Hrvatska uskoro zasjeda na čelo EU, no hoćemo li to znati iskoristiti i jesmo li uopće spremni?

Autor:

03.09.2018.

Zagreb, 290617.
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenkovic osvrnuo se se na odluku Stalnog arbitraznog suda u Den Haagu, o granicnom sporu Hrvatske i Slovenije.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic i Marija Pejcinovic Buric.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / HANZA MEDIA

Minister of Foreign and European Affairs Marija Pejčinović Burić and Prime Minister Andrej Plenković

Pred Hrvatskom se nalazi jedna od najvećih prilika od ulaska u EU, ali i jedan od najvećih izazova. Mnoge su zemlje uspjele izvući osjetnu korist od svojeg predsjedanja Unijom, no pitanje je hoće li moći i Hrvatska, koja još uvijek nije definirala niti prioritete svojeg predsjedanja...

Prvog siječnja 2020. godine, nepunih sedam godina nakon što je postala članica Europske unije, Hrvatska će se susresti s jednim od najvećih administrativnih i političkih izazova otkad je postala zemlja članica, a to je predsjedanje Vijećem EU, kolokvijalno zvano predsjedanje Unijom. To je redovan posao svih država članica koje se izmjenjuju svakih šest mjeseci kako bi u tom razdoblju predsjedale sastancima Vijeća i pomagale u osiguranju kontinuiteta rada EU.

Iako je nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma 2009. godine, predsjedanje Vijećem EU ponešto izgubilo na snazi i važnosti, ono i dalje predstavlja golem izazov, ali i prilike za predsjedavajuću zemlju.

Službene stranice Vijeća EU predsjedanje opisuju kroz dvije ključne zadaće - planiranje i predsjedanje sastancima u Vijeću i pripremnim skupinama te predstavljanje Vijeća u odnosima s drugim institucijama EU. To znači da će hrvatski službenici, diplomati i političari pripremati, planirati i osiguravati pravilno odvijanje rasprava, pritom zadržavajući neutralan i nepristran stav. Dužnost je predsjedavajuće države osigurati pošten i nepristran okvir za pregovore, promoviranje Europske agende, fokusirati se na mogućnosti kompromisa da bi se lakše usvojila legislativa te u svakom trenutku zastupati interese Vijeća u trijalozima, odnosno pregovorima s Europskom komisijom i Europskim parlamentom. Prilikom predsjedanja zemlja članica prije svega štiti interese Europske unije, a njezini vlastiti interesi i politički prioriteti moraju biti podređeni europskima.

Složeni izazovi

U posljednjih nekoliko godina EU se suočila s nizom kompleksnih međunarodnih, europskih i nacionalnih izazova. Oni uključuju posljedice financijske krize (grčki scenarij), migracijsku krizu, trgovinski rat s SAD-om, gospodarske sankcije Rusiji, Brexit i njegove posljedice, nepoštivanje vladavine prava u državama Unije itd. Kao posljedicu tih događanja, predsjedavajuće zemlje dobile su i treću (neslužbenu) zadaću - čvrsto upravljanje političkom agendom i razvojem legislative, brzo reagiranje na trenutačne krize, poput one migrantske ili financijske, te sposobnost predviđanja i reagiranja na potencijalne nadolazeće krize. Upravo nošenje s ovom zadaćom često pridonosi općem dojmu i ocjeni uspješnosti predsjedanja pojedine zemlje članice.

Prevedeno u brojke, ove tri zadaće podrazumijevaju više od 1500 sastanaka unutar 150 radnih skupina u radu na gotovo 300 legislativnih dosjea te niz sastanaka na visokoj razini u razdoblju od šest mjeseci. Svaka država koja predsjeda mora osigurati potrebne financijske i administrativne kapacitete kako bi predsjedanje prošlo u najboljem redu. Tu može računati na pomoć EU koja dolazi u dva oblika - modelu predsjedanja i tzv. triju. Trio predstavlja model u kojem su tri države grupirane kako bi se politički i legislativni dio posla mogao odvijati nesmetano tijekom razdoblja od 18 mjeseci te da bi se zadržao kontinuitet i koherentni rad na zajedničkim prioritetima i ciljevima. Hrvatska je dio trija s Rumunjskom i Finskom. Drugi je oblik pomoći model predsjedanja - "nacionalni" u kojem država preuzima na sebe sav posao ili "briselski" u kojem se značajan dio posla odvija u glavnom gradu Unije i gdje možemo računati na veliku pomoć EU birokracije. Zato i ne čudi činjenica da su se u posljednjih desetak godina sve države, uz iznimku Francuske, odlučivale upravo za ovaj model.

