Piše INOSLAV BEŠKER Kako je lakoma pohlepa stajala života jednog talijanskog turista

Autor:

16.08.2019.

Hvar, 150819.
Obitelj i prijatelji uzimaju osobne stvari nastradalih na brodu Atlantia.
Foto: Maja Jurovic / CROPIX
Maja Jurovic / CROPIX

Obitelj i prijatelji uzimaju osobne stvari stradalih na brodu Atlantia na Hvaru

"Provodim se kao Bog!”, napisao je u svojoj zadnjoj poruci turist, Talijan, kojemu su odmah zatim hrvatski turistički djelatnici u Dalmaciji priuštili neponovljivo iskustvo: za skupe novce iznajmili su mu luksuznu plinsku komoru u kojoj su ga umorili, a za život njegove djece još se bore u splitskome Kliničkome bolničkom centru. Prežive li, spase li im mentalne sposobnosti, ljetovanje u Dalmaciji ostat će im u neizbrisivoj doživotnoj uspomeni, puno duljoj od maksimalne zapriječene kazne lakoumnim ubojicama.

Priča je strašna u svojoj linearnoj jednostavnosti. Ako je vjerovati lokalnim izvorima, na luksuznoj jahti za krstarenja pokvario se brodski generator, obično pogonjen dizelskim uljem, obično hlađen morem, čiji je ispuh obično spojen na glavni ispuh, pa svoje otrovne otpadne plinove ostavlja u zraku, malo nad razinom mora. Osmi je mjesec, serviseri su rastrgani, ne možeš ih dobiti hitno da ih zlatom platiš, a nisu ni sirotinja da bi morali raditi kada žeže Zvizdan. Nemaš koga “da ti vidu zavida” (hrvatski: zašarafi šaraf). Tko je lud samo zato otkazati plovidbu turistima, prepustiti klijente da netko ini na njima zaradi? Improvizacija je naša najjača strana, svijet nas pozna po poštapalici “nema problemâ”, sve se dâ riješiti, makar u maniri Pata i Mata, “i to je to” (češki: a je to).

Veli policija da su u makinu (strojarnicu) ugradili benzinski agregat sa zračnim hlađenjem, ali ne kažu najvažnije: kako su riješili ispuh, jesu li i kuda proveli ispušni cjevovod? U naše doba samo se zaigranim adolescentima može dogoditi da upale motor automobila u garaži kako bi radilo grijanje dok se unutra maze, pa se nečujno probude pred svetim Petrom ili tako nekako. Još su naše bake (vaše praprabake) znale koji je vrag ugljični monoksid dok su glačale rublje glačalima na ugalj. I laik s mora bi se morao upitati zašto nije eventualno prijenosan dizelski agregat stavljen na kuvertu (palubu), na otvorenom zraku, i proviđen ispušnom cijevi koja bi monoksid lansirala dalje, pa Bog te veselio. Odnosno zašto nije, ispravnije, čekao i platio ovlaštena stručnjaka, jer u Dalmaciji znamo da “valja dat dite materi”. Stvar je dakako policije i suda, ponajprije forenzičara, da otkriju tko je, kako i zašto, hrvatsku turističku ponudu obogatio “Auschwitzom pod jedriljem”.

Mi nismo sud, ni organ gonjenja, naše je pitati, istraživati, objaviti, podastrijeti sudu javnosti. Ako se organi gonjenja odnosno sudstva pokrenu nakon nas, to nije naša zasluga, nego njihov problem, i onoga tko ih imenuje. Mi imamo i provodimo svoj zanat. A to zahtijeva da upozorimo na praksu koju smatramo društveno štetnom i da pokušamo rasvijetliti kontekst u kojemu nastaje, odnosno cvjeta.

Ovdje je posrijedi, da prostite, odnos turizma i civilizacije u ovoj civilizaciji turizma.

