U godinu prije predsjedanja RH ulazi kao država s gotovo nikakvim utjecajem u EU?

Autor:

23.11.2018.

Zagreb, 290617.
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenkovic osvrnuo se se na odluku Stalnog arbitraznog suda u Den Haagu, o granicnom sporu Hrvatske i Slovenije.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic i Marija Pejcinovic Buric.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Goršić / HANZA MEDIA

Minister of Foreign and European Affairs Marija Pejčinović Burić and Prime Minister Andrej Plenković

Prema istraživanju Europskog vijeća za vanjsku politiku, Hrvatska je predzadnja država u EU po mogućnostima političke mobilizacije među ostalim članicama Unije, odnosno po jačini 'svojeg glasa' i mišljenja unutar institucija EU-a, piše Daniel Mondekar.

Iza Hrvatske je jedino Cipar koji se u svemu oslanja na Grčku i politički je produžena ruka Atene u europskim poslovima.

Istraživanje koje je provedeno na uzorku od gotovo tisuću stručnjaka za EU politike, prvenstveno iz javnog sektora, pokazuje da Hrvatska, Slovenija, Bugarska, Rumunjska, Cipar te dio Baltičkih zemalja značajno zaostaju za ostalim članicama Unije po snazi i mobilizacijskom efektu te utjecaju na donošenje odluka u Uniji. Najutjecajnije su države osnivačice koje jednim dijelom čine i šest najvećih članica sa 70% ukupnog stanovništva i BDP-a Europske unije.

Kroz 12 pitanja istraživalo se koje države međusobno najviše komuniciraju oko pojedinih politika, koje imaju najviše zajedničkih interesa, koje najčešće podupiru druge, tko se u kome 'razočarao' te koliko duboko države podržavaju integracijske procese. Istraživane politike uključivale su nezaobilazne migracije, jedinstveno tržište, pravosuđe, vanjske odnose spram SAD-a, Rusije i Ukrajine te energetsku, digitalnu i fiskalnu politiku.

Po utjecaju predvode države stare Europe, osnivačice Njemačka i Francuska, a uz bok im stoje velike ekonomije poput Italije, Poljske i Španjolske. Ostale države grupirane su u nekoliko međusobno povezanih mreža: 'ekonomski najjače',  'utjecajnih sedam (nordijske države)',  'južna Europa' i 'Višegradska skupina (Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka)'. Izvan tih mreža ostaje jugoistok Europe i baltičke države koje od slučaja do slučaja koaliraju s drugim državama.

Powerhouse Europe je 'velikih 6' odnosno Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Poljska i Španjolska koje imaju više od 70 posto stanovništva i BDP-a, što ih razumljivo čini najutjecajnijim državama članicama.  Hrvatska je po snazi utjecaja 27.  od ukupno 28 država  EU-a.

Njemačka je prvi izbor za sve države Unije u pokušajima mobilizacije za vlastite interese, a slijedi ju Francuska. Između 30 posto  i 75 posto svih odluka i politika države članice usklađuju s Francuskom i Njemačkom. Hrvatska prednjači u oslanjanju na Njemačku kao svoju glavnu partnersku državu, a nakon toga slijede Austrija, Slovenija i Mađarska.

 

Neuzvraćena ljubav

Istraživanje ukazuje na poraznu činjenicu da Hrvatska gotovo da i nije na radaru drugim članicama Unije prilikom njihovih mobilizacijsko-lobističkih nastojanja. Manje od 1 posto zemalja odabralo bi Hrvatsku kao primarnog partnera u takvim radnjama.   Iako Austrija primjerice navodi Hrvatsku kao jednu od država koja je najsklonija podržati austrijske interese, ta 'ljubav' nije uzvraćena. Ni Njemačka niti Austrija ne vide Hrvatsku kao strateškog partnera, dok nas Bugarska takvima vidi u niti  3 posto slučajeva.  Slovenija je visoko na našoj listi partnerskih država, ali ujedno je i prva u koju smo 'razočarani', a skoro pa identičan stav Slovenci imaju i prema nama. Nadalje, Hrvatska je država koja podržava daljnju i dublju integraciju te zastupa načelo da se oko većine odluka treba dogovoriti na EU razini (63 posto svih odluka), ali nažalost nije prepoznata kao država koja može aktivnije pridonijeti raspravama o budućnosti EU-a (1.2 posto smatra da RH podržava daljnju integraciju).

Razumljivo je da Hrvatska kao mala i relativno mlada članica   nema široki utjecaj u EU, ali jednako tako treba napomenuti da u EU postoje još manje države koje jako dobro kotiraju po pitanju koalicijskog potencijala, poput Luksemburga i Estonije. U slučaju Luksemburga, države od pola milijuna stanovnika, vidljiv je jak utjecaj na europsku fiskalnu politiku i daljnju integraciju jedinstvenog tržišta. U lobiranju za svoje interese Luksemburg se oslanja na Njemačku, Francusku, Belgiju i Nizozemsku, a sam je često lobiran od Njemačke, Belgije, Francuske i Slovenije.