Iako će naše predsjedanje biti podijeljeno između Brisela i Zagreba, ono i dalje predstavlja golem logistički i administrativni napor, zahtijeva visok stupanj političke obveze prema europskom projektu te intenzivnu koordinaciju svih aktera, što u ovom slučaju uključuje i akademsku zajednicu, civilni sektor, ali i realni sektor koji može pridonijeti predsjedanju sponzorstvima i identifikacijom hrvatskih prioriteta u predsjedanju Vijećem EU.

Logistika i administracija

U logističkom smislu, RH će predsjedati na oko 20 sastanaka visoke razine, oko 1000 sastanaka radnih skupina koje će raditi na nekoliko stotina dokumenata. Osim formalnih sastanaka, u sklopu predsjedanja će se održati niz neformalnih okupljanja i stotinjak kulturnih događanja u Zagrebu te vjerojatno Rijeci, koja će upravo 2020. biti Europska prijestolnica kulture.

U administrativnom smislu, dvije su aktivnosti presudne - zapošljavanje dodatnog kadra i pravovremena obuka za predstojeće aktivnosti. Procjenjuje se da će nam samo u Briselu trebati oko 230 stručnjaka za čitavu lepezu EU politika, što je dvostruko više nego što danas radi u našem stalnom predstavništvu. Trebat će nam 160 voditelja i jednako toliko njihovih zamjenika za predsjedanje stručnim skupinama Vijeća EU, 50-ak novih ljudi u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova te po još nekoliko ljudi u svakom ministarstvu da bi se oformili funkcionalni timovi za pojedine političke dosjee. Preduvjet za to su izmjene zakona o državnim službenicima i namještenicima, izmjene nekoliko uredbi te izrada planova za predsjedanje, komunikaciju, ali i izobrazbu službenika. Potonje znači da više od 800 službenika mora proći edukacije koje uključuju napredno poznavanje stranih jezika i razumijevanje "briselskog" izričaja, umijeće vođenja sastanaka i radnih skupina te minimalnu razinu shvaćanja koncepta i metoda lobiranja u EU. Financiranje ovih aktivnosti u iznosu od oko 1,5 milijuna kuna osigurano je iz fondova EU.

Kako bi predsjedanje bilo tehnički dobro odrađeno, trebat će angažirati više od 1000 ljudi (što službenika, što volontera), osigurati više od 200 različitih vozila, od limuzina do autobusa, te pripremiti 11 tisuća ručaka, 4 tisuće večera, podijeliti više od 20 tisuća kravata i marama, akreditirati više od 1400 novinara te pripremiti se za nekoliko desetaka tisuća noćenja (u Estoniji je predsjedanje donijelo 35.000 noćenja). Sam broj noćenja znači da će minimalno 20 hotela imati veliku gužvu dobrih 6 mjeseci, a već je sada upitno kako omogućiti taj kapacitet. I to, ne samo hotelski. Kako pronaći zadovoljavajuć broj službenika, ostaje velik izazov u sljedećoj godini.

Naravno, samo predsjedanje nosi i cijenu. U slučaju malih država poput Hrvatske, taj iznos kreće se između 70 i 100 milijuna eura, a većina će biti pokrivena iz nacionalnog proračuna. Iako se radi o velikom novcu, ako ćemo učiti od država poput Litve, Latvije i Estonije, onda možemo na predsjedanju višestruko politički i društveno profitirati. Sve tri navedene države po završetku predsjedanja značajno su osjetile porast turizma, povećanje broja stranih investitora te su se profilirale na pozornici EU kao pokretačice ili podupirateljice ključnih inicijativa. O tome najbolje govori primjer digitalne ekonomije u Estoniji. Osim toga, neke države bilježe smanjenje euroskepticizma, poput Litve, gdje je predsjedanje donijelo jačanje EU identiteta, do potpune eurointegracije kao u slučaju Latvije. Naime, tek predsjedanje i svi izazovi koje ono donosi za administraciju i politiku dovršili su proces integriranje države u EU, odnosno funkcionalno članstvo. Hrvatska tu fazu tek treba proći.