Turizmu se vrijednost ne bi smjela mjeriti primarno, a kamoli isključivo, po broju noćenja ili po zbroju novca ulivenoga u ekonomiju, bijelu, sivu ili crnu. Nije osnovna društvena namjena turizma krpiti raspomamljen državni proračun i nadimati društveni brutoproizvod. Uloga turizma se ne iscrpljuje u tome da bude tašel na buvel (zakrpa na zračnici).

Glavna je korist od turizma u onoj mjeri u kojoj omogućuje susret i upoznavanje civilizacija i njihovih kultura.

Strašno je za našu civilizaciju ako jedan od turističkih simbola bude naša nautika koja rasijeca i melje goste (ah, ta nezgodna, nepredvidiva i nadasve oprostiva sinkopa), u kojoj se za odsječenom nogom masakrirane Austrijanke ide u potragu tek pošto novine objave razgovor s njezinim civiliziranim ocem, u kojoj se turistima u paket aranžmanu servira i dušegupka, kako se nekad zvao nacistički Gaswagen, samo što smo estetski napredni, pa nije to više kamion gdje se ispušni plinovi ubacuju u vožnji u komoru sa Židovima, nego daleko romantičnija jahta gdje ti isti plinovi prodiru po noći tiho i nečujno, kobno i pogubno, u kabine. Ipak se u nas umire na “pribilin lancuniman” iz festivalske poezije.

Dalmacija je - i ne samo ona - odredište turistima od kojih neki, osobito mlađi, djeluju kao da su pušteni s lanca i, da ne zaboravimo, pripušteni u divljinu, gdje mogu divljati kako ushtjednu, vrištati u četiri ujutro, jer su na to stekli pravo, prvo, pošto u svojoj domovini to ne bi smjeli, barem ne nekažnjeno, te, drugo, jer su došli u zemlju gdje je dopustivo turiste mljeti gliserima pa se jadati sa slobode da ih progone mediji, pa onda, u usporedbi, nije ne mali, nego nikakav grijeh, olakšavati mjehure, na primjer, na mramoru Dioklecijanove palače.

Uostalom, vidjeli smo ove godine kako podjednako razdragani mladići, po akcentu iz države na čijem dolaru ističu da u Boga vjeruju, mokre kao konjusine po apsidi firentinske stolnice Svete Marije Cvjetne.

Vidjeli smo ih kako lome prste renesansnim kipovima, kamene cvjetove s baroknih fontana, kako se peru goli golcati na bunaru u Mlecima između Svetog Marka i Patrijarhove palače, nailazimo na krhotine njihovih boca i ekskremente njihove kulture svugdje na ovoj strani Sredozemnog mora.

Negdje ih upozore barem kako bi zapravo morali biti odjeveni u gradu, neki čudom starijemu od njihova Liverpoola ili Münchena, pa ni to nije dovoljno. I na to se bune.

Auri sacra fames, kleta glad za novcem, koju kune Vergilije i na nos nam nabada Seneka, civilizacijski je arbitar nad ikakvom kulturom. Kriterij je jasan: nemoj povrijediti divljaka dok još ima čime plaćati, takav je turist svet, a ne mari za mrtva turista, jer niti više plaća, niti s te strane išta više vrijedi, čuvaj leđa onome tko ih je masakrirao, od njega će novca još biti. Naš Sabor nije izglasao taj zakon, ali od slučaja do slučaja stječem dojam da ga neki naši suci primjenjuju, još od onoga talijanskog turista ubijenoga kod Šibenika. Ako upozorenje, a za nevolju i kazna tvrdoglavom recidivistu, ne uspiju pravodobno privesti uljudbi i onoga tko zbog turizma putuje, a i onoga koji od turista živi, kasno je reagirati kada ekscesi postaju tragični, kad auri sacra fames sakramenta nekog nevoljnika.

Ako o tome ne govore odgojitelji, od roditeljâ, učiteljâ i vjeroučiteljâ (sada već posve suodgovornih za kravale), ako se drvo ne ravna dok je mladica, kasno će biti objašnjavati oporim bukvanima i starim panjinama. Ubijaju oni, ali prije njih ubija njihova nekultura.

 

 

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version