Piše Ariana Vela Hoće li hrvatskim građanima prisjesti europska voda? U igri je 4 milijarde kuna koje mogu nestati

Autor:

17.05.2019.

Roland Gorsic / CROPIX

Ariana Vela, kolumnistica Euractiv.hr

Autorica Ariana Vela jedna je od vodećih hrvatskih stručnjakinja za EU fondove, te vlasnica konzultantske tvrtke AVELANT d.o.o. i Učilišta EU PROJEKTI – Ustanove za obrazovanje odraslih.

Hrvatska grupacija vodovoda i kanalizacije (GVIK), koja okuplja domaća komunalna vodovodna poduzeća, prošloga je tjedna zaprijetila Vladi Republike Hrvatske obustavom EU projekata u vodno-komunalnom gospodarstvu ukupne vrijednosti veće od 4 milijarde kuna zbog financijskih korekcija koje su, kao posljedica nepravilnosti izrečene komunalnim društvima kao korisnicima EU sredstava.

Račun dobiti i gubitka u ovom sektoru zasad je porazan: preko 90% ugovorene alokacije, vrlo malo stvarno isplaćenog (iskorištenog) EU novca i zvono za uzbunu koje je sada i javno upaljeno. Pitanje je samo zašto bi građani trebali financirati gubitke koje je po tko zna koji put proizveo javni sektor i bi li trebalo razmisliti o tome da se u sljedećem razdoblju novac osigura onima koji ga znaju i žele potrošiti na projekte koji stvaraju dodatnu vrijednost?

Kada kažemo da su EU fondovi prilika, onda vam ne lažemo.

U poslovnom sektoru za projekte poduzetnika ugovorena je gotovo cijela (ako ne i cijela) alokacija, a novac se troši munjevitom brzinom. Poduzetnici grade tvornice, kupuju informatičku i drugu opremu, razvijaju nove proizvode, certificiraju se, izlaze na međunarodno tržište i još mnogo toga. Novac koji je Hrvatska za njih predvidjela u programskim dokumentima za financijsko razdoblje 2014. – 2020. nije dostatan da namiri sve one koji imaju gotove projekte i koji ih žele provesti u djelo. Ne zaboravimo da su direktni rezultati poduzetničkih projekata, koji su njihova ugovorna obveza i koje im nadležna tijela u konačnici provjeravaju, nova radna mjesta, povećanje prihoda i povećanje izvoza, odnosno stvaranje jasne i vrlo mjerljive dodatne vrijednosti. U ovom sektoru nije sve idealno, nepravilnosti se utvrđuju i korekcije plaćaju, ali cjelovita slika pokazuje da se novac dobro koristi i da dolazimo do planiranih efekata.

EU fondovi izuzetna su prilika i za javni sektor.

Naime, većina javnih investicija, posebice onih koje se odnose na infrastrukturna ulaganja, financira se upravo iz EU fondova. U usporedbi sa poslovnim, javni sektor značajno zaostaje u iskorištavanju europskog novca, a primjer vodo-komunalne infrastrukture samo je jedan od onih koji ukazuje da nešto u javnom sektoru ne štima – kako na strani korisnika, tako i na strani sustava.

Priča o vodno-komunalnim poduzećima kao korisnicima EU sredstava vrlo je složena i nije "od jučer“. Projekti u vodno-komunalnom gospodarstvu provode se godinama i ovo nije prva financijska perspektiva koja omogućuje ulaganja u navedenu infrastrukturu. Radi se o složenim investicijama koje je potrebno pripremati više godina, koji predviđaju rješavanje imovinsko-pravnih odnosa i provedbu složenih postupaka javne nabave kao pretpostavki za početak građevinskih radova, i koje zahtijevaju pametan i dobro ustrojen menadžment, kao i jasna pravila.

Upravo zato je priču s vodno-komunalnim projektima potrebno promatrati iz više različitih kutova gledanja.

Prvo je potrebno uzeti u obzir projekte koji su pripremani prije nego što je u potpunosti osposobljen sustav upravljanja i kontrole (radi se o tijelima koja, pojednostavljeno, objavljuju i provode natječaje za dodjelu EU novca, kontroliraju provedbu i određuju nepravilnosti i, posljedično, financijske korekcije u provedbi projekata).

Projekti su pripremani uz veliku asistenciju sustava (zbog pojednostavljenja priče neću ulaziti u detalje koje je tijelo za što odgovorno) koji je korisnike pratio u odabiru tehnologije, pripremi projektnih prijava i postupku dodjele EU sredstava. Isti taj sustav, unatoč činjenici da je korisnik potpisao ugovor u kojemu je preuzeo potpunu odgovornost za provedbu projekata i time i sve propuste, u nekoliko je navrata korisnicima dao naputak ili suglasnost za neko postupanje koje je nekoliko godina kasnije, kada su projekti već biti pri kraju, taj isti sustav proglasio pogrešnim, utvrdio nepravilnost i opalio korisniku financijsku korekciju.

Greške u velikim projektima puno koštaju, a sami možete izračunati koliko će platiti korisnik projekta u kojem je, na primjer, dodijeljeno 800 milijuna kuna EU novca ako mu je stopa korekcije na taj iznos 25%. Zbog ovakve zbrke, koja nije karakteristična samo za vodno-komunalne projekte, nastradali su i brojni drugi korisnici iz drugih sektora.

Zašto se ovo dogodilo? Odgovor je jednostavan. Projekti su se provodili u pogrešno vrijeme.

Koje je to pogrešno vrijeme? Ono u kojemu se sustav tek uspostavljao, ljudi zapošljavali, a propisi u sektoru javne nabave, zbog koje se i događaju najveće financijske korekcije, mijenjali.

