Kako će klimatske promjene utjecati na države koje ovise o proizvodnju nafte?

Autor:

  • Robin Mills

07.12.2018.

CC

Sva mišljenja izrečena u ovoj kolumni odražavaju mišljenje isključivo njezina autora, ali ne i redakcije Euractiv.com. Robin Mills je izvršni direktor Qamar Energije i autor 'Mita o krizi nafte'. Ovim člankom je doprinio Syndication Bureau, sindikalnoj službi za mišljenja i analizu koja se fokusira isključivo na Bliski Istok.

Dok u Poljskoj traje sastanak Ujedinjenih naroda COP24, vodeći naftni i plinski dionice, države i naftna poduzeća, suočeni su izazovom izrade plana svog udjela u energetskom gospodarstvu.

Predstavnici OPEC-a, organizacije za industriju fosilnih goriva, sastali u Beču na konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama COP24 koja se održava u blizini poljskog grada Katowice. Upravo se taj poljski grad nalazi u Silesiji, ugljenom bogatoj pokrajini koju je povijesno okupirao Austrijanac Frederik Veliki, pruski kralj.

Sada, glavni proizvođači nafte moraju odlučiti hoće li se boriti za tranziciju na čistu energiju ili će pokušati prisvojiti svoj udio.

Svi vodeći naftni i plinski igrači – kompanije i zemlje –  suočavaju  se s dva međusobno povezana izazova. Prvi izazov su pregovori vezani uz klimatske promjene koji su predstavljeni u nizu susreta uključujući COP24 te Pariški sporazum potpisan 2015. godine.

Drugi izazov su međunarodni pregovori.

Zadnje izvješće međuvladinog odbora o klimatskim promjenama donijelo je uznemirujuću odluku o izazovima na koje je potrebno odgovoriti kako bi se globalna temperature zagrijavanja spustila ispod 1.5 tj. 2 stupnja Celzija prema zahtjevima Pariškog sporazuma. Međutim danas, stopa zagrijavanja već iznosi 1 stupanj Celzija.

Kao pokušaj odgovora na taj izazov razvijaju se tehnologije koje ne koriste fosilna goriva. Energija vjetra i sunca nastavljaju obarati nove rekorde niskih cijena, a padaju i troškovi baterija za obnovljive energije dok istovremeno raste prodaja električnih vozila. U tijeku je redizajniranje nuklearnih elektrana koje će ih učiniti jeftinijima i sigurnijima od 'prethodne generacije'.

Vodeći proizvođači nafte uključuju nacionalne kompanije nafte (NOCs) poput saudijskog Armaca, katarskog Peroleuma i Rosnefta te međunarodnih tvrtki poput Shella, ExxonMobila i Totala. Neka poduzeća poput norveške Equinor (bivše Statoil) su u većinskom vlasništvu države, ali se ponašaju uglavnom kao međunarodne tvrtke. Klasične nacionalne naftne kompanije su spremišta resursa ugljikovodika države u kojoj se nalaze, a samim time su najčešće i glavni pokretači ekonomije, izvoza i državnih prihoda.

Velike naftne tvrtke i države mogu osmisliti tri buduće strategije koje bi mogle poslužiti kao odgovor na klimatske promjene i nove izvore energije. One bi mogle udvostručiti trenutni put kojim se kreću i povećati svoj profit prije nego što ograničenja povezana s klimatskim promjenama i 'zelenim' tehnologijama budu imale utjecaja.

Prirodni padovi u području proizvodnje znače teška ulaganja u nove zalihe koje će i dalje biti potrebne čak i nakon što se potražnja počne smanjivati. Države poput Saudijske Arabije i Rusije vjerojatno će ostati među svjetskim niskobudžetnim dobavljačima. Ulaganje u rafinerije u vodećim državama u razvoju poput Indije i Kine te izgradnja mreže cjevovoda, mogli bi ove aktere 'usidriti' na budućem rastućem tržištu.

U drugom slučaju, mogli bi krenuti koristiti ugljikovodike koji su pogodni za klimu. To bi podrazumijevalo progresivni prelazak s nafte na plin, koji emitira 25 posto manje ugljičnog dioksida prilikom spaljivanja i smatra se puno čišćim i učinkovitijim. Također, nafta i plin se mogu pretvoriti u petrokemijske proizvode koji će i dalje biti potrebni u rastućim količinama. Biogoriva već jesu uklopljena u benzin i dizel, ali izazivaju zabrinutost zbog pretjeranog korištenja zemljišta i negativnih učinaka na biološku raznolikost.

