Hoće li milijunske korekcije u EU projektima na kraju postati problem Državnog proračuna?

Autor:

29.10.2018.

Zagreb, 270918.
Markov trg.
Sabor.
Redovita sjednica Sabora.
Na fotografiji: Zdravko Maric ministar financija.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / HANZA MEDIA

Ministar Financija Zdravko Marić

Uspjeh u korištenju fondova EU uglavnom se, u stručnoj i općoj javnosti, prati kroz dva pokazatelja – stopu ugovorenih i stopu plaćenih sredstava u odnosu na ukupnu alokaciju. Radi se o pokazateljima koji mogu dati sliku o tome koliko je država članica, u ovom slučaju Republika Hrvatska, uspješna u financijskom aspektu, odnosno koliko je bespovratnog novca iskoristila u odnosu na novac koji ima na raspolaganju. Međutim, iako se radi o dva najpopularnija pokazatelja, oni nipošto ne bi trebali biti jedini koji govore što smo učinili da europski novac iskoristimo na najbolji mogući način, piše Ariana Vela.

O (ne)uspjehu svjedoče i postignuća projekata, operativnih programa i nacionalnih strateških dokumenata, no u posljednje vrijeme u jednadžbu se uključuje još jedan parametar – financijske korekcije, kao posljedica nepravilnosti u provedbi EU financiranih projekata.

Radi se o temi koja nije popularna i o kojoj se ne izvještava od strane tijela koja čine sustave upravljanja i kontrole jer se radi o povratu već ugovorenih, a ponekad čak i dodijeljenih bespovratnih sredstava zbog pogrešaka u provedbi i to najčešće u provedbi postupaka javne nabave.

Naši sustavi upravljanja i kontrole te korisnici tek su se nedavno počeli susretati s ozbiljnijim slučajevima utvrđenih nepravilnosti te, posljedično, financijskim korekcijama. Razlog za to je vrlo jednostavan; korisnici tek sada dolaze u fazu završetka provedbe postupaka javnih nabava u većim projektima i polako dolaze do onoga trenutka kada je nužno osigurati postignuće projektnih ciljeva, rezultata i slično.

Nepravilnosti u projektima

Kada govorimo o nepravilnostima u EU financiranim projektima, valja napomenuti da su one taksativno nabrojane i opisane u pravnom okviru EU i Zajedničkim nacionalnim pravilima koja je Republika Hrvatska usvojila za potrebe korištenja Europskih strukturnih i investicijskih fondova. One europske bile su objavljene još u prošlom financijskom razdoblju, dok su one hrvatske (koje su zapravo prevedena i dorađena europska verzija) objavljene tek nedavno u okviru pojedinih poziva, a propisuju različite vrste nepravilnosti i pripadajuće korekcije koje mogu varirati od 5 pa sve do 100% dodijeljenih EU sredstava.

Dakle, za pojedine projekte smjernice nisu činile sastavni dio ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, ali su činile dio europskog pravnog okvira s kojima bi ozbiljni korisnici trebali biti upoznati i to ne u trenutku kada započinju provedbu projekata, već prilikom pripreme zbog same specifičnosti i sadržaja nepravilnosti koje je potrebno izbjeći već u fazi kvalitetne pripreme projekata. Naravno, većina korisnika s istima nije bila upoznata, a nije upoznata niti danas.

Što se tiče ustava upravljanja i kontrole, i oni sami prolaze kroz višegodišnji proces učenja. Posebno zanimljivo je da su ponekad stavovi pojedinog sustava i Agencije za reviziju različiti pa se korisnicima u praksi događaju situacije u kojima tijela koja ih kontroliraju u provedbi (konkretno, posredničko tijelo razine 2) ne pronađe nepravilnost, odobri sve izvještaje, dok Agencija, nakon više godina, utvrdi nepravilnost i zatraži povrat sredstava.

Gdje leži odgovornost?

Odgovornost je, naravno, na korisniku jer je potpisao takav ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava i on je taj koji bi trebao vratiti bespovratna sredstva.

Međutim, priča nije tako jednostavna.

Korisnici infrastrukturnih projekata, uz iznimku poduzetnika, većinom su tijela javne vlasti, odnosno korisnici Državnog proračuna, odnosno lokalnih proračuna. Sama ta činjenica jasno pokazuje da će greške u provedbi projekata, bez obzira je li za iste odgovaran korisnik ili su to tijela u sustavu, platiti građani.

Sada kada uzmemo u obzir da najveći operativni program (Operativni program Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020.), ima dodijeljenu alokaciju od 6,8 milijardi eura, posljedice pogrešaka mogle bi se mjeriti u stotinama milijuna eura, odnosno milijardama kuna koje lokalni korisnici iz javnog sektora neće biti u stanju platiti.

Posljedice mogu biti dvojake, projekti će propasti jer će sredstava biti uskraćena, a korisnik ih neće imati otkud namaknuti ili će novac biti alociran iz Državnog proračuna. I jedna i druga varijanta prelomit će se na leđima građana, što treba spriječiti pod svaku cijenu.

Upravo zbog navedenoga nepravilnosti ne treba „gurati pod tepih“ jer je neprihvatljivo da korisnici provode projekte, dok istovremeno o nepravilnostima nemaju pojma. O njima treba govoriti, educirati korisnike i tijela u sustavu te jasno utvrditi tko je odgovoran za greške kako bi ih izbjegli u budućnosti, odnosno kako bi barem onaj dio na koji možemo utjecati zaista i stavili pod kontrolu.

U protivnom ćemo postotku ugovorenih i plaćenih morati dodati i postotak vraćenih sredstava.

Autorica Ariana Vela jedna je od vodećih hrvatskih stručnjakinja za EU fondove, te vlasnica konzultantske tvrtke EU PROJEKTI i Učilišta EU PROJEKTI – Ustanove za obrazovanje odraslih.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version