EU je dodatno pridonijela svojim uputama koje su često dolazile do država članica nakon što su projekti već provedeni i tada revizori nisu imali druge do li utvrditi da je neko ponašanje protivno pravilima. Zvuči jako glupo i nepažljivo, ali u suštini, i bez da ulazim u stručnu problematiku, je tako.

Je li država, kad je već i sama u više navrata priznala da sustavi griješe, trebala napraviti nešto za korisnike? Sigurno da jest i ovakve situacije bi svakako trebale biti tema razgovora ne samo ministra koji je zadužen za resor okoliša, neko i pitanje koje treba raspraviti cijela Vlada. Korisnici, nažalost, zbog neefikasnosti hrvatskog pravosuđa o kojem ne trebamo trošiti riječi, vjerojatno neće potražiti pravdu na sudovima i eventualno tražiti odgovornost onih koji su im davali određene upute.

Međutim, u ovoj priči je puno važnija situacija koja se događa danas i koja ne opravdava ono što nam govore naši komunalci i sustavi. Naime, koliko god su pitanja nepravilnosti, javnih nabava i druga proceduralna pitanja u provedbi projekata bila upitna, danas su ona poznata, propisi su doneseni i javno objavljeni. Prije nekoliko smo godina tražili od sustava upravljanja i kontrole da objavi nacionalna pravila o nepravilnostima i financijskim korekcijama i oni su to zaista učinili pa sada te dokumente možete vidjeti kao prilog gotovo svakom (ako ne i svakom) natječaju koji se objavljuje iz EU fondova.

Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU (SAFU) na naš je prijedlog prikupila i objavila popis najčešćih nepravilnosti, kao i savjete kako ih izbjeći, a taj se popis redovito ažurira i on može pomoći korisnicima da izbjegnu greške. Prethodne kontrole dokumentacije o nabavi u dijelu tijela su puno konkretnije i iz njih proizađe niz konkretnih komentara o kojima korisnici onda neslužbeno mogu debatirati sa sustavom i to prije objave postupaka javne nabave. Budući da je problem s tijelima u sustavu vodno-komunalnog gospodarstva utvrđen, prethodne kontrole su prenesene na druga tijela.

Međutim, tu dolazimo do problema koji muči korisnike i sustav. 

Prvo, korisnici često ne čitaju ugovore koje potpisuju, a pravila o nepravilnostima još manje (čast izuzetcima).

Drugo, postupke javne nabave u Hrvatskoj svatko provodi po nekom svom ključu, modusu i inerciji, a pravila koja se odnose na korekcije propisuju punu detaljniju i višu razinu kontrole ovih postupaka od Zakona o javnoj nabavi (NN 120/2016). Ispada da kad se provode postupci javne nabave koji nisu pod EU kontrolom nemamo problema (jer nema stvarne penalizacije i ne provodi se redoviti nadzor), a da isti naručitelji ne znaju provesti postupak koji jest pod EU kontrolom.

Treće, timovi koji provode projekte često se mijenjaju ili u njima rade osobe koje rade još 10 drugih poslova i nemaju vremena baviti se samo provedbom jednog projekta bez obzira na to što njegova vrijednost višestruko nadmašuje godišnje proračune njihovih organizacija. Bi li, ako provodite projekt od par stotina milijuna nečega i znate da se najviše pogrešaka događa u javnoj nabavi, trebali imati ekipu koja zna pripremiti postupak i to više ljudi ili je bolje da taj posao povjerite nekolicini ionako pretrpanih djelatnika?

Naime, nama koji radimo u pripremi i provedbi postupaka javne nabave poznata je činjenica da čelnici pojedinih organizacija smatraju da je javna nabava jednostavna i da je za pripremiti ili korigirati dokumentaciju potreban jedan dan. Sjećam se kada me direktor jednog komunalnog poduzeća za projekt koji je iznosio nekoliko stotina milijuna kuna pitao mogu li dokumentaciju o nabavi od 500 stranica teksta (nakon provedene prethodne kontrole od strane sustava u kojoj su bile stotine komentara) urediti i riješiti za dva dana.

Još veći je problem što gotovo svaki takav projekt, ako ne i svaki, ima popriličnu cifru predviđenu za upravljanje projektom koja bi trebala uključiti i javnu nabavu. Dakle, dodatni novac troši se na konzultantske usluge i opet se događaju ozbiljni propusti.

I posljednje, korisnici rade sa sustavom koje se petlja u svaku poru provedbe, ali nema odgovornosti. Na ovaj problem ukazujem godinama i godinama nije došlo do promjene. I ti sustavi plaćeni su dijelom iz EU, a dijelom iz proračunskog novca. Dakle, i njih financiraju građani, kao što financiraju i plaće svih onih korisnika iz javnog sektora kojima se ne da čitati ugovore, koji nemaju vremena ili ljudi za javnu nabavu i koji vole projekte samo kada si treba pripisati zaslugu za otvorenje nekog objekta i tretirati to, kako bi moj prijatelj rekao, kao zlatnu markicu.

Je li itko odgovarao? Nije. Hoće li? Ne vjerujem.

Najgore što se po građane ove države može dogoditi je da svi oni sjednu za stol i dogovore se da njihove pogreške plaćaju javni proračuni, odnosno građani. Upravo bi taj potez bio najlogičniji i nešto što bismo svi trebali očekivati, ali upravo bi to bilo najporaznije za sve nas jer ne samo da se ne koriste EU novci, nego za greške svih onih koje plaćamo javnim novcem da bi radili za nas građane, moramo ponovo plaćati javnim novcem.

Neka premijer i Vlada malo razmisle o tome kada sljedeći put dođu na gradilište prerezati crvenu vrpcu…