Proizvodnja i skladištenje ugljika (CCS) podrazumijeva emisije iz industrije i elektrana na ugljen, naftu ili plin, pa ih je sigurno skladišti pod zemljom ili ih pretvara u korisne proizvode poput keramike ili plastike. Naftne kompanije su stručnjaci i u skladištenju ugljika pod zemljom i u kemijskim procesima. Pretvaranje prirodnog plina u vodik i hvatanje ugljičnog dioksida koji je se otpušta bi moglo stvoriti vrijedno gorivo koje bi se moglo koristiti prilikom grijanja u domaćinstvima, industriji te u konačnosti u brodovima i avionima.

Za sada, američke naftne kompanije u velikoj mjeri prate prvi pristup jer im povećanje količine nafte dobivene iz škriljevca predstavlja neusporedivu priliku na domaćem terenu. Nedavna američka porezna reforma ohrabrila je tvrtke poput Occidentala da prošire proces hvatanja ugljičnog dioksida kako bi se oslobodilo više nafte iz zrelih polja.

Većina naftnih kompanija provodi kombinaciju prve i druge strategije. Neke od njih kao što je Petróleos de Venezuela, jedva mogu održavati živom svoju osnovnu djelatnost. No, saudijski Armaco prednjači u povećanju svojih petrokemijskih aktivnosti, uz nedavnu akviziciju konkurentske tvrtke SABIC.

Nedavno objavljena strategija Nacionalne naftne kompanije Abu Dabi također uključuje veliki preokret u petrokemiji uz ulaganja u nova tržišta, novi fokus na plin i proširenje projekata za proizvodnju i skladištenje ugljika.

Treća strategija bila bi radikalno drugačija: istražiti postupni prijelaz na energiju bez ugljika, koja uključuje solarnu, nuklearnu energiju, energiju vjetra, električna vozila i baterije. Vodik koji se proizvodi pomoću viška obnovljive energije je jedno od područja koje može odgovarati vještinama naftnih tvrtki.

Primjena CCS-a u velikim količinama na okolni zrak ili na zapaljenu biomasu (biljni materijal) kako bi se stvorile 'negativne emisije' – što zapravo uklanja ugljični dioksid iz atmosfere – je esencijalna tehnologija u većini posljednjih scenarija Međunarodnog panela o klimatskim promjenama.

Međunarodne naftne tvrtke (IOC), imaju stručnost ljudi i protok novca kako bi pokrenuli takvu tranziciju. Equinor ulaže u vjetroelektrane, koje su jednako stručne kao i eksploatacija nafte na moru. Total ima udio u solarnim kompanijama i kompanijama za proizvodnju baterija, dok Shellova podjela 'nove energije' namjerava uložiti 2 milijarde dolara godišnje od 25 do 30 milijardi dolara ukupnih kapitalnih izdataka. Pritom, tvrtka je uložila i u marketing električne energije koji bi mogao doprinijeti električnim automobilima.

No, energija bez ugljika – sunčeva, nuklearna i energija vjetra – vrlo je različiti biznis od proizvodnje nafte i plina, te već ima stručno poslovanje. Naftne kompanije moraju održati živim trenutni, profitabilni, poslovni model, te istodobno njegovati novi  što predstavlja vrlo težak zadatak unutar iste organizacije. 

Za Nacionalne naftne kompanije dilemma je snažnija. Njihov razlog postojanja je upravljanje najvećim svjetskim i najjeftinijim izvorima ugljikovodika, sa životnim vijekom u trenutnim proizvodnim procesima od 50 do 100 godina.

Neki mogu napustiti obveze koje propisuje gospodarski rast s niskom razinom ugljika i stvaranje novih industrija pomoću vozila posebne namjene poput grada Masdara iz Abu Dabija ili fondova za suvereno bogatstvo. Mogu uvesti obnovljivu energiju u domaćinstvu, no izvoz nafte i plina ostaje ključni pokretač nacionalnog gospodarstva.

No, za dobrobit svoje zemlje domaćina, izazov za nacionalne naftne prvake je isplanirati njihov udio prema zahtjevima novog energetskog gospodarstva.

Ovaj članak je u cijelosti preuzet s Euractiv.com i preveden na hrvatski.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version