Možemo li skinuti veo tajnosti s upravljanja europskim poslovima u Hrvatskoj?

Autor:

  • Igor Vidačak

12.04.2019.

Zagreb, 280319.
Trg svetog Marka, Banski dvori.
Pocetak sjednice Vlade RH-a.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic.
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadic / CROPIX

Ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić, premijer Andrej Plenković i potpredsjednik vlade Tomislav Tolušić

S početkom kampanje za predstojeće europske parlamentarne izbore, očekivano se opet postavljaju pitanja o uzrocima već poslovično slabog interesa hrvatske javnosti za rad institucija EU, a onda i nedovoljne informiranosti o tome tko i kako kroji europske politike koje utječu na živote građana. Pritom se gotovo uopće ne propituje odgovornost same Vlade i opravdanost dugogodišnje prakse upravljanja europskim poslovima iza zatvorenih vrata.

U priopćenjima sa svake zatvorene sjednice Vlade na kojoj se usvajaju nacionalna stajališta Hrvatske u Vijeću ministara i Europskom vijeću serviraju nam se uvijek ista obrazloženja tajnosti stavova koje će naši dužnosnici zastupati o prijedlozima novih europskih zakonodavnih akata. Sukus tog obrazloženja je da pregovaračke pozicije Vlade ne smijemo znati jer će se one tek usuglašavati u komunikaciji s drugim državama te je moguća njihova izmjena i dopuna. Ti argumenti padaju u vodu ako se pogleda praksa u nekim drugim državama članicama EU čije vlade informiraju javnost ne samo o prijedlozima pregovaračkih stajališta, nego i o njihovim naknadnim izmjenama i dopunama te konačnim ishodima pregovora u Vijeću ministara.

Za ilustraciju dugoročne štetnosti ove vladine politike tajnosti nacionalnih stajališta, uzmimo za primjer prijedlog nove Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi programa “Erasmus“, programa Unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport ili recimo prijedlog nove Uredbe o Europskom socijalnom fondu, koje je Europska komisija objavila još u svibnju prošle godine. Riječ je, dakle, o fondovima EU iz kojih se zadnjih godina financiralo na tisuće aktivnosti i projekata korisnika širom Hrvatske koji imaju legitiman interes uključiti se u dijalog s nadležnim ministarstvima o sadržaju nacionalnih stajališta o budućim prioritetima i uvjetima korištenja tih fondova.

Prethodna rasprava

Što može biti toliko osjetljivo u prijedlozima tih uredbi da se barem o okvirnim stajalištima Hrvatske ne bi mogla povesti prethodna rasprava s mladima, akademskom zajednicom, školama, organizacijama civilnog društva i ostalim dionicima koji su glavni partneri u provedbi projekata i programa financiranih temeljem spomenutih uredbi? Otkud to uvjerenje da par službenika nadležnih ministarstava trebaju imati monopol na mudrost potrebnu za oblikovanje nacionalnih stajališta o budućem načinu korištenja programa Erasmus odnosno Europskog socijalnog fonda?

Taj zazor od rasprave o europskim aktima vuče svoje korijene još iz procesa pregovora o pristupanju EU koji je bio netransparentan, elitistički i obilježen ozračjem žurnosti i svojevrsnog zakonodavnog stampeda bez ikakvog prostora za dvosmjernu javnu komunikaciju. Iako su se u međuvremenu uspostavom e-savjetovanja poboljšali standardi i praksa otvorenosti javnih rasprava o prijedlozima nacionalnih politika, upravljanje europskim poslovima je nastavilo funkcionirati u nekom paralelnom svijetu, obavijeno velom tajnosti, uz minimalan i nedjelotvoran nadzor Sabora nad postupanjem Vlade u Vijeću, i to za vrlo ograničen broj europskih akata, bez ikakvog interesa medija i javnosti za dokumente koje Sabor objavljuje na svojim stranicama.

