Koliko su europske banke ugrožene ekonomskom krizom u Turskoj i vrtoglavim padom lire?

Autor:

23.10.2018.

Turkish President Tayyip Erdogan addresses members of parliament from his ruling AK Party (AKP) during a meeting at the Turkish parliament in Ankara, Turkey, October 23, 2018. REUTERS/Tumay Berkin - RC1F47CEA4D0
REUTERS

Recep Tayyip Erdogan

Poteškoće s kojima se turska ekonomija suočava već neko vrijeme eskalirale su u kolovozu ove godine uz snažan pad vrijednosti turske lire. Pitanje koje se od tada nameće je ne samo koliki je potencijal urušavanja financijskog sustava Turske nego i što bi to moglo značiti za ekonomije članica Europske unije te za pojedine banke s visokom razinom izloženosti.

Posljednje dvije godine bile su prilično izazovne za Tursku, koja se u 2016. suočila s pokušajem državnog udara, a zabrinutost investitora zbog ekonomskog i političkog zdravlja zemlje rasla je iz dana u dan uslijed neodržive državne potrošnje, otpora predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana prema višim kamatnim stopama i sukoba sa SAD-om. U svjetlu navedenog smanjio se interes investitora za tursku imovinu i lira je zabilježila snažnu deprecijaciju.

Usporedbe radi, prema trenutnom tečaju potrebno je dati nešto manje od šest lira za jedan američki dolar, a krajem prošle godine valutni je odnos bio manje od četiri lire za jedan dolar, s time da se prije početka turbulencija u 2016. godini taj omjer spustio ispod tri lire za jedan dolar. U takvim okolnostima, troškovi uvoza za Tursku su se značajno povećali, što je rezultiralo snažnim rastom inflacije, koja je, prema posljednjim podacima, onima za rujan, dosegnula gotovo 25 posto.

Upitna neovisnost središnje banke

Usprkos protivljenju predsjednika Erdoğana, koji je kamatne stope nazvao sredstvom eksploatacije, Turska centralna banka u rujnu je podignula referentnu kamatnu stopu na 24 posto kako bi obuzdala slabljenje domaće valute i rast inflacije. Potonje je samo privremeno umirilo investitore s obzirom na to da neovisnost središnje banke ostaje upitna pod aktualnim političkim vodstvom zemlje te se novi pritisci na liru mogu očekivati u svakom trenutku.  

Kriza se iz Turske u Europsku uniju može prenijeti, u osnovi, putem dvaju direktnih kanala - izvoza roba i usluga te financijskog kanala. Što se tiče prvog, direktna se izloženost čini ograničenom ima li se u vidu da većina europskih ekonomija (pa i hrvatska) izvozi manje od 0,5 posto BDP-a u Tursku, što implicira da Europska unija čak i slučaju znatnog usporavanja rasta Turske ne bi snosila značajnije posljedice.

Istodobno, prijenos krize putem financijskog kanala ono je što, međutim, sve više zabrinjava investitore, a posljednje neslužbene objave sugeriraju da se to pitanje nedavno našlo i u fokusu Europske centralne banke.

U pitanju otplata kredita

Snažan pad vrijednosti turske lire u odnosu na dolar i euro dovode u pitanje mogućnost otplate kredita svih onih koji su se zadužili u stranoj valuti bez pokrića za to u vidu zaštite od valutnog rizika ili kao što ga, primjerice, imaju izvoznici s obzirom na to da su im primanja u istoj valuti u kojoj moraju servisirati dug. Ako ste turska korporacija ili banka koja se zadužila krajem prošle godine u stranoj valuti bez zaštite, sada dugujete 50 posto više nego što ste bili dužni tada.

Skok cijene dolara u odnosu na tursku liru od 2013. do danas

 

Ukupna potraživanja stranih banaka prema Turskoj dosežu 220 milijardi dolara (oko 25 posto turskog BDP-a), a ostale potencijalne obveze iznose oko 80 milijardi dolara. Od navedenoga, 37 posto potraživanja u rukama je španjolskih banaka, 12 posto drže francuske, a oko 6 posto talijanske banke. Europske su banke izložene prema Turskoj uglavnom kroz držanje udjela u lokalnim bankama i upravo su iz tog razloga cijene dionica najizloženijih među njima, kao što su BBVA, UniCredit i BNP Paribas, pod značajnim silaznim pritiscima proteklih mjeseci.

Talijanski UniCredit drži, naime, 41 posto kapitala četvrte po veličini turske banke, za koju je Goldman Sachs nedavno procijenio da je najslabija među velikim turskim bankama po kapitaliziranosti. UniCredit je ujedno i vlasnik 85 posto udjela u Zagrebačkoj banci, koja drži više od jedne četvrtine imovine bankarskog sektora u Hrvatskoj. Pitanje učinaka turske krize na poslovanje UniCredita u cjelini, pa tako i hrvatske podružnice, nameće se kao potpuno legitimno, posebice uzmemo li u obzir primjere situacija iz novije povijesti, kada je Grčka u jeku krize nametnula ograničenja na mogućnost povlačenja sredstava iz banaka kako bi spriječila njihov bankrot.

Najgori scenarij

Ipak, ovo nije scenarij od kojega bi trebalo strahovati, barem ne iz perspektive zbivanja u Turskoj. Nedavna analiza Deutsche Banka pokazala je da bi najgori scenarij razvoja događaja u Turskoj rezultirao gubitkom kapitala od 4 posto za UniCredit, što bi bio udarac dioničarima, ali trenutna razina kapitaliziranosti banke implicira da njezino poslovanje čak i u tom slučaju ostaje održivo.

Ipak, na umu treba imati da se talijanski UniCredit, za razliku od ostalih banaka izloženih prema Turskoj, trenutno suočava i sa snažnim turbulencijama na domaćem tržištu pod vodstvom nove vlade. Snažan rast prinosa na talijanske obveznice rezultirao je gubicima za banke, koje u svojoj imovini sadrže prosječno 10 posto obveznica, a rast premije rizika povećava troškove financiranja banaka, odnosno trošak po kojem nabavljaju sredstva kako bi ih mogle plasirati klijentima.

U svijetlu navedenog izgledno je očekivati kako će radi negativnog učinka na kapital i većih troškova financiranja, UniCredit grupa biti manje sklona preuzimanju rizika te plasiranju kredita, a što bi se u konačnici moglo osjetiti i na poslovanju domaće podružnice. Što se tiče uvjeta kreditiranja, obilje likvidnosti kako na domaćem tako i na inozemnom tržištu te kamatne stope na povijesno niskim razinama sugeriraju kako se viši troškovi financiranja radi zadržavanja konkurentnosti ipak neće preliti na kamatne stope po kojima će krediti biti odobravani potrošačima već će rezultirati padom profitabilnosti banke.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version