Politički izazovi predsjedanja

Osim administrativnih i logističkih izazova, pred nama je i niz političkih izazova koje donose 2019. i 2020. godina. Europska unija i dalje vodi internu bitku u vezi s pristupom migracijama, suočena s izazovima Rusije i SAD-a, rastućim populizmom, ugrožena je vladavina prava u nekoliko država, a pred nama su izbori za Europski parlament koji mogu donijeti značajne promjene na europskoj političkoj sceni te nezaobilazni Brexit. U istom razdoblju treba dogovoriti sedmogodišnji proračun EU težak više od 1,2 trilijuna eura. U takvom okruženju RH preuzima predsjedanje.

U predsjedanje takve Europe Hrvatska ulazi kao politički mala država tihog, gotovo nečujnog glasa u Briselu. Nažalost, EU nije postao dio unutarnje politike i na njega se još uvijek gleda kao na nešto "tamo vani" u sferi vanjskih odnosa, i takvo mišljenje često ponavljaju mnogi EU političari i birokrati. Ipak, nakon pet godina u EU Hrvatska uživa u mnogim prednostima članstva, a naš poslovni sektor polagano shvaća zašto je važno biti prisutan u Briselu. Sve je više tvrtki članica različitih poslovnih (i političkih) asocijacija i sve više naših stručnjaka sudjeluje u raznim radnim skupinama Europske komisije i time direktno pridonosi poboljšanju poslovne i životne klime. Ako uspije mobilizirati sve te aktere, Vlada RH može uspješno predstaviti jedinstvenu viziju daljnjeg razvoja europskog projekta i zajedničkih politika kroz skup prioriteta u predsjedanju te potencijalno promijeniti vidljivost Hrvatske na karti Europe.

Hrvatski prioriteti - ključna nepoznanica

Prava moć koju donosi kormilo Unije leži u mogućnosti razvijanja programa prioriteta, odnosno upravljanju političkom agendom te diktiranju tempa u radu na zakonskim rješenjima.

Iako država koja predsjeda Europskom unijom nije formalno u mogućnosti promovirati nacionalne interese, ona može kroz europske ključne politike i dokumente isticati neke prioritete koji su od veće važnosti za nju samu. Primjer je, svakako, već spomenuta Estonija koja je tijekom svojeg predsjedanja promovirala brzi završetak paketa politika jedinstvenog digitalnog tržišta (kibernetička sigurnost, e-uprava, digitalizirani koridori, e-zdravstvo, digitalno poslovanje) i ne treba posebno isticati da je po završetku predsjedanja ta mala nacija ojačala svoju poziciju digitalnih lidera u Europi. Drugi je primjer nedavno završeno bugarsko predsjedanje. U svojem programu Bugarska je  nastavila rad na paketu jačanja digitalne ekonomije, što ne čudi s obzirom na to da je upravo bugarska povjerenica zadužena za taj portfelj, ali prilagodili su politike vlastitom "podneblju" tako da je glavna tema konferencije o perspektivi Zapadnog Balkana bila posvećena digitalnoj povezanosti (engl. connectivity). Lobirajući za projekte digitalne infrastrukture, Bugarska aktivno pridonosi stabilizaciji i jačanju ekonomije regije, ali i rastu svojeg digitalnog sektora, koji je među jačima u ovom djelu Europe. Jedan od sljedećih poteza je ukidanje roaminga između država članica Europske unije i Zapadnog Balkana, što će dodatno pridonijeti konkurentnosti regije, a jednim je dijelom to zasluga bugarskog predsjedanja.

Austrija, koja trenutačno predsjeda Europskom unijom, za svoje je prioritete izabrala  sigurnost i borbu protiv ilegalne migracije, što je vezano uz nacionalnu situaciju, osiguranje prosperiteta i konkurentnost putem digitalne ekonomije te, naravno, stabilnost i EU perspektiva jugoistočne Europe. Velikim dijelom ovi prioriteti odgovaraju austrijskoj politici i poslovnom sektoru. Nadalje, Austrija će tražiti jaču zaštitu vanjskih granica, smanjenje regulatornih opterećenja u području inovacija i digitalizacije,  modernizaciju javne uprave, digitalnu sigurnost, pripremu za umjetnu inteligenciju i izazove koje ona donosi u području industrije i tržišta rada te, naravno, jačanje EU perspektive za zemlje Jugoistočne Europe, s kojima Austrija već otprije dijeli povijesno i kulturno nasljeđe te u kojima ima značajnu poslovnu prisutnost.

Ono što je još zajedničko Bugarskoj i Austriji, osim Zapadnog Balkana, pitanje je energetike u području obnovljivih izvora te sigurnosti opskrbe energentima. Za vjerovati je da će slično razmišljati i hrvatska Vlada.

