Donji dom je zanemario bolnu činjenicu da je i razvod bilateralan čin

Autor:

29.03.2019.

An anti-Brexit protester waves flags outside the Houses of Parliament in London, Britain, March 27, 2019. REUTERS/Dylan Martinez TPX IMAGES OF THE DAY
Dylan Martinez / REUTERS

Prosvjed za opoziv Brexita ispred Donjeg doma parlamenta

Ni britanski Parlament više nije kadar primijeniti maksimu da je politika vještina mogućega, a ne idealnoga.

Sapunici s Brexitom naizgled nema kraja. Danas je bio rok koji je vlada Therese May zadala sama sebi i Evropskoj uniji za izlazak Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske - ali ta ista vlada je izmolila pomak tog roka. Donji dom britanskog Parlamenta, nezadovoljan svakim prijedlogom i svim prijedlozima Vlade Njezina Veličanstva, “uzeo je Brexit u svoje ruke”, sam fiksirao osam svojih prijedloga - i ni za jedan nije skupio većinu svojih glasova.

Taj je Dom pritom faktički zanemario bolnu činjenicu da je i razvod bilateralan čin, pa ni o njemu ne može sam odlučivati jedan partner, ma koliko umišljen bio, nego bi morao pitati i drugu stranu - ali tu metodu Westminster nije bio kadar shvatiti u potpunosti svih ovih mjeseci.

Eto, ni u jednoj od najstarijih zastupničkih demokracija, jednoj koja je dugo služila kao uzor nacijama koje su se sporije oslobađale apsolutizma ili barem autokratizma, nisu više kadri ako ne razumjeti, a ono primijeniti maksimu da je politika vještina mogućega, a ne idealnoga.

Ideal je dakako pohvalan, on može poslužiti kao ostruga koja potiče politiku na skok (po mogućnosti u dobru smjeru, nije zajamčeno), on može apelirati na konsenzus - ali ni najčišća plemenitost nekog ideala nije sama po sebi dovoljno jamstvo da je on politički provediv, pogotovu ako ga ne podržava stanovita solidna većina onih koji odlučuju (u zastupničkim demokracijama, idealno: većina birača, ili barem većina glasača).

Bilo je situacija, na žalost ne malo, gdje je manjina koja se smatrala bilo elitom, bilo avangardom, krenula “na korist sviju” nametnuti neki ideal. Priznajem da mi ta logika nije bila strana (dio sam naraštaja čiji su pripadnici prihvatili dvije parole, paradoksalne i stoga duhovite, ali i dalje paradoksalne i stoga teško ostvarive: “Budimo realni - zahtijevajmo nemoguće!” i “Maštu na vlast!”). U praksi se pokazalo da i ono što se i danas doima solidnim idealom - ravnopravnost i zajedništvo - kroz proces nametanja može donijeti previše patnje mnogima.

Pozvati birače da se na referendumu izjasne za ideal može u praksi značiti pozvati mnoge od njih da tresnu glavom, o zid, što rijetko kad osvješćuje. Dokazali su to i David Cameron u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj, i Carles Puigdemont u Kataloniji (koji nije znao opredmetiti pretijesnu i samim time Pirovu pobjedu), i Aléxis Tsípras u Grčkoj (jedini koji je poraz pretvorio u korisnu propedeutiku), dok je Mila Đukanovića u Crnoj Gori privremeno ojačala činjenica da je premašena margina koju je EU barem tu znala postaviti).

Nijedna pobjeda na referendumu nije razuvjerila manjinu (pitajte one koji su glasali protiv pristupanja Hrvatske Uniji, ako ne vjerujete). A manjina je vazda osjetljiviji dio političke nacije, pogotovu ako je oveća. Napokon, pripadnici manjine, svjesni da su njezine težnje neostvarive - lakše odlaze, zadugo ili zauvijek, za ključnu razliku od onih koji iz manjine nameću solucije ili čak režime.

I to su razlozi, nipošto jedini, zašto se ne smije zaboraviti strateška maksima da je politika vještina mogućega. Što u Westminsteru namjerno guraju pod tepih, zauzimajući se, pa onda i neuspješno glasajući za nemoguće, pošto su se doveli u škripac iz kojega imaju samo dva izlaza (iz Unije): s postignutim dogovorom, poslije godine i pô pregovaranja, ili bez (toga i ikakva) dogovora.

Ako je to postizanje mogućega strategija, što je taktika? Kompromis, gotovo isključivo kompromis. Svjesni smo toga da privid političke čistoće, prianjanja uz puki ideal s postotkom glasova koji taman ili malo prelazi izborni plan, u zrelim zastupničkim demokracijama donosi takozvanu “oporbenu rentu”: stanovit broj plaćenih parlamentarnih mandata, stanovit postotak mjesta u javnim poduzećima i javnoj upravi, koja se - u tradiciji južne Evrope - lako pretvaraju u unosne mitnice za mito u novcu ili naturi (počev od razmjene utjecaja).

Taj oblik političke “čistoće”, poprilično tipičan za sljedbe koje utjecaj nadoknađuju glasnoćom (vodio ih Janko ili Marko, Jankić ili Jankovina itd.), još je Homer otjelovio u sirenama. Suština - što je pametna zapadnoevropska ljevica naučila na čileanskoj tragediji - nije ni u postizanju 40 posto s barjakom, nego barem 55 posto s platformom, temeljenom na kompromisu o minimalnim zajedničkim ciljevima (uz uvjet da to nije otpočetka laž i prevara birača, poput Plana 21 Kukuriku koalicije). Dobar je kompromis koji barem donekle zadovoljava znatnu većinu pučanstva; nužan je i kvalitetan kompromis koji nanosi najmanje patnje većini, odnosno ikakve patnje najmanjoj manjini, koju onda valja znati nekako kompenzirati.

Na žalost, u tom se pogledu u Westminsteru (i dalje) “prave Englezi”. Bili bi dobro da mi ostali odatle nešto naučimo, kako ne bi opet učili na nama, kao u četrdesetima i devedesetima.