Kakva je doista moć političkih Snjeguljica u staklenim ljesovima?

Autor:

28.09.2019.

Protesters shout out slogans and carry banners with the picture of Adolf Hitler and Francisco Franco during a protest outside Madrid's Supreme Court calling on the government to ban the burial of the Spanish dictator Francisco Franco in the Almudena Cathedral in Madrid, after he is exhumed from the Valley of the Fallen, in Madrid, Spain, September 24, 2019. The banner reads
Juan Medina / REUTERS

Prosvjednici ispred madridskog Vrhovnog suda nose transparente na kojima Francisca Franca uspoređuju s Adolfom Hitlerom

Presuda španjolskoga Vrhovnog suda po kojoj treba ekshumirati posmrtne ostatke generalisimusa Francisca Franca iz mauzoleja u Dolini palih i predati ih njegovoj obitelji na novu sahranu, skrenula je pozornost na fetišizam relikvija i na milenijsku praksu pretvaranja pojedinih grobova iz mjesta obiteljskog pijeteta u punktove ideološko-političkih nostalgija, pri čemu su mnogi slavljeni pokojnici prošli puno gore nego izdajnički španjolski caudillo.

Franco je 1958 odredio da se na obroncima Guadarame nedaleko od sumračnoga habsburškoga Escoriala, pedesetak kilometara sjeverno od Madrida, sagradi Opatija Svetog Križa u Dolini palih (obično zvana samo Valle de los Caídos), u znak počasti “junacima i mučenicima križarskog rata”.

Naime, Franco je svoju krvavu nacionalističku i profašističku pobunu protiv ustavnog režima Španjolske Republike prozvao kršćanskim križarskim ratom, uz pun blagoslov Katoličke crkve (koja do danas nije prestala beatificirati žrtve na Francovoj strani, implicite šaljući tako k Vragu kako Garcíju Lorcu, tako i sve ine žrtve Francove soldateske i njegovih falangista). Kao dodatnu porugu, fizičke radove na silnoj građevini morali su provoditi politički zatvorenici režima, mahom branitelji Republike, ponižavani i mučeni ponovo baš tu, na “svetome mjestu”.

Franco je tu dao pomiješati kosti svojih palih pristaša s ponekim kostima palih u obrani Republike, “pod uvjetom da su dokazano bili katolici”, u ciničnoj parodiji pomirbe mrtvih i u punom skladu s nekrofilskim pokličem španjolske Legije stranaca (Francove matične postrojbe) “¡Viva la muerte!”, kojim su biskup u Salamanci mons. Enrique Plá y Deniel i frankistički general José Millán-Astray zaglušili posljednji govor koji je Miguel de Unamuno smio održati kao rektor Salamance.

Zepsti je valjalo kad je Francov kolega po činu, vrhovnik (maršal) Franjo Tuđman, istupio s idejom da se tako, u znak pomirbe, pomiješaju kosti ustaša i njihovih žrtava u Jasenovcu. Naravno, to nije moglo proći: ipak su partizanima spomenici rušeni a ustašama ih podižu sve dosad, eda bi se znalo tko je u Hrvatskoj pobijedio u “sudačkom produženju” drugoga svjetskog rata.

U španjolskome doslovce sudskom produženju osporena je pobjeda frankista. Prvo je Zakonom o povijesnoj memoriji tadašnji premijer José Luis Rodríguez Zapatero odredio da Valle de los Caídos prestane biti državni spomenik i ostane samo katolički crkveni objekt. Sada iz njega deložiraju generalisimusa Franca (čijim je potomcima kralj Juan Carlos smjesta dao vojvodski naslov), ali ostaje ondje pokojni José Antonio Primo de Rivera, prvi vođa Falange.

Uzalud mauzoleji. Koga ne slavi njegovo djelo, kao što slavi na primjer Lorcu, neće ga proslaviti ni njegove kosti niti pepeo. Ako uopće dočekaju potomke. Malo koji pobjednici, makar i privremeni, pokazuju pijetet spram mrtvih s druge strane, čak ako im je pijetet usađen u njihovu nauku.

Eto, kršćani su Dioklecijanove ostatke bacili neznano kamo i konfiscirali njegovu grobnicu, štedljivo instalirajući ondje svoju splitsku katedralu. Znamenite su bazilike dignute nad grobovima svojih: Svetoga Groba u Jeruzalemu, Vatikanska sv. Petra, Ostijska sv. Pavla izvan zidina…, ali splitska je valjda jedina bazilika iz poganskog groba.

I François I je bio među francuskim vladarima čije je kosti revolucionarna masa (stekavši hrabrost i bijes, kako to obično biva, tek pošto su drugi svrgnuli prethodnu vlast) pobacala na smetište, ali je za njim ostao Louvre kao mjesto zbirke umjetnina.

Smeta li Mozartovoj glazbi to što su mu zagubljene kosti nakon sprovoda u oluji?

Pred mnogim raskošnim papinskim grobnicama u samoj Vatikanskoj bazilici sv. Petra nikada nećete zateći vjernike u molitvi; pred grobnicom Kristine, “kraljice Gota i Vandala”, kako je ta abdicirana švedska suverenka ondje označena, prije nekoliko desetljeća obično bi pitali je li to ona koju je glumila Greta Garbo, a danas više nema ni toga mondenog interesa za kraljicu Kristinu.

Pitanje je, osim toga, koliko je poštovanja, a koliko morbidne radoznalosti u pohodima vođinu mrtvom tijelu. Osobito ako ga nisu zakopali, nego mumificirali, pa ga izlažu kao političku Snjeguljicu u staklenu lijesu. U Sovjetskom Savezu su u mumiju pretvorili Lenina, iako je oporukom zahtijevao da ga ukopaju uz roditelje. Stalina su balzamirali 1953, ali su ga 1961 prognali iz staklenog sarkofaga. Mumiju Evite Perón je hunta, koja joj je svrgla udovca, protjerala i zakopala u Italiji, nakon čega ju je Perón držao u kući u Madridu, a zakopala ju je Perónova udovica. U Turskoj imaju balzamirana Atatürka, u Kini Maoa, u Sjevernoj Koreji oba predsjednika iz dinastije Kim, a u Vijetnamu je balzamiran Hô Chí Minh. Neke mumije su naknadno ljudski sahranjene: Dimitrov u Sofiji, Čojbalsan u Ulan Bataaru, Neto u Maputu, a Gottwald je kremiran u Pragu.

Eto, bar neki su odustali od vjerovanja da je u moćima neka realna moć.