Piše Hido Biščević Hrvatska ususret EurOluji: predsjedanje EU kao lakmus pozicioniranja zemlje u novim geopolitičkim uvjetima

Naravno, kako god labirint trakavica Brexita završila, u "tehničkom“ smislu najveći će teret pasti na Rumunjsku i Finsku, kao dio EU "trija“ 2019/2020, ali u političkom smislu – dakle, kad bude riječ o "čišćenju“, o posljedicama, o definiranju budućih odnosa, o odnosu pojedinih europskih politika s budućom britanskom itd. – najveći će posao pasti na Hrvatsku.

Na zemlju kojoj je upravo ta Great Brexit mašinerija svojedobno najviše nastojala zapriječiti početak pregovora o članstvu u  Uniji, koristeći cijelu lepezu diplomatskih i špijunskih alata… i špijunskih, da – prisjećam se i skandala s korištenjem hrvatskog kriminalnog podzemlja radi prikupljanja "dokaza“ protiv države, sve dok jedan eksplodirani ruksak na ulazu u britansko veleposlanstvo nije na kraju doveo do noćne scene u kojoj predstavnik Njena Veličanstva na koljenima, u suzama, moli da "pređemo preko toga, zaboravimo“.

Paradoksi politike! Zadnji koji ulazi ispraća prvog koji odlazi!

No, na stranu  anegdote. U ozbiljnoj analizi, kada za jedva  nešto više od pola godine, a to će vrijeme proći u hipu, osobito ako se zemlja nastavit neprestano baviti samo stalno nadolazećim muljanicima, Hrvatska preuzme Predsjedanje Europskom Unijom - po prvi puta, kao posljednja nova članica Unije i, još važnije, po prvi puta u svojoj povijesti s takvom istaknutom, odgovornom i strategijski važnom međunarodnom ulogom - Hrvatska će se suočiti s najvećim državnim, vanjskopolitičkim i diplomatskim izazovom od stjecanja nezavisnosti.

Konfrontacijske vibracije u i oko Europe

Jednostavnije rečeno, s obzirom na stanje Unije i stanje međunarodnih odnosa, preuzet će kormilo broda koji trenutno brodi izravno into the eye of the storm – jer, na obzorju trenutno nema, doslovce, niti jedna optimistična i opuštajućeg znaka koji bi ukazivao na smiraj aktualnih konfrontacijskih vibracija u i oko Europe. Od unutarnjih problema i izazova u samoj uniji do vanjskih okolnosti -  riječ je, prije svega, o jačanju geopolitičkog nadmetanja, o potpunoj krizi multilateralizma, što je kritično važno za EU kao najveći multilateralni projekt u povijesti  (više o tome na HBlog Kriza multilateralizma), pa sve do jasno uočljiva izostanka državništva i vodstva (više o tome na HBlog Smrt državništva), sve potvrđuje da se Unija, a time osobito Predsjedništvo, suočava s jednim od najtežih, ako ne i s najtežim razdobljem u novijoj povijesti.

U takvim uvjetima, a osobito na pozadini svojeg objektivnog političkog neiskustva s takvim visokim međunarodnim zadaćama, za Hrvatsku će državnu politiku Predsjedavanje Unijom koja trenutno brodi into the eye of the storm biti, simbolički rečeno, svojevrsna diplomatska "Oluja“: akumulacija energije, osmišljavanje strategije i njeno prevođenje u akciju u iznimno teškim i nepovoljnim okolnostima.

Primjerice, Predsjedanje slijedi nakon dva trenutno najvažnija procesa u Uniji: uspostava novih post-izbornih struktura, što će se događati na nepredvidivom fonu aktualnog odmjeravanja snaga između populističko-suverenističke i demokratsko-liberalističke struje u europskoj političkoj javnosti. I time odrediti dugoročniji pravac, ako ne i sudbinu i karakter Europe u budućnosti. Hrvatski problem: taj aktualni trend na europskoj političkoj pozornici, u kojem se migranti i islam predstavljaju kao "ovovjekovni boljševici“ koji ugrožavaju "našu“ Europu i njene vrijednosti, kao u replici Tridesetih prošlog stoljeća, s tadašnjim krajnji ishodom koji nitko, danas, ne bi želio reprizirati, premda je populizam već ponegdje prigrlio autoritarizam… ta podjela i polarizacija na "suvereniste“ i "globaliste“ dakle, u Hrvatskoj se nastavlja i nadopunjuje na  nedovršeni "građanski rat“, dakle podjelu, između zagovornika-sljedbenika dviju propalih ideologija!

Kako onda jačati koheziju?

