Komentar: Imamo li razloga veseliti se iskorištenosti EU fondova u 2018. godini?

Autor:

17.01.2019.

Punctured euro banknotes which are used to train sniffer dogs, are presented to the media during a news conference on German custom's annual statistics, in Berlin March 21, 2014. REUTERS/Tobias Schwarz (GERMANY - Tags: POLITICS BUSINESS) - BM2EA3L10RP01
REUTERS

Ilustracija

Pojačano ugovaranje, najveća certifikacija EU sredstava dosad, ulaganje u nerazvijene krajeve, Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali bilježi rast objave poziva od 135% itd. Sve ove i brojne druge teze navedene su u posljednjoj publikaciji Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU u okviru koje se ostavlja dojam da je za njih 2018. godina u korištenju EU fondova bila uspješna. Međutim stvarnost je ipak ponešto drugačija, a statistički podaci su uvijek dvosjekli mač jer ih možemo analizirati iz više gledišta. Iako nas tijela uvjeravaju da napredujemo i da postižemo zadane ciljeve, još uvijek zaostajemo za Europom, piše Ariana Vela.

Sukladno posljednjim dostupnim podacima, Republika Hrvatska isplatila je oko 16% ukupne alokacije Europskih strukturnih i investicijskih fondova za financijsko razdoblje 2014. – 2020. Iako je stopa isplaćenih sredstava zaista veća mu odnosu na prošlu godinu, ona je i dalje relativno niska, a ovim se „postignućem“ Republika Hrvatska pozicionirala na pretposljednje mjesto u usporedbi s preostalih 27 država članica Europske unije. Ako promotrimo brojke, Republika Hrvatska nije najlošija, ali se nalazi u krugu onih država članica koje su dosad isplatile najmanje bespovratnih sredstava.

Iako su pomaci u ugovaranju i isplatama vidljivi, važno je raspoznati radi li se o običnom ispunjavanju zadaća i provedbi aktivnosti koje spadaju u djelokrug tijela koja čine sustave upravljanja i kontrole ili zaista o nekom nevjerojatnom uspjehu zbog kojeg bi bilo vrijedno organizirati konferencije za medije i dizajnirati publikacije.  Naime, ako državni dužnosnici i službenici rade ono za što su plaćeni, onda to nije uspjeh, nego obavljanje svakodnevnih zadataka.

Zašto je stopa isplaćenih sredstava, dakle onih koja su zaista iskorištena u konkretnim projektima ovako niska?  Postoji nekoliko odgovora.

Prvi odgovor kaže da nismo na vrijeme planirali, kasnili smo s ugovaranjem i provedbom velikih projekata, a onda i provedbom. Provedba je ta koja donosi stvarne efekte kada su isplate u pitanju pa, ako ona izostaje, izostaju i isplate.

Drugi odgovor kaže da sustavi upravljanja i kontrole nisu bili spremni na veliki interes za EU fondovima koji je uslijedio nakon značajnog povećanja financijske omotnice koje je nastalo u ovom financijskom razdoblju. Sustavi su kolabirali na svakoj prepreci – od kašnjenja u objavi poziva (što predstavlja izuzetno aktualan problem i danas), sporih dodjela bespovratnih sredstava u kojima su sustavi probijali sve rokove, ugovaranja zbog čijeg je kašnjenja bilo i otkazivanja pojedinih natječaja sve do kašnjenja u obradi izvještaja korisnika, od kojih neki i danas čekaju svoj novac.

Uzmimo primjer Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali, za koji je navedeno da mu je stopa ugovaranja porasla za 135%. Na prvi se pogled čini da se radi o velikom uspjehu, ali zainteresirana javnost zna da se radi o projektima kod kojih nema kupnje zemljišta i rješavanja imovinsko-pravnih odnosa, uglavnom nema javnih nabava velike vrijednosti, nema izgradnje i opremanja infrastrukture, već se radi o tzv. mekim projektima – zapošljavanje, obrazovanje, jačanje države uprave i slično. Upravo zbog toga nije jasno zašto je dosad ovo bio operativni program s uvjerljivo najlošijim rezultatima u pogledu isplaćenosti alokacije i zašto tijela u sustavu godinama nisu bila u stanju objaviti i provesti natječaje.

Treći odgovor leži u neefikasnom državnom aparatu koji nje stvorio pretpostavke da procesi koji su potrebni EU projektima nesmetano teku. Izmjene Zakona o javnoj nabavi, nesređenost zemljišnih knjiga, nejednako tumačenje EU regulative i sporost u provedbi procedura koje su sami osmislili, stvara probleme u pripremi i provedbi projekata, što, također, nepovoljno utječe na potrošnju sredstava.

I na kraju dolazimo do jednog od najvažnijih odgovora, a taj je – ne postoji odgovornost, kako sustava tako i pojedinaca. Kada netko u sustavu pogriješi, nikom ništa. Jednako tako, ne postoji sustav nagrađivanja onih koji rade više od onoga što je njihova obveza.

Ministar čije ministarstvo godinama kasni s objavom natječaja i dalje je ministar. Službenici koji su proteklih godina radili na EU fondovima i dalje su službenici. Oni koji su zabušavali sjede preko puta onih koji su krvavo radili. Nema razlike, nagrade niti sankcije.

U posljednjih nekoliko mjeseci svjedočili smo stampedu zahtjeva koja su tijela u sustavu uputila korisnicima bespovratnih sredstava kojima je od korisnika traženo da potražuju što je više moguće sredstava. Potraživali su se predujmovi, pisali izvještaji, a sustavi su to neumorno administrirali i nevjerojatno revno radili na isplatama. Natječaji, čija se obrada čekala mjesecima i koja je značajno kasnila u odnosu na inicijalno navedene rokove, ekspresno su riješeni i ugovori s korisnicima potpisani.

Drugim riječima, dio sustava se, u posljednjem kvartalu 2018. godine, probudio i to jest uspjeh. Na tome treba čestitati jer se čini da su neki ljudi konačno počeli raditi posao za koji su plaćeni.

Međutim, gorak okus u ustima ostavlja činjenica da to napravljeno kako bi izbjegli blokadu operativnih programa koja bi uslijedila u 2019. godini zato što nismo isplatili onoliko koliko smo trebali, a još žalosnije je to što u sustavima koji su u posljednjem kvartalu radili znatno brže u odnosu na uobičajenu situaciju, sjede isti ljudi koji su sjedili svih ovih godina (kada su rezultati bili nikakvi).

Dakle, može se kad se hoće.

Pitanje je onda, kome čestitati na svim  ovim godinama i mjesecima u kojim se nije htjelo i hoće li sada, kad smo se provukli kroz ušicu igle i vjerojatno izbjegli blokadu, sustav nastaviti sa svima nam dobro poznatom uravnilovkom?

Ukoliko bude tako, bojim se da sljedeća prezentacije prethodno spomenutog Ministarstva neće biti.

Autorica Ariana Vela jedna je od vodećih hrvatskih stručnjakinja za EU fondove, te vlasnica konzultantske tvrtke AVELANT i osnivačica Učilišta EU PROJEKTI – Ustanove za obrazovanje odraslih.