Kanonsko pravo i agitacija protiv znanja

Autor:

25.10.2019.

Zagreb, 241019.
Pravni fakultete.
Pocinje strajk na fakultetima.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / CROPIX

Pravni fakultet u Zagrebu

Ne pridonosi razumijevanju među osobama različitih svjetonazora članak objavljen na veoma praćenome hrvatskome internetskom portalu pod naslovom “Studenti prava u Zagrebu učit će kanonsko pravo kojim Crkva štiti pedofile”.

Napisao ga je urednik znanosti na tom portalu, pa je, kao urednik, odgovoran i za klikolovni naslov, ne samo za tekst u kojemu se zgraža što će studentima Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu između stotinjak izbornih (dakle nipošto obaveznih) kolegija biti ponuđen i novi predmet “Kanonsko pravo i hrvatski pravni sustav”.

U tekstu se govori ne o Katoličkoj, nego o Rimokatoličkoj crkvi, što nije samo terminološka pogreška, nego i pokazatelj odakle religijski vjetar puše (u Katoličkoj crkvi rimski je jedan od obreda, najrašireniji, ali ima ih još desetak, pa je u Hrvatskoj nazočan i grčki katolički obred, u Lombardiji i ambrozijanski, od prošlog pontifikata prihvaćen je u svijetu i anglikanski itd.). Nije bitno, ali upućuje na sumnju da metodologija nije znanstvena nego ideološka.

Prvo: Laž je da kanonsko pravo štiti pedofile u Katoličkoj crkvi, a isto mogu pretpostaviti i za ine crkve, barem u Evropi.

Naprotiv, katoličko kanonsko pravo smatra bludom svaki spolni čin izvan braka, kao “trajne zajednica između muške i ženske osobe usmjerene na rađanje djece stanovitom spolnom suradnjom”. Pedofilija se u toj Crkvi, za razliku od inog “bluda”, smatra i činom protiv vjere, pa je u kaznenoj i stegovnoj nadležnosti Kongregacije za nauk vjere.

Nadalje: kanonsko pravo, koje se odnosi na vjernike, ne isključuje kazneno pravo. Primjenjuju se oba, svako prema stvarnoj nadležnosti. Tako se i u Državi Vatikanskoga Grada primjenjuje i Zakonik kaznenog prava. Izvještavali smo i o kardinalima koji su zbog pedofilije kažnjeni okajničkim kaznama iz kanonâ 1336-1337, o biskupima pedofilima dospjelima stoga u vatikanski zatvor po odredbama vatikanskoga Kaznenog zakonika itd.

Drugo: Tko god želi razumjeti Katoličku crkvu, morao bi proučiti njezin Katekizam i njezin Zakonik kanonskog prava (i jedno i drugo dostupno na Internetu), a zatim eventualan zazor između norme i prakse.

Bez toga nema kritike nego samo bajanja. Tko želi komentirati Katoličku crkvu (a njezin Božji puk čini, barem formalno, više od četiri petine stanovništva Hrvatske) morao bi poznavati njenu normu, barem koliko poklonik nogometne igre mora poznavati njena pravila i propise.

Treće: Ako se u sudskome ili inome pravnome ili upravnom postupku neka strana pozove na protimbu savjesti temeljenu u njenoj vjeri, kako je moguća provjera koliko su joj motivi pravni odnosno pravedni bez uvida u odredbe njezine vjere (kanonskog prava za kršćane, šerijatskoga za muslimane itd.)? Iako procjena samog djela obično ne ovisi o motivima, o njima jamačno ovise otegotne odnosno olakotne okolnosti, pa samim time i eventualna kazna. Smije li sudac, a u stanovitoj mjeri i tužitelj odnosno branitelj, to ignorirati (kao što su u drugoj Jugoslaviji ignorirali protimbu savjesti novaka koji nisu htjeli pušku u ruku, pa su ih slali na pet po pet godina u zatvor)?

Četvrto (i zapravo najvažnije): Uskratu znanja odnosno učenja smatram zločinom (protiv ljudskog prava na obrazovanje, u funkciji ljudskih prava na život, slobodu, potragu za srećom, ravnopravnost, te rad). Najgori zločin mletačkog vrhovništva spram Dalmacije bila je uskrata osnutka škola i ukidanje onih dotadašnjih komunalnih, kako bi pučanstvo bilo “blaženo u primitivizmu”, pa je francuska vlast dočekana sa tri posto pismenih.

Nadalje: agitaciju protiv znanja smatram apoteozom gluposti. I najstrašnije, najubitačnije postupke treba poznavati barem u onoj mjeri koja nam omogućuje da od njih branimo sebe i bližnje; i najizopačenije spise (poput Nilusovih “Zapisnika sionskih mudraca” ili Hitlerove “Moje borbe”) potrebno je moći proučiti, kritički i kontekstualno, jer paušalna osuda nikada nije dovoljna, a može postići suprotan učinak, npr. kao izraz mladenačkog prkosa.

Po toj osnovi sam, u doba idejne skleroze Saveza komunista, izdao ponovo Stalinova “Pitanja lenjinizma”, omogućujući makar inteligentnijima prepoznati elemente staljinizma u praksi u koju smo tada bili utonuli (danas bih, da sam opet nakladnik, objavio na primjer Tocquevillea i njegove opaske o tiraniji većine). Po kojoj se epistemološkoj osnovi urednik znanosti može buniti protiv nekoga izbornog predmeta? Po kojoj se znanstvenoj osnovi pravna materija može smatrati indoktrinacijom, uz to antidemokratskom? Tkogod je indoktriniran, ovako ili onako, to je obično mimo, a katkad i protiv znanja, pa i onoga kojim raspolaže.

Peto: Kao dokaz antidemokratske indoktrinacije koristi se vjerska pripadnost pojedinih nastavnika (to je diskriminacija, kao i eventualno pozivanje na agnosticizam i apostaziju potpisanog učitelja), ili agresivna neobrazovanost neke bivše dekanice (točno, ali non sequitur, nema veze s meritumom).

Zaključno: Bez znanja i poznavanja drugih nema ni tolerancije, kamoli suživota.