Ovaj puta taj su stav iznijeli analitičari Oxford Economicsa i Instituta za međunarodne financije (IIF), dva privatna analitička think tanka orijentirana prema korporativnom biznisu i financijskoj industriji.
Teza je utemeljena na najnovijim (studeni 2018.), po njima poraznim, statistikama tri velike europske ekonomije koje su objavile pad proizvodnje: Njemačka od 1,9 posto, Italija i Španjolska po 1,5 posto, ali i na sličnom slijedu statistika koji je proteklih mjeseci stigao iz drugih europskih ekonomija.
Ukupna vrijednost koju je ekonomija Europske unije izgubila zbog restriktivnih mjera štednje danas je dosegla veličinu španjolske ekonomije, upozoravaju analitičari, a nastavi li se današnja restriktivna politika, europska ekonomija mogla bi se smanjivati permanentno. Tako provedena fiskalna konsolidacija, piše Rosie Colthorpe iz Oxford Economicsa, umjesto da smanji, kapo što je bilo planirano, na dugi je rok povećala dužnički teret europskih država.
Tragedija je, zaključuju u zajedničkom radu analitičari dva spomenuta think tanka, da su kontrakcije donedavno najjačih europskih ekonomija nastale kao posljedica namjernog političkog izbora europskih vlada, njihovog truda da zauzdaju proračunske deficite, odrežu fiskalne poticaje i da uravnoteže državne proračune i danas, deset godina nakon krize. Sada, kada proizvodni sektori u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj stagniraju ili se sažimaju, zacrtana politika škrtosti onemogućava njihov oporavak.
Točno? I da i ne. Bilo bi arogantno odbaciti analizu vrsnih stručnjaka, ali jednako toliko bilo bi pogrešno ne uzeti u obzir njihovo zaleđe u financijskoj industriji i velikim korporacijama.
Neupitno je da su bankari u godinama postkriznog stezanja troškova izgubili osjetan dio dobiti (ali i dalje govorimo o dobiti), kao i da je korporacijama, a još više manjim biznisima, tijekom nekoliko postkriznih godina otežan pristup bankarskom novcu, kada je riječ o velikim narudžbama javnog (državnog) sektora.
Istovremeno, međutim, kamate na tržištu kredita nikada nisu bile niže, a krediti jeftiniji, zbog ekspanzivne monetarne politike i američkog Feda i Europske centralne banke. Namjera financijskih regulatora tu je bila jasna: otežati pristup novca rastrošnim vladama, ali olakšati financiranje privatnom sektoru. U SAD-u je to (uglavnom) uspjelo, u Europskoj uniji značajno manje.
Treba se očito ponovo prisjetiti zašto je nastala dvoglava krizna aždaja 2008./2009. godine. Prvi, inicijalni krah, dogodio se kada je u rujnu 2008. tijekom nekoliko rujanskih dana, zbog lošeg biznisa s hipotekarnim kreditima (odobravani su i onima za koje se znalo da ih nikad neće otplatiti) nestao njujorški financijski konglomerat Lehman Brothers i povukao za sobom prvo američko nekretninsko tržište, a onda i cijeli Wall Street.
Drugi krak krize započeo je u Europi, prvo kao jeka američkog, da bi se onda, kada su banke krenule u veliko razduživanje kako bi smanjile gubitke napravljene neopreznim (nesavjesnim) radom u SAD-u, ”otkrilo” kako su vlade, ali ne samo grčka, nego i talijanska, španjolska, portugalska, odavno prekoračile granicu održive zaduženosti, namamljene zamamnim ponudama bankara velikih francuskih i njemačkih banaka. Gledano iz tog kuta, nije li politička naredba štednje bila jedini razuman odgovor?
Zašto je SAD u rat protiv krize krenuo agresivnije od Europske unije, pa banke zasuo ”prisilnim” kreditom u ukupnoj težini od 700 milijardi dolara, dok je Europska centralna banka poplavu eura (ukupno 2,6 tisuća milijardi eura) pokrenula kasnije, tek 2015. i završila već nakon tri godine? I zašto je europska ekonomija, unatoč toj poplavi novca danas doduše uglavnom oporavljena, ali i pothlađena?
Odgovor leži u politici, ali ne onoj o kojoj govore Oxford Economics i Institut za međunarodne financije. Za razliku od SAD-a, EU nema zajedničku financijsku politiku, nema zajednički proračun, nema zajedničkog regulatora bankarskog i financijskog tržišta, čak niti euro još nije zajednička valuta svih članica (od 28 članica EU, 19 ih je u eurozoni). Za razliku od SAD-a, Europska unija još nije transferna ekonomija u kojoj se ”federalni” proračunski novac iz bogatih država slijeva u blagajne siromašnijih.
Bruxelles nije mogao izglasati ”Emergency Economic Stabilization Act”, zakon kakvim je SAD jednim rezom (i dalje s teškim posljedicama) zaustavio propadanje financijskog tržišta. U Europi se stvari rješavaju od države do države i tako će se rješavati sve dok (ako ikada) EU ne zaživi kao jedan zajednički politički entitet - Sjedinjene Europske Države.
A sve dok je tako, upravo s ciljem postupnog približavanja međusobno vrlo različitih ekonomija, Bruxelles je primoran na tjeranje vlada u obor dozvoljenog deficita (ispod tri posto BDP-a), s maksimalnom gornjom granicom inflacije (1,5 posto iznad prosjeka tri članice EU s najnižom inflacijom), i javnim dugom nižim od 60 posto BDP-a. Sve to ujedno su i kriteriji da bi zemlja mogla usvojiti euro.
Uz taj politički folklor ne treba zaboraviti ni da je najveći generator njemačke, a velikim dijelom i francuske ekonomije bio ogroman ekonomski rast Kine, čija je nova srednja klasa postala najveći potrošački stroj na svijetu. Usporavanjem kineskog rasta smanjio se i broj narudžbi od ”elitnih” europskih proizvođača. Taj pad dovoljno je velik da se primijeti u industrijskim statistikama.
Promatrano iz hrvatske perspektive, svako usporavanje europske ekonomije znači potencijalni pad narudžbi od domaćih proizvođača, a onda i pad izvoznih statistika. Dođe li do ozbiljnije ekonomske krize u EU, prvi će štetu osjetiti turizam, kao ”luksuzni” dio ponude za prosječnog europskog potrošača. Budući da je udio turizma u hrvatskom BDP-u značajan, statistike će pokazati značajno usporavanje. S time dolazi povećani rizik za bankarsku industriju, rast kamata i, posljedično, lošiji život građana. Može li se to izbjeći povećanom potrošnjom države? Ne može, ali se može ublažiti restrukturiranjem ekonomije, smanjivanjem osjetljivosti na vanjske utjecaje i, da, uvođenjem eura, kao ubojice tečajnog rizika.
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalima društva HANZA MEDIA d.o.o. dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu društva HANZA MEDIA d.o.o. te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima.
Komentari
0