Fašizam je u naletu, a imigranti su samo izlika, kao što su to bili Židovi, Romi...

Autor:

26.04.2019.

FILE PHOTO: Matteo Salvini, Italy's Deputy Prime Minister and leader of the far-right League Party, speaks as he launches campaigning for the European elections, in Milan, Italy April 8, 2019. REUTERS/Alessandro Garofalo/File Photo
Alessandro Garofalo / REUTERS

Ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini

U Milanu - koji je jučer proslavio 74-godišnjicu oslobođenja od nacizma i fašizma - dan ranije su “navijači” Lazija (koji je došao na utakmicu protiv Milana) i domaćeg Intera (u “pobratimstvu” s “lazialima”) organizirali zanimljivu manifestaciju: razvili su pogolem transparent u slavu Benitu Mussoliniju i spomen na diktatora obilježili fašističkim pozdravom (poznatome i u Hrvatskoj kao “branje kestena”).

Odabrali su za tu manifestaciju središnju gradsku prometnicu Corso Buenos Aires, na nekoliko koraka od Loretskog trga, gdje su fašisti samo nekoliko dana prije konačnog poraza povješali 16 partizanki i partizana, te gdje su partizani donijeli tijela strijeljanog Mussolinija i njegovih pratilaca u neuspješnom bijegu u Švicarsku, pa ih objesili za noge. Jučerašnji 25 travnja je u Italiji državni praznik, Dan oslobođenja - ali ne svima. Dok je nekada Silvio Berlusconi, dok je bio premijer, u tišini izbjegavao nazočiti državnim manifestacijama na taj nadnevak, sadašnji vicepremijer Matteo Salvini, vođa ksenofobne i parafašističke Lige, ostentativno bojkotira praznik.

“Navijači” Lazija, “Irriducibili”, poznati su po svome profašizmu. Odali su poštovanje ubojici i zlotvoru Arkanu. Njihove sklonosti nisu nepoznate - ali se nikada ne bi usudili ovako javno prkositi da nisu svjesni da je važan dio državne vlasti naglašeno na istim pozicijama: naciocentričnima i stoga antievropskima. Dakle istima koje su odlikovale i fašističke režime.

Evropska unija je nastala i zato da se ne ponovi rat koji su nacifašisti izazvali i izgubili, bacivši svoje narode u propast. Evokacija fašista i otpor Uniji idu stoga ruku pod ruku, kao nusproizvod nacionalnog egoizma, šovinizma i - u što sve donedavna nisam mogao vjerovati - narastajućeg parafašizma, koji sve izrazitije priziva aveti onih koji su stradali u vjernosti Hitleru do njegove smrti - i nakon nje.

Ne zavaravajmo se: imigranti su tu samo izlika, katalizator, kao što su onda izlika bili Židovi (a antisemitizam ponovo jača i danas), Romi (ponovo sve češće žrtve nasilja), homoseksualni, i naravno Slaveni (pa su u Hrvatskoj ustaše naprasno postajali Goti, mein Gott!).

Prije dvadesetak godina, uoči Velikog jubileja, ponegdje su se u Katoličkoj crkvi busali u prsa kajući se što nisu pravodobno reagirali, što je i u njihovoj kratkovidnoj bigotnosti bio jedan od korijena holokausta. Danas svjedočimo reakciji: u Poljskoj, Madžarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj - opet katolička bigoterija (uz pažljivo doziran grijeh propusta hijerarhije) asfaltira pute parafašistima.

Utoliko lakše, ukoliko imaju svježije zločince od Jure i Bobana, odnosno Maksovih mesara s tribina Hajduka nekad NOVJ-a (samo kad se isplatilo, zna se).

Eto, don Damir Stojić na portalu Bitno.net osuđuje knjige o Harryju Potteru “zbog razloga vjere i savjesti”, jer u njima “prevladava […] negacija vjere i relativizacija morala”. Taj bi stav mogao biti legitiman u Katoličkoj crkvi. U njoj je Harryja Pottera 2008 kritizirao Benedikt XVI da “kvari još neoblikovane duše mladih kršćana”, egzorcist Gabriel Amorth je tvrdio da se “iza Harryja Pottera krije pečat Kneza Tmine, Đavla”, ali su i mons. Peter Fleetwood 2003 i vatikanski dnevnik Osservatore Romano 2009, naprotiv, ocijenili da knjige odnosno filmovi o Harryju Potteru koriste djeci jer olakšavaju da se “jasno razluči dobro od zla” odnosno “shvati da je dobro činiti dobro”.

Tako u Katoličkoj crkvi. A kako u katoličkoj Hrvatskoj?

Ako don Damir Stojić kao kriterij postavlja razloge vjere i savjesti, ako osporava negaciju vjere i relativizaciju morala, pogledajmo malo kako se to slaže s njegovim vlastitim djelovanjem, ne u nekoj hipotetičnoj i uistinu nevjerojatnoj čarobnjačkoj fikciji, nego u više nego vjerojatnoj, pače činjeničnoj Hrvatskoj. Je li vodanje zločinca, pravomoćno osuđenoga za monstruozan masovni zločin nad pripadnicima druge (što Papa rekao: bratske) religije, u skladu s razlozima vjere i savjesti? Je li to afirmacija vjere, je li to ilustracija kršćanskog morala?

Qui tacet, consentire videtur: dok njegovi o tome šute, dotle podržavaju, makar propustom, da se krvava orgija u Ahmićima i uništenje tuđe bogomolje nude kao bogougodno djelo, a pravomoćna kazna prikazuje (kao i u nekim ranijim slučajevima) kao nepravda, kao pilatovsko mučenje pravednika koji na sve to odgovara skrušenom molitvom - ali bez slova o kajanju.

Kanio sam ovdje danas pisati o preksutrašnjim španjolskim izborima i o razlozima zašto i jedan Financial Times podržava Sánchezove socijaliste. To je svakako važnije od jalovih rasprava o ustašama i partizanima iz vremena prije rađanja današnjih staraca. Zbivanja u Milanu i Zagrebu nisu, na žalost, davna prošlost, nego aktualni fašizam u naletu odnosno aktualna apologija masovnog zločina iz vjerske mržnje - nama žalibože bliži od madridske demokracije.