Piše Ariana Vela I ove godine iz EU-a smo "povukli“ manje od planiranog. Zašto?

Autor:

04.11.2019.

Avelant / Avelant

Na slici: Ariana Vela

Autorica Ariana Vela jedna je od vodećih hrvatskih stručnjakinja za EU fondove, vlasnica konzultantske tvrtke AVELANT d.o.o. i Učilišta EU PROJEKTI – Ustanove za obrazovanje odraslih.

Rebalans proračuna za 2019. godinu, koji je predstavilo ministarstvo financija, i ove je godine pokazao da Hrvatska slabije povlači bespovratna sredstva iz fondova EU-a u odnosu na želje i planove. Ove smo godine "omanuli“ za 2,3 milijarde kuna u odnosu na plan s time da se ne radi o konačnoj brojci (nju ćemo saznati tek kada završi fiskalna godina i moguće je da će biti još većih odstupanja).

Prema posljednjim podacima Europske komisije, na današnji smo dan sa stopom od 25% isplaćenih sredstava u odnosu na cijelu alokaciju najlošiji u EU (op.a. nismo najlošiji ako promatramo stvarni iznos koji je isplaćen). I to je podatak koji nije nov jer smo poslovično među lošijima u EU kada su EU fondovi u pitanju, no problem je znatno veći od onoga što se na prvi pogled čini.

Naime, u nekim je sektorima stanje isplaćenih sredstava katastrofalno i očigledno je da ćemo taj novac ili brzo prenamijeniti u neke druge sektore ili ćemo ostati bez njega. U pitanju su stotine milijuna eura.

Nepravilnosti, kojih je sve više jer provedba projekata uzima sve veći zamah, donose financijske korekcije koje su po svojim iznosima daleko veće od onoga što je sada prikazano u priopćenjima nadležnih tijela. 

Gubitak novca zbog nepravilnosti predstavlja velik problem jer financijske korekcije ruše financijsku konstrukciju projektima te nepovoljno utječu na njihov novčani tok.

Zamislite, na primjer, da neki sekundarni ugovor na vašem projektu vrijedi pola milijarde kuna i da vam je na taj ugovor određeno 25% financijske korekcije. Gubite EU novac, morate ga naći negdje drugdje, a u konačnici to najčešće bude iz nekog javnog proračuna koji, na direktan ili indirektan način, pune građani. To je scenarij koji nije dobar ni za koju stranu.

Sada je više, nego ikada, jasno da hrvatski način upravljanja projektima nije dobar i da angažiranje prijatelja, jataka, stranačkih poslušnika i podobnih nije najbolji recept ako stvari želimo dovesti do kraja u razumnim rokovima. 

Projekte je potrebno dobro isplanirati da bismo se uopće doveli u poziciju da razmišljamo o mogućnosti njihova završetka u okviru plana.

I u takvim situacijama, kada jako dobro planiramo, izloženi smo nizu eksternih i internih rizika koji mogu nepovoljno utjecati na provedbu i postizanje rezultata.

U provedbi je potrebno angažirati prave stručnjake koji mogu osigurati kvalitetnu razmjenu informacija, visoku preciznost i kvalitetu u pripremi i provedbi postupaka javne nabave, ali i upravljanju sekundarnim ugovorima, kao i administrativno-financijsko praćenje.

Nažalost, u Hrvatskoj ovaj segment ne funkcionira. Svi vole doći na potpisivanje nekog ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava, ali kada je potrebno suštinski se baviti provedbom projekata, prava podrška izostaje.

Upravo taj nedostatak podrške i stvarni razmjeri problema u provedbi bit će vidljivi za nekoliko godina kada dođemo u fazu da nam ističe i onih N+3 i kada ćemo se opet morati "čupati“ i vaditi novac iz nekog drugog programskog razdoblja (op.a. o kojemu se zasad malo zna jer je nemoguće predvidjeti kako će se rasplesti scenarij  Brexita).

O rezultatima i ciljevima ugovorenih projekata još ne razgovaramo. Nisu još došli na red. Za neke je projekte pitanje hoće li uopće doći u ovog programskom razdoblju i tko će u konačnici podmiriti račun za sva kašnjenja i pogreške. To je pitanje na koje će morati odgovoriti ne samo ministar financija, nego i premijer.