EU će morati pronaći način kako prilagoditi Zeleni sporazum Zapadnom Balkanu gdje je ekološka politika u rukama korumpiranih elita

Autor:

  • Karla Juničić

02.01.2020.

High school students wearing masks protest against high levels of air pollution outside the government building in Skopje, North Macedonia December 20, 2019. REUTERS/Ognen Teofilovski - RC26ZD9V3INC
Ognen Teofilovski / REUTERS

Prosvjedi protiv zagađenja ispred vladine zgrade u Skoplju, 20. prosinac 2019.

Prirodne katastrofe i zagađenja refleksija su nemara vlade i institucionalnog neuspjeha u državama Zapadnog Balkana. Štoviše, svaka ekološka katastrofa na površini razotkriva pravo stanje vladavine prava u tim državama.

Najnoviji primjer zagađenja rijeke Zrmanje zbog istjecanja kancerogenih i radioaktivnih spojeva još jednom je prikazala da za ekološku katastrofu neće odgovarati oni koji su se godinama bogatili iscrpljujući posljednje resurse iz ove jugoslavenske tvornice glinice. Kao što je to bio sučaj kod sličnih ekoloških katastrofa (prisjetimo se samo zagađenja Krke ili pak rijeke Pazinčice u Istri) nitko iz državnih institucija nije reagirao.

Sve češće se upozorava o ranjivosti zemalja Zapadnog Balkana na buduće klimatske i ekološke katastrofe, a očito je da nedostatak političke odgovornosti godinama pogoršava ekonomsku i ljudsku cijenu prirodnih katastrofa i klimatskih promjena u regiji.

Nakon nedavnog potresa u Albaniji, koji je prema posljednjem izvješću usmrtio 51 osobu i ostavio za sobom tisuće raseljenih, na površinu su isplivali problemi poput sumnjive, niskokvalitetne i ilegalne gradnje.Potresi i seizmička aktivnost nije novitet u regiji, a ilegalna gradnja je sveprisutna. Banjalučki potres iz 1969. godine bio je jačine 6,4 stupnjeva, Skoplje je opustošio potres 1961. godine, magnitude 6,1 stupnjeva u kojem je poginulo 1.100 ljudi, a manji potresi već su desetljećima redovita pojava u cijeloj regiji.

Očito je da, regija nije spremna na katastrofe.

Pitanje spremnosti na katastrofe pitanje je državne nepažnje i institucionalnog neuspjeha vidljiv u nerazvijenoj infrastrukturi koja se ne može nositi s nadolazećim izazovima.

Malo se toga promijenilo od kada su posljednje masovne poplave 2014. godine zahvatile velika područja Hrvatske, Bosne i Srbije. Očito je da su se sezonske poplave samo pogoršale kao i vatreni požari koji su sve učestaliji i razorniji na dalmatinskoj i crnogorskoj obali. Brojka od 330 požara i izgorenih 19.164 ha šuma u Hrvatskoj u posljednjih deset godina očito nije dovoljan dokaz o osjetljivosti regije na ozbiljnost klimatskih promjena. Procjenjuje se da samo Srbija treba uložiti najmanje 15 milijardi eura u nadogradnju svoje ekološke infrastrukture koja propada. Kao i susjedna Bosna i Sjeverna Makedonija, snažno su joj potrebne nove obrane od poplava, sustavi za navodnjavanje, postrojenja za zelenu energiju i postrojenja za preradu otpada.

Ali, regija nije spremna ni na prijelaz na čistu energiju.

Unatoč značajnom potencijalu za prikupljanje zelene energije od vjetra, vode i sunca, sustavna korupcija i drugi oblici političke manipulacije dosad su ometali ozbiljnija ulaganja u čistu energiju. Mali gradovi s oko samo četiri milijuna stanovnika poput Sarajeva, Tirane ili Sofije redovito pune naslovnice jer se kvaliteta zraka u njima može usporediti s ogromnim industrijskim središtima u Kini ili Indiji. Kvaliteta zraka je kritična jer vlade ne reguliraju zagađivače, ne potiče se čista energija, postoji velika ovisnost o ugljenu i ne regulira se javni prijevoz.

