Onda je negdje zeznula taj san jer je izabrala nešto drugo. Ostavila si je uzbuđenje. Bavi se proučavanjem crne rupe i prošlih vremena.
Štos bi bio kada bih napisao da je ozbiljna, pametnija verzija kombinacije ženskog Indiana Jonesa i Ellen Ripley, ali to bi bilo nedovoljno. Ona istražuje prvenstveno koristeći mozak, ekstremni sportovi su joj hobi, nešto što joj koristi za ispucavanje, ali puno više punjenje organizama. Ona je znanstvenica budućnosti koja se bavi prošlošću, ide što bliže početku svega, vidjela je nastanak galaksija i njihove smrti.
Astrofizičarka, Vernesa Smolčić je poznata i izvan krugova hrvatske znanosti. Javnost zna da je uspjela pribaviti milijun i pol eura iz Europskog istraživačkog vijeća (ERC) za projekt “Istraživanje rasta zvjezdane mase i mase supermasivnih crnih rupa u galaksijama kroz kozmičko vrijeme: Utiranje puta za sljedeću generaciju pregleda neba”. To, naravno, nije novac koji može staviti u džep i odjuriti na dobar odmor u tropske krajeve. Puno drukčije, riječ je o novcu koji se troši na provođenje projekta, na plaće za znanstveni tim koji čine njezinih sedmero kolega, mladih ljudi koji su u potpunosti posvećeni istraživanju.
Za nju, to, između ostalog znači i da je vrijedilo “pasti” desetke puta, ne uspjeti na raznim natječajima za financiranje znanstvenih projekata. Život znanstvenika, naime, tako izgleda. Nije riječ o situaciji u kojoj se netko zaposli i mirno u svojoj instituciji dočeka mirovinu, eventualno napisavši znanstveni rad, nego o stalnoj potrazi za natječajima koji bi mogli dati novac za znanstvena istraživanja. Potom treba uključiti mjesece ozbiljnog rada na aplikaciji, napisati je na najbolji i najprivlačniji način i - čekati odluku. Često se dogodi da netko drugi osvoji natječaj, a njoj propadnu mjeseci rada. Iz toga može samo naučiti da treba biti uporan i da će u nekoj drugoj prilici imati više uspjeha. Nema puno veze sa srećom, tu se vrednuje samo rad.
“Ja sam Vernesa”, predstavi se filmski. “Proučavamo razvoj galaksije kroz kozmičko vrijeme”, kaže o projektu kojim se bavi sa svojim timom. Pa, objašnjava kako postoje supercool teleskopi u Novom Meksiku, kamo ona povremeno ode kako bi “gledala u nebo” i vidjela ne samo ono što vide obični ljudi, nego i druge stvari koje astrofizičari zovu spektar, a sa svim najboljim teleskopima na svijetu gleda, realno, mali komadić neba. “To je kozmos, taj djelić. U njemu se nalazi otprilike dva milijuna galaksija, koje snimamo, a kompliciranim matematičkim formulama izvlačimo odgovor na pitanje kako se razvijaju galaksije, sudaraju li se, stvaraju li puno novih zvijezda, hrane li obilno super masivnu crnu rupu koja se nalazi u središtu galaksije i slične stvari”, završi uz osmijeh. Posao Vernese Smolčić je nešto što izazove čuđenje i divljenje. Vernesa često u situacijama kada analizira snimke i bavi se matematikom ostane bez riječi, s uzdahom kao nagradom za prirodnu znatiželju, dok se znanstvenica u njoj hladno pita: Što mi govore svi ovi podaci? Da, Vernesa je znatiželjna i nestrpljiva, ali se kao znanstvenica morala naučiti svladavati.
“Tu se nalazi onaj ‘Wow!’ kada poželiš skakati, plesati svoj ples radosti i uživati. Tamo se nalazi onaj ‘ah efekt’”, opisuje. “Različito od bilo koje druge znanosti, mi doslovno gledamo u prošlost”, dodaje uz osmijeh kakav nose ljudi koji se bave važnim tajnama. “Znanost nije skupljanje postojećih, nego stvaranje novih znanja. Treba izvući, definirati ono što ne znamo i kada si postavimo pitanje što bismo trebali napraviti da saznamo odgovore na ta pitanja, tada dolazimo na početak projekta, osmišljavanje”, govori i o tome kako se dolazi do loših trenutaka za znanstvenicu, kada ne uspije na natječaju za projekt.
“Tako neki projekti umru, neki ožive. No, to je posao znanstvenika, pisati i prijavljivati se na natječaje kako bi se osigurao nastavak posla i karijere”, opisuje Vernesa. Ona je naučena na konkurenciju i borbu, zna da uspijevaju oni koji vjeruju u sebe. “Možda ne najbolji, ali da oni koji se neće obeshrabriti krizom, koji će ustati”, kaže mirno. “Kompetitivna znanost je kao vrhunski sport, pobjeđuje se u stotinkama sekunde”, uspoređuje.
- 'Bottom-up' pristup istraživanjima je po mom mišljenju najefikasniji način istraživanja i put do kvalitetnih rezultata jer je motiviran izravnom idejom znanstvenika voditelja. U slučaju mog ERC projekta ERC financiranje je omogućilo da uz grupu mladih znanstvenika na Fizičkom odsjeku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu istražujemo rast zvjezdane mase i mase supermasivnih crnih rupa u galaksijama kroz kozmičko vrijeme te da u konačnici objavimo preko 60 radova na tu temu. - objasnila je.
Vernesa se nakon deset godina rada na najboljim sveučilištima u svijetu vratila u Hrvatsku, zemlju koja jako malo daje znanosti i obrazovanju. Kaže da je to bio njezin plan, ali i da, s obzirom na način kako radi, vodi projekt koji je financiran iz ozbiljnog izvora, ustvari radi kao i da se nalazi negdje u inozemstvu. “Da se bojim, ne bih se niti vratila”, kaže o svojoj odluci. Smatra da je napravila nešto sasvim prirodno i da na taj način sudjeluje u unapređivanju tretiranja znanosti. Sama je zadovoljila kriterij međunarodnog iskustva za koji vjeruje da bi bio dobar za znanost. Tako razmišljaju ljudi koji znaju da je najveći problem ne sam problem, nego način kako se prema njemu odnosimo. Njoj je sve izazov. A najviše projekt koji još nije osmislila, ali mu se jako veseli.