PIŠE INOSLAV BEŠKER: Ako obrana civilizacije spadne na policiju i sud, civilizaciji se crno piše

Autor:

02.08.2019.

A protestor holds a placard during an anti-racism march in London, Britain March 16, 2019. REUTERS/Simon Dawson - RC1767E5DC10
Simon Dawson / REUTERS

Rasističkih ispada bilo je i prije, ali uz jednu razliku: ljudi su, i kad bi im uskuhala mržnja spram “drukčijega”, znali da neke stvari ne doliči reći, na slici: prosvjednica na maršu protiv rasizma u Londonu 2019

Je li rasizam zaista u porastu? Svaki dan oko nas u Evropi svjedočimo rasističkim ispadima (katkad i s druge strane, poput Eritrejca koji je u Njemačkoj bacio pod vlak domaćeg osmogodišnjaka).

Pamćenje nam tvrdi da nekad nije baš tako bilo - no nije li na djelu optimizam memorije?

Kad malo pročeprkamo po toj memoriji - ne memoriji pamćenja, nego memoriji sjećanja (nije šala, postoje različite memorije, pa i te dvije, koliko god se doimale kao pleonastičke konstrukcije) - prisjetit ćemo se da je toga bilo i prije. Uz ipak jednu razliku: na djelu je znao biti stid. Ljudi su, i kad bi im uskuhala mržnja spram “drukčijega”, znali da neke stvari ne doliči reći. Možda i zato što je u ta doba proteklo tek 10-15 godina nakon drugoga svjetskog rata, u kojemu je rasizam, u svome paroksizmu, požnjeo silne milijune ljudskih (ženskih, muških, dječjih) glava, pa su u zadnjoj instanci i sami rasisti ginuli masovno, ili su se - najviđeniji među njima - uspijevali npr. “štakorskim kanalom” izvući na posve drugi kontinent, ne zagađujući Evropu direktno, makar privremeno.

Štoviše, i na tom kontinentu se činilo da se stvari mijenjaju, barem sjeverno od granice koju tvori Rio Grande. Pamtimo kako je predsjednik Eisenhower poslao 1958 savezne maršale iz Nacionalne garde da uvedu red u Little Rock u Arkansasu i osiguraju prava crncima. Pamtimo veličanstveni skup u Washingtonu na kojemu je Martin Luther King izrekao znameniti govor započet riječima: “Sanjam…!” Pamtimo ubojstvo velečasnog Kinga koje smo shvatili kao izraz gubitničkoga nemoćnog bijesa poraženog rasizma. Dočekali smo da se crnac useli u Bijelu kuću.

Istinabog, došlo je doba kada su suverenisti i suprematisti, zagrnuvši se antikomunizmom, pozivali nazad i slavili, u našem slučaju kojekakve rojnice i ine gnojnice - ali to je moglo “proći” kao eksces trenutka, kao reakcija jednaka snazi akcije, pri čemu smo mogli računati da će ti njihaji biti sve kraći i slabiji pod utjecajem neizbježne entropije (ili barem generacijskog izumiranja).

Naprotiv, ta je relativizacija povijesnog rasizma bila samo dodatan amortizer.

Rasizam se vraća u tolikim količinama i na praktički svim razinama, tako da se reakcija javnosti svodi ili na slijeganje ramenima ili, sve češće, na podršku. Obama se više ne doima kao dosegnuta razina ravnopravnosti, nego kao slučajna iznimka, podjednako kao i John F. Kennedy koji ostaje prvi i zadnji katolik u Bijeloj kući. Dok gavran grakće: “nevermore”.

Izišlo je na vidjelo, u Nixonovim arhivima, kako je tadašnjem predsjedniku USA tadašnji guverner Kalifornije Ronald Reagan opisao tanzanijske diplomate u Ujedinjenim narodima kao “crne majmune” koji se “još nisu navikli na cipele”. Tada je Reagan znao da to ne smije javno reći. Današnji predsjednik Donald J. Trump bez zadrške vrijeđa Baltimore, njegovu crnačku većinu i tamošnjega crnog gradonačelnika po rasnoj osnovi, te izmišlja i falsificira statistiku da bi lažnim podacima potkrijepio svoju patološku rasnu mržnju. Pa jedan Paul Krugman ima argumenata zaključiti da je Trump “rasist zalijepljen za prošlost”. I podsjetiti kako je Trump zahtijevao javno smrtnu kaznu 1989 kada su petorica “obojenih” lažno optuženi za silovanje bjelkinje u Centralnom parku u New Yorku. Optužba je pala tek 2002, kad je počinitelj priznao, ali Trump je odbio ispričati se.

A i zašto bi? Glasove i popularnost zarađuje na mržnji, kao i evropski rasisti. Jučer je objavljen građanski snimak iz talijanskog vlaka, gdje otmjen gospodin, kadar uljudno i duhovito telefonski komunicirati s partnericom, napada jednoga po jednog crnog putnika u vlaku, nazivajući svakoga od njih “kurčevim crnčugom” (negro del cazzo) i zahtijeva da njemu pokažu voznu kartu, jer on, eto, kartu plaća, a oni kradu. Kako zna? Pa nije on rasist, nego su oni crni. A vlakovođa sliježe ramenima: “Svakim danom sve je gore, moja gospođo.”

Naravno, ima i suprotnih primjera. Na primjer, hodočasnik iz Hrvatske u Bleiburg, koji se ondje u svibnju iskazao nacističkim pozdravom pred policajkom, dobio je 18 mjeseci zatvora, jer ondje barem zakon - ako ne i svi birači - pamti što je značio i što je htio nacizam.

Ipak, ako obrana civilizacije spadne na policiju i sud, civilizaciji se crno piše. Ako - svim rezolucijama UN, svim ustavima, svim zakonima uprkos - čovjek čovjeku ostaje ne vuk (jer taj zvjerov ne pati od predrasuda) nego rasist, onda su ljudska i manjinska prava pljeva na vjetru, pogažena pravom jačega čim nema još jače sile da ih štiti.

Uostalom, koga jača sila štiti kad su na djelu rasisti, vidjeli smo i ovih dana u Italiji. Ministar unutrašnjih poslova Matteo Salvini omogućio je svome adolescentskom sinu da se malo zabavi na moru jašući na policijskome jet-skiju. Novinaru koji se usudio to snimiti policajci iz pratnje su naredili da smjesta spusti kameru. A ministar, trenutno najpopularniji političar Italije (njegova Liga uživa podršku četrdesetak posto birača), rekao je novinaru neka ide na plažu snimati djecu, kad mu se to sviđa. “Nazivate me pedofilom?”, zblanuo se novinar. Jučer crnac, danas novinar, sutra ste vi na redu.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version