanu koja se zove Pio Albergo Trivulzio sada se otkriva da su iz kartonâ kako štićenika, tako i bolesnika na privremenim rehabilitacijama, nestali snimci pluća i odgovarajući nalazi, da se ne bi otkrilo koliki je broj umrlih od koronavirusa podvaljen kao žrtve bronhitisa.


Sjetimo li se da je upravo ta ustanova, popularna „Baggina“, bila mjesto gdje je ravnatelju Mariju Chiesi nađen novac koji je uzeo kao „pinku“ od firme kojoj je namjestio natječaj za usluge čišćenja – sve će biti jasnije. Tog ravnatelja namjestila je Socijalistička stranka, tada vladajuća u Lombardiji, da ilegalno izvlači novac za stranku. Sadašnjeg ravnatelja Salvatorea Culicchia namjestila je sadašnja vladajuća stranka u Lombardiji, Liga. Zvuči poznato, zar ne?
Hvatanjem Marija Chiese započela je akcija „Čiste ruke“, koja je stranke prokazala kao organizacije za kriminalnu samopomoć.


Time je zadan strašan udarac povjerenju u pluralnu višestranačku demokraciju i otvoren prostor populistima od Berlusconija (koga je zastara spasila od osude za suradnju sa sicilijanskom Cosom nostrom) do Salvinija.


Sada u Njemačkoj Die Welt diže paniku da će evropski novac, ako bude dan Italiji za spas od kraha u koronavirusu, pasti u ruke mafije. Vjerojatno, ako ne budemo pazili, Ali nije li i Helmut Kohl, legendaran zbog ujedinjenja Njemačke, morao odstupiti s dužnosti počasnog predsjednika CDU, jer je utvrđeno da je iznuđivao ilegalne donacije za stranku, po mafijaškom obrascu?