Postoji opasnost od toga da proračun Europske unije iznevjeri građane i doprinese populizmu

Autor:

  • Apostolos Tzitzikostas

02.03.2020.

President of the European Council Charles Michel (R) welcomes Croatia's Prime Minister Andrej Plenkovic for a meeting in Brussels on February 8, 2020. (Photo by FRANCOIS LENOIR / POOL / AFP)
FRANCOIS LENOIR / AFP

Predsjednik Europskog vijeća Charles Michel (desno) i hrvatski premijer Andrej Plenković

Bitka za sljedeći proračun Europske unije koju vode europski čelnici država i vlada mogla bi ozbiljno ugroziti i destabilizirati budućnost EU.

Ako je EU išta naučila od desetljeća najgorih kriza u našoj poslijeratnoj povijesti i ako je odlučan u tome da ponovno uspostavi vezu s mnogim građanima koji su u njega izgubili povjerenje, trebat će mu sredstva. Europi je potreban proračun za građane koji će poboljšati njihov svakodnevni život, a istovremeno biti dovoljan za suočavanje sa svim budućim izazovima.

U vrijeme financijske krize lokalna tijela su zbog mjera štednje platila najvišu cijenu, a građani su ispaštali zbog smanjenih javnih usluga i potpore. Migracijska kriza pokazala je granice europske solidarnosti i mnoge su se lokalne zajednice našle napuštene u trenutku kada im je Europa bila najpotrebnija. To je dovelo do radikalizacije euroskepticizma i, nažalost, povlačenja treće najveće zemlje iz Unije. Europa iz toga mora izvući pouku, zbiti redove i odgovoriti na institucijsku i demokratsku krizu s kojom se danas suočava.

Brexit nije bio znak za uzbunu koji su mnogi očekivali. Razočaranja i podjele u pregovorima o proračunu EU-a još su jednom na vidjelo iznijeli dvodimenzionalnost europske politike, koja se uglavnom odigrava između europskih institucija i nacionalnih vlada i ne bavi se stvarnim potrebama ljudi. Previše se ljudi osjeća neshvaćenima i zanemarenima.

Želi li Europa nešto naučiti iz svojih pogrešaka i krenuti naprijed, mora dokazati da je kadra slušati i mijenjati se. Snažan proračun EU-a mora biti usmjeren na ulaganje u poboljšanje života stanovnika gradova i regija. Njime se moraju podržavati i štititi politike koje Europu približavaju građanima, a građane Europi. U pregovorima se ne može zanemariti činjenica da u većini država članica sredstva EU-a za regionalne fondove (kohezijska politika), poljoprivredu i ruralni razvoj čine oko 50 posto ukupnih javnih ulaganja. Ne radi se samo o solidarnosti EU-a na djelu, već se tim sredstvima potiče gospodarski rast, otvaraju radna mjesta i jača jedinstveno tržište, od čega koristi imamo svi.

Novac poreznih obveznika mora se i dalje ulagati u lokalne zajednice jer to koristi i neto uplatiteljima i neto korisnicima proračuna EU-a. Smanjenjem sredstava EU-a za bolnice i škole, lokalni prijevoz, okoliš, sveučilišta i mala poduzeća iznevjerili bi se građani, a doprinijelo populizmu.

Ovdje nije riječ o obrani „starih politika EU-a”. Upravo suprotno, naši građani zahtijevaju da se Europa i nacionalne vlade potrude da bolje razumiju dubinske promjene koje donose zelena, digitalna i demografska revolucija i da na njih reagiraju. Kohezijske politike i politike ruralnog razvoja EU-a osmišljene su za rješavanje tih problema na terenu u našim zajednicama. Uspjeh ili neuspjeh Europskog zelenog plana, koji je Europska komisija predložila kako bi se ostvarila ugljična neutralnost Europe do 2050., ovisit će o regijama i gradovima, koji provode 70 posto mjera za smanjenje klimatskih promjena i do 90 posto mjera za prilagodbu klimatskim promjenama. Strategija EU-a mora se temeljiti na njihovim iskustvima i odgovoriti na njihove potrebe.

Digitalni jaz u našim regijama također povećava razlike i ubrzava propadanje ruralnih područja, istodobno nas ometajući u ostvarenju naših energetskih i klimatskih ambicija. Da bismo riješili taj problem, ostvarili zajedničke inovacije i potakli ulaganja u novoosnovana poduzeća i pametne tehnologije, moramo zauzeti europski pristup, za koji su potrebna odgovarajuća europska financijska sredstva. Preko 40 posto europskih regija gubi stanovništvo, a stotinama i tisućama malih i srednjih gradova prijete depopulacija i propadanje. Smanjimo li sredstva koja EU ulaže u ispravljanje te situacije riskiramo učvršćivanje „geografije nezadovoljstva“ jer ljudi u područjima u propadanju okreću leđa postojećem sistemu i Europi.

Odlukom o sljedećem proračunu EU-a odlučujemo o tome kojim ćemo putem krenuti. Još imamo vremena – nema potrebe da Europu učinimo manjom, slabijom i podijeljenom. Dobar prvi korak bio bi kad bismo u većoj mjeri poslušali mišljenje regija i gradova.