U slučaju Estonije, države od 1.5 milijuna stanovnika devastirane komunizmom, vidljivo je funkcioniranje nordijsko-baltičkog saveza u kojem se šest država sjevera zajednički koordinira u lobiranju za vlastite interese. Njemačka je pritom država koja, u ovom slučaju, uzvraća ljubav u više od 25 posto politika Unije. Zajedničko u oba primjera je 'diversifikacija savezništava' po temama. Uključivanje širokog kruga partnerskih država omogućilo je 'malim igračima' da se pozicioniraju na EU karti kao vodeće države po pojedinim temama. Estonija je tako 'digitalni div' Baltika, Irska  'ekonomski tigar', Slovenija 'Blockchain friendly' država, a Luksemburg financijski gigant.

Nadalje, Malta ima zaista slabi utjecaj na EU politike iz područja auto industrije, ali jedna je od ključnih država kada se raspravlja o ribarstvu ili brodskim registrima. Već spomenuti Luksemburg ima malo utjecaja na politike ruralnog razvoja, ali je zato nezaobilazan u poreznim politikama.

Vrijeme je da Hrvatska izvuče pouke iz tih primjera i promijeni svoj model funkcioniranja u Uniji.  Hrvatska još uvijek inzistira na obrascima iz 90-tih te se maksimalno oslanja na Njemačku i Austriju od kojih, barem kako pokazuje ovo istraživanje, dobiva malo ili ništa zauzvrat.

Nažalost, tu je i druga statistika koja samo dodatno naglašava sve slabosti Hrvatske kao članice Europske unije. Prema istraživanju danskog think tanka Europa, hrvatski ministri sudjeluju na samo 57 posto svih sjednica svojih formata unutar Vijeća EU-a. To znači da Hrvatska ne sudjeluje na gotovo polovici sastanaka na kojima se dogovaraju inicijative i glasuje za zakonske pakete. Pritom se mora istaknuti da je upravo Vijeće EU-a institucija gdje se grade i održavaju savezništva te mobilizira potpora za vlastite inicijative i prioritete.

Gdje šteka?

Ukratko - u prioritetima i inzistiranju tj. lobiranju na istima u širokom krugu država članica na svim razinama.

Iako je RH članica tek pet godina, ipak je bilo za očekivati da će se do sada iskristalizirati barem nekoliko tema u kojima će biti 'jača' od drugih članica odnosno u kojima će njen glas imati kakvu-takvu težinu. To postaje nasušno važno u trenutku kada se Hrvatska priprema za  predsjedanje Unijom u prvoj polovici 2020. godine. Ako Hrvatska u narednih 12 mjeseci jasno ne odredi svoje prioritete u članstvu u Uniji, ne poveže ih s ključnim EU politikama i pravilno iskomunicira velikom broju članica na svim razinama, za vjerovati je da ćemo i dalje ostati na kraju liste utjecajnih država u Uniji.

Istraživanje pokazuje da je, iako često spominjemo energetske koridore, energetika na donjem dijelu liste našeg trenutačnog djelovanja u Uniji, kao i npr. digitalna ekonomija. Na vrhu su 'velike' teme poput migracija, obrane i vanjske politike u kojima Hrvatska  kao mala i slabo povezana država teško može mobilizirati ikakvu ozbiljniju potporu.

Što promijeniti?

U dvije riječi – transformirati Zrinjevac. Europska unija nije više dio vanjske politike Republike Hrvatske. Ona je naše unutarnje pitanje već više od pet godina , i a proces donošenja odluka ne može se u potpunosti odvijati formalnim i diplomatskim kanalima, niti mogu 'briselski hodnici' i 'briselski rovovi' biti dio jednog ministarstva pa makar i samo radi koordinacije. Jedna od mogućnosti je otvaranje procesa donošenja odluka široj poslovnoj i akademskoj zajednici bez većih intervencija u zakone koji normiraju institucije. Drugo rješenje je osnivanje zasebnog središnjeg državnog ureda za europske poslove koji bi relativno brzo mogao izraditi EU prioritete u suradnji s nadležnim ministarstvima, mobilizirati potporu poduzetnika, udruga i akademije, te kroz koordinirane napore u formalnom i neformalnom briselskom okruženju lobirati za nacionalne interese.  Istraživanje Europskog vijeća za vanjsku politiku pokazuje da bi takav model mogao funkcionirati u RH. Naime, mjerenja u području fiskalne politike i politika eurozone pokazuje da RH ima iznadprosječan utjecaj na procese donošenja odluka i mobilizacijski efekt te da nam je eurozona zaista nacionalni prioritet prepoznat u EU-u. Taj uspjeh treba pripisati dobroj organizaciji Ministarstva