Piše Inoslav Bešker O Italiji ovisi hoće li joj partnerstvo s Kinom pomoći ili odmoći

Poziciju Kine ilustrirao je u komentaru za milanski Corriere della Sera sam predsjednik Xi, najavljujući "strateški pakt s Italijom“, ali baveći se u tekstu više civilizacijom i kulturom a nimalo trgovinskom bilancom. Zajedničke interese vidi u "promicanju slobodne razmjene i multilateralizma“, uz nos Trumpu, a i Liginu prvaku vicepremijeru Matteu Salviniju.

Zapravo, i Kinezi i Talijani govore o razmjeni. Općenito rečeno, Talijani se nadaju kineskim investicijama a boje se da će Kinezi ovladati elementima njihove privrede; nadaju se plasirati svoje proizvode u Kinu ali se boje plasmana kineskih proizvoda u Italiju (kao da ju već nisu poplavili). Talijanski vicepremijer Matteo Salvini je, nimalo diplomatski, govorio o opasnosti od kineskog "koloniziranja Italije“.

Salvini je mjesecima grmio protiv Evrope, a onda je, kanda, otkrio da ga i s istoka vrebaju. Dobra škola: uočava, napokon, da svaki međunarodni odnos uvjetuje, katkad baš i ograničava, nacionalnu suverenost. Možda je bio bolestan kada se to učilo u njegovu liceju.

Grubo rečeno, reklo bi se da talijansku vladinu većinu i u ovom pogledu trese paranoidna shizofrenija.

Eto, još taj ugovorni vladajući par – PoKret 5 zvjezdica i Liga – nije ni naznačio, kamoli odlučio, koji je glavni smjer talijanske vanjske politike. Za to vrijeme ministar vanjskih poslova i međunarodne suradnje Enzo Moavero Milanesi, kao uredan profesionalac, koliko-toliko jamči liniju kontinuiteta. Nije ipak čudno da da potraga Italije za vlastitim repom u saveznika izaziva barem nelagodu, katkad i ljutnju, a jamačno nestrpljenje.

Kineske investicije

Stanovitu nedoumicu može izazvati i glavni razlog koji talijanska Vlada navodi za strateški sporazum s Pekingom: veće otvaranje kineskog tržišta talijanskoj robi i više kineskih investicija u Italiju.

Kako objašnjava Franco Giavazzi, Italiji ne manjka investicija, nego prilika za investiranje. Lani je, naime, ostvarila "višak uštede“ od 45 milijardi eura, održavajući trend. To je saldo nakon ulaganja talijanskih poduzeća i nakon državnog financiranja javnog duga.

Taj novac nekamo mora ići – pa ide uglavnom u inozemstvo gdje Talijani kupuju poduzeća ili nalaze ine oblike investiranja.

Sjedinjene Države Amerike, na primjer, imaju više šansi za investiranje nego slobodnog novca, pa se zadužuju: lani za oko pola bilijuna dolara.

Italija nema ni generalan problem s izvoznom bilancom, jer je i lani izvezla za 40 milijardi eura više negoli je uvezla. Ima s pojedinim robama, ima s kvalitetom umjesto kvantitete – ali općenito nema. Izvozeći razmjerno još više povećavala bi "višak uštede".

To, s druge strane, omogućuje Italiji da s Kinom pregovara sa snažnijih pozicija, jer nije investicija gladna poput azijskih i afričkih klijenata kineskih investicija, ili poput nesretne Grčke.

Prema tome, Italiji nije nužno prepustiti kontrolu tršćanske luke, nego samo dati u koncesiju neki njezin bitan postotak.

Nije osuđena dati Kinezima izgradnju sljedeće generacije komunikacijskih mreža, ponajprije 5gG. Ali nekome mora dati, jer ne zna sama. Uvijek je posrijedi odnos cost-benefit, ali taj benefit nije nužno samo novčan. Pitanje je, naprosto, sigurnosno i tehnološko: kome vjeruješ u tako osjetljivoj domeni? Na talijanskim obalama su i Scila i Haribda, dvojba je antička i mitska. Možda pitanje treba postaviti s druge strane: kome si više potreban, pa će ti biti lojalniji? Kao i Edip pred Sfingom, dovoljno je jednom pogriješiti.

A zašto bi Kini bila potrebna baš Italija?

Oblik Jadranskog mora i pozicija Trsta jedno je objašnjenje, ali nije bez alternativa.

Koliko raste BDP?

S druge strane Kina, koja tvrdi da joj je lani društveni brutoproizvod rastao za 6,6 posto (ili ipak manje, ako je istina da u nekim oblastima partijski rasovi "friziraju“ statistiku u iste svrhe u koje je bilancu krivotvorila i Nea dimokratia dok je bila na vlasti u Grčkoj), i dalje napreduje na svjetskoj ljestvici.

Lani je BDP Sjedinjenih Država iznosio oko 20.500 milijardi dolara, a NR Kine oko 13.600 milijardi. Dakle Kina "teži“ oko 66,3 posto USA, dok je prije četrdesetak godina "težila“ tek oko 10 posto. Nije pitanje hoće li Kina (bitno mnogoljudnija) preteći USA, nego kada će to biti. Kako sada stvari stoje, između 2025 i 2030.

Ali nije sve u numeričkom rastu, važna je i kvaliteta rasta, a Kina tu kaska, priznaje njezin istaknuti ekonomist Xiang Songzuo.

Kineski rast gotovo da je važniji nekim njezinim parterima, s obzirom na to koliko ovise u izvozu u Kinu. Japan smjerom nekadašnjega Kami-kazea plasira 23 posto svoga ukupnog izvoza, Južna Koreja u Kinu upućuje 29 posto svog izvoza, Australija čak 37 posto, Brazil 25 posto. Američkih 10 posto s time u usporedbi nije više golemo. Njemačka onamo plasira 7 posto svog izvoza – a Italija tek 3 posto. Nije ovisnica.

Nešto je drukčija situacija u pojedinačnim tipičnim sektorima. Izvoz u Kinu je razmjerno, možda i vitalno bitan sektorima luksuza, opreme, te strojogradnje.

Njima prijete smanjenje kineskog rasta, a i težnja Kine da do 2025 ovlada i tim sektorima, koliko može.

Tu Evropljani, s jedne strane, gledaju tko će prije pronaći nove niše u kojima ih Kinezi još neko vrijeme neće dostići, a s druge gledaju kako da ih drugi ne istisnu. Poput onih koji pred lavom traže tenisice ne da budu brži od njega, nego od drugih koji bi tako mogli prije biti smazani za doručak, tako i Evropljani jedni druge upozoravaju da malo zastanu pred zmajem eda bi spasili sebe.

Glavna svrha Puta Svile jest otvoriti nov koridor za rast Kine. O partnerima – počev od Italije – ovisi o tome hoće li im to koristiti.