Problem? Naravno, ne samo zbog pitanja koherentnosti i kohezije hrvatskog društva i neprevladanih ustaško-partizanskih podjela u turbulentnim međunarodnim odnosima (baš kao i uoči Drugog svjetskog rata, dakle gotovo stoljeće kasnije!!), već i zbog činjenice da je  ključna sastavnica prioriteta "trojnog“ EU Predsjedništva, dakle i Hrvatske, upravo: kohezija! Odnosno, jačanje kohezije EU na obrani zajedničkih vrijednosti kao pretpostavke jačanja jedinstva Unije u okolnostima kad je to jedinstvo dovedeno u pitanje zbog političkih ili ideologijskih podjela! Raditi na jačanju europskog jedinstva i nastavljati vlastiti unutarnji nedovršeni “građanski rat“? Možda jedan upitnik nije dovoljan. Možda bi jedan Krik bio primjereniji!

Otuda i naglasak na tome da Predsjedanje može nalikovati svojevrsnoj EurOluji: akumulacija znanja i energije, okupljanje društva, osmišljavanje strategije u prepoznatim povijesnim i geopolitičkim okolnostima i – akcija.

Prepoznavanje geopolitičkih okolnosti i akumulacija znanja i energije.

U godini koja slijedi nastavit će se, nema dvojbe, trend geopolitičkog nadmetanja velikih sila u vrtlogu aktualnog multiple competitive international disorder krajolika  - dakle, Predsjedanje Europskom unijom pretpostavlja duboki uvid u stanje i perspektive odnosa Unije s Rusijom – na primjer, na fonu prikrivenih dvojbi između pragmatičnog i moralističkog pristupa, što se iz javnih izjava već može uočiti i u Hrvatskoj – pa do odnosa sa SAD na pozadini Trumpovih izolacionističkih i nacionalističkih politika, pa odnos s Kinom u kompleksu složenih odnosa samih članica EU s Kinom…

Popis izazova u razdoblju koje predstoji doista se čita kao predgovor kakva "Armagedon“ kataloga.

No, istodobno, kako se geopolitika nadmetanja primiče vrhuncu, kako su velike sile uglavnom zauzele pozicije na vojno-političkim kartama svijeta  - premda, finala su najopasnija, kako svjedoči Sirija, Venezuela, sutra možda Srednja Azija… - ne treba isključiti da upravo 2020. godina donese prve naznake nekih budućih pregovora o potpuno novom globalnom i europskom sustavu sigurnosti i suradnje: Putin je stavio nogu u sva poluotvorena vrata, Trump ulazi u predizbornu godinu, Europska unija će u iduću godinu ući s novim rukovodstvom i poslije euro-parlamentarnih izbora bit će jasnije kako se kani ideologijski profilirati u budućnosti… Ukratko, Predsjedavajući će morati biti spreman prepoznavati promjene u tom geostrategijskom krajoliku!

Upravljati i voditi procese

Istodobno, na posve pragmatičnoj razini, tamo gdje počinje svakodnevno diplomatsko "oranje“, Predsjedavajući će morati biti spreman upravljati i voditi silne procese u brojnim specifičnim sektorima - na svim ministarskim razinama trebat će predsjedavati Ministarskim vijećima, od energije do poljoprivrede… osim Vijeću za vanjske poslove, Foreign Affairs Council, skraćeno FAC, a pitanje je što u ovdašnjim umišljenim premda nerijetko neukim ešalonima vlasti prvo padne na pamet kad čuju FAC. Ili, u još jednom primjeru, s povratkom na temu Brexita: utvrđivanje strategije odnosa EU s Velikom Britanijom nakon  Brexita i definiranje specifičnih institucionalnih pitanja Unije bez Velike Britanije.

Eto, primjerice, izazova za Predsjedavajućeg: kako otvoriti proces procjenjivanja britanske vanjske politike nakon Brexita i njen odnos spram EU vanjskopolitičkih prioriteta, kojim instrumentima otvoriti analizu budućeg UK djelovanja diljem svijeta, kako će ono utjecati na odnose s EEAS-om (diplomatska služba EU), kako će se postavljati EU Delegacije u slučaju da UK politika ne bude nužno kompatibilna s EU politikom u ponekoj zemlji ili regiji, osobito ako se bude vratila na svoju “commonwealth“ strategiju i tradiciju ne bi li kompenzirala gubitke zbog Brexita. Itd itd. Samo mali segment, ali dovoljan da tri odreda diplomata u pet odjela jednog ministarstva radi samo na tome, u suradnji s ostalih 27 odreda i odjela.

Otuda, na obzoru EurOluje: akumulacija znanja i energije.

Predsjedanje, drugim riječima, pruža prigodu da se Hrvatska prestane baviti sama sobom, da od politike improvizacija i reagiranja iskoči u politiku sustava i stvaranja, da se počne baviti svijetom, na vlastitu korist. Pruža prigodu da se izađe iz mentalne izolacije u kojoj je zatvorena desetljećima nedovršene političke i društvene tranzicije. Pruža prigodu da dokaže kako – može. Baš kako je to i "Oluja“ dokazala. Ne usuđujem se postaviti pitanje: spremni? Moglo bi se različito tumačiti.