Prilika za hrvatske tvrtke

Iako Vlada formalno nije još objavila nacrt prioriteta niti započela javne konzultacije o njima, neformalno se govori o pridavanju više pažnje transportnim politikama, energetici i, naravno, regiji te politici proširenja. To prirodno proizlazi iz geostrateške pozicije Hrvatske i iako je za mnoge analitičare i političare u RH ovo već poznata priča, prilika koju pruža predsjedanje daje nam mogućnost da stvorimo dodanu vrijednost, proširimo interese i nametnemo se kao država koja ima što ponuditi EU u sva tri navedena područja.

Primjerice, transportna politika nije samo pitanje koridora, cesta, željeznica i Pelješkog mosta. Ona je i pitanje dekarbonizacije u prometu, električnih vozila, pametnih tehnologija u prometu, samovozećih automobila i 5G tehnologija.

Isto tako, energetika ulazi u područje baterijskih tehnologija, polaganog nestanka dizelskih motora, zaštite okoliša (čista energija) te u fondove EU za obnovljive izvore energije. To ne uključuje samo Inu i LNG.

Hrvatske tvrtke poput Dok-ING-a, Rimca i Altproa nalaze se pri vrhu u Europskoj uniji upravo u navedenim područjima i hrvatsko predsjedanje treba iskoristiti kako bi se našim poduzetnicima omogućio dodatni razvoj te pronalazak novih partnera i tržišta. Kratko i jasno - svi to rade, trebamo i mi!

Prema regiji "strogo ali pošteno"

Nadalje, tu je regija. Hrvatska može i mora zadržati stav podupiranja proširenja na preostale države u našem susjedstvu po principu "strogo, ali pošteno" uz mogućnost pružanja tehničke pomoći. Hrvatska još uvijek ima jedinstveno iskustvo pregovaranja koje može biti od velike pomoći svim kandidatkinjama za članstvo u Uniji. Gradeći po primjeru Bugarske i Austrije, Hrvatska bi trebala ugraditi i ekonomske prioritete u pitanja regije. Nastavak rada na ukidanju roaminga, poboljšanje u pitanjima priznavanja diploma i kvalifikacija te poticanje projekata digitalnog gospodarstva i prekogranične poslovne suradnje neki su od prijedloga. Stabilnost ekonomije i gospodarski rast ujedno znače stabilnost regije u kojoj mogu profitirati primjerice hrvatski IT poduzetnici.

Od kriza s kojima ćemo se možda suočavati izdvojio bih mogućnost nepostojanja dogovora u vezi s proračunom EU, posljedicama Brexita, ali i problemima u suočavanju s drugom stranom četvrte industrijske revolucije i umjetne inteligencije - gubicima radnih mjesta i potpunog nestanka nekih poslova. Ovaj je primjer sam po sebi zanimljiv jer omogućava Hrvatskoj da se prometne od države koja je posljednja potpisala europsku deklaraciju o umjetnoj inteligenciji u državu koja će među prvima iskoristiti svoje predsjedanje za poticanje daljnjeg razvoja AI-ja (još jednom spominjem primjer Rimca i STEM revolucije), ali i pokrene razvoj mehanizama za suočavanje sa socijalnim aspektima novih tehnologija jer je upravo RH jedna od onih država koje će u budućnosti biti pogođene negativnim posljedicama te nove industrijske revolucije. Upravo zato daljnji rad na politikama digitalne ekonomije i digitalnih vještina nameće se kao još jedan važan prioritet za Hrvatsku.

Ako uspijemo tehnički odraditi sve sastanke i neformalna događanja te aktivno promovirati Europske prioritete konvergencijom i zajedničkim radom državne administracije, institucija EU te poslovne zajednice, možemo govoriti o tome da je RH odradila jako i utjecajno predsjedanje. Ako se naše predsjedanje svede na "high-level" sastanke političara u Zagrebu i na obali uz stručne dogovore samo u Briselu te bez utjecaja poslovnog, akademskog i civilnog sektora, RH gotovo sigurno zacementirano ostaje pri dnu EU kao još jedna nevidljiva država članica. Hoće li predsjedanje biti "tehnički dobro određeno", "puka formalnost" ili će se Hrvatska strateški pozicionirati u Europi, ovisi u potpunosti o nama i našem umijeću.

Autor je stručnjak za europska pitanja i direktor konzultantske tvrtke Euronavigator.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version