Umjesto da otvore smisleni dijalog s predstavnicima stručne i zainteresirane javnosti već u najranijoj fazi rasprava koje Europska komisija pokreće o mogućem sadržaju i procjeni učinaka budućih europskih zakonodavnih akata, naša ministarstava se bude u zadnji čas, netom prije sjednica pripremnih radnih tijela odnosno samog Vijeća. To “kasno paljenje“ i odsutnost proaktivnog, strateškog promišljanja Vlade o prijedlozima europskih politika samo dodatno produbljuje strah od uključivanja javnosti kao mogućeg kočničara u uhodanom mehanizmu štancanja nacionalnih stajališta, ali i nadzornika kvalitete sadržaja tih stajališta.

Percepcija članica o Vijeću EU

Ova demokratska neodgovornost u upravljanju europskim poslovima nije hrvatski specifikum i veže se uz još uvijek prevladavajuću percepciju država članica o Vijeću EU kao diplomatskom forumu, a ne kao jednoj od dvije sastavnice europske zakonodavne vlasti koja bi konačno trebala uskladiti svoje metode rada sa standardima parlamentarne i participativne demokracije.

Politika tajnosti pregovora država članica u pripremnim tijelima Vijeća EU nailazi na snažne kritike Europskog ombudsmana, institucije koja već godinama upozorava da skrivanje nacionalnih stajališta država članica dodatno osnažuje percepciju o EU kao dalekoj i netransparentnoj birokraciji koja nam kroji sudbinu bez ikakve mogućnosti nadzora i utjecaja. I Europski Parlament je svojom rezolucijom nedavno podržao te zahtjeve za većom otvorenosti stajališta vlada država članica u radnim tijelima Vijeća kao najbolju zaštitu protiv širenja špekulacija, lažnih vijesti i teorija zavjere koje nagrizaju povjerenje građana u EU.

Hrvatska se vlada nedavno usprotivila prijedlozima da se i Vijeće EU obveže na veću transparentnost te počne objavljivati popise sastanaka s interesnim skupinama i lobistima, kao što su to već učinili Europska komisija i Europski parlament. Taj strah od nadzora javnosti nad aktivnostima naših državnih službenika i dužnosnika u Vijeću samo je odraz opskurne domaće prakse upravljanja europskim poslovima, ali i dugogodišnjeg otpora regulaciji lobiranja u Hrvatskoj. To zabrinjava pogotovo u kontekstu našeg skorog preuzimanja predsjedavanja Vijećem kada će stotine naših službenika i dužnosnika u svojstvu predsjedavajućih radnim tijelima Vijeća morati pokazati spremnost na otvoreniju komunikaciju s interesnim skupinama, ali i naprednije vještine pregovaranja i strateške komunikacije s dionicima koje su nužne za uspješno snalaženje u europskim političkim procesima.

Da se može drukčije nedavno je svojim primjerom pokazala Finska koja je podizanje otvorenosti i transparentnosti u radu Vijeća uvrstila među prioritete svog predsjedavanja Vijećem u drugoj polovici 2019 te je već započela s objavama popisa sastanaka finskih diplomata u EU s raznim interesnim skupinama.

U osamnaestomjesečnom zajedničkom programu tri predsjedništva Vijećem i Hrvatska se deklarativno pridružila Finskoj u podršci transparentnijem funkcioniranju EU, u skladu s načelima dobrog upravljanja i bolje regulative, zalažući se za “poboljšanje znanja o EU te podizanju svijesti o politikama Unije usmjerenima na građane, osobito među mladima“.

Ostaje za vidjeti hoće li to obećanje ostati samo mrtvo slovo na papiru te hoće li predsjedavanje RH Vijećem EU biti iskorišteno ne samo za peglanje imidža i brendiranje zemlje, nego ponajprije kao jedinstvena prilika za unutarnje reforme u radu državne uprave i povećanje otvorenosti upravljanja europskim poslovima u Hrvatskoj.