Nedavno je Bosna odlučila iskoristiti kineske investicije za izgradnju termoelektrane u Tuzli unatoč protivljenju Europske komisije i upozorenjima. Tuzla se našla na drugom mjestu kao najzagađeniji grad u Europi 2017. godine prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Šesnaest zastarjelih elektrana na ugljen zapadnog Balkana, prema istraživanju Saveza za zdravlje i okoliš (HEAL), emitira čestice 20 puta veće od svih elektrana u zapadnoj Europi zajedno ( samo elektrana Ugljevik u BiH ispušta više sumporovog dioksida nego sve njemačke elektrane zajedno).

Ulaganja u čistu energiju ponekad znače i ulaganje u privatne interese. Financijske državne potpore uzrokovale su 'boom' u izgradnji malih hidroelektrana, koje proizvode samo 10Mw energije, a koje štete ekosustavima i doprinose pojedincima. Unatoč protivljenju i stalnim prosvjedima lokalnih zajednica njihov broj se u deset godina u Albaniji, Bosni i Hercegovini i Kosovu sa 108 popeo na 488. Tko plaća a tko zarađuje pita se izvješće Bankwatcha?

Također, izvješće tvrdi da Europska komisija i Energetska zajednica moraju utjecati na okončanje državne financijske potpore za razorne hidroelektrane na zapadnom Balkanu te osigurati da se u regiji primjene pravila EU-a o državnim potporama.

Jasno je da je za prijelaz na obnovljive izvore energije prvo potrebna duboka sustavna preobrazba i borba protiv korupcije i nepotizma. Političke elite u suradnji s donatorima u građevinarstvu i energetskoj industriji ne žele provesti okolišne reforme jer bi to za njih značilo gubitak novaca. Različiti aktivisti i građanski pokreti najčešće su ignorirani i ušutkani pred privatnim interesima što sve dovodi u pitanje demokratska načela.

Primjeri svih katastrofa samo dokazuju na nepoštivanje ljudskog blagostanja unatoč činjenici da se promovira sverastući nacionalizam. U istraživanjima javnog mijenja građani istočne i južne Europe manje smatraju klimatske promjene ozbiljnijim problemom pred drugim, najčešće socijalnim problemima. No, u svih šest zemalja Zapadnog Balkana prijeti: zagrijavanje, ekstremne zimske hladnoće, ljetni toplinski valovi i smanjenje količine oborina što će uzrokovati suše, porast broja oluja, poplava i drugih nepogoda. Sve to prouzrokovati će još veće ekonomske gubitke u regiji i rizik od siromaštva.

Ako je zaštita okoliša također jedan od prioriteta hrvatskog predsjedanja Vijećem, bilo bi dobro da se prepozna koliku važnost države Zapadnog Balkana imaju u ostvarenjima ciljeva Pariškog sporazuma, kao i novog Zelenog sporazuma EU.

Ako EU želi maksimizirati utjecaj europskog Zelenog sporazuma i učiniti ga ekonomski privlačnijim svim vladama, trebala bi uključiti Zapadni Balkan kao svoju stranku i osigurati da zemlje budu dio pregovaračkog procesa. Angažiranje Zapadnog Balkana u razvoju i pregovaranju o vodećoj ekonomskoj politici EU bit će važan dio rješavanja sigurnosti.

Zeleni sporazum mogao bi utjecati na način na koji će države Zapadnog Balkana razmotriti buduću proizvodnju energije i zbrinjavanje otpada. Istovremeno, morat će se pripaziti da regija ne postane granično područje sila istoka i zapada. Osim sve češćih kineskih utjecaja u infrastrukturnim i energetskim projektima u regiji Rusija ima de facto kontrolu nad velikim dijelovima energetskog sektora na Balkanu. U Srbiji ima gotovo monopol nad proizvodnjom i uvozom nafte i plina. Dok u Bugarskoj ima ključni udio u distribuciji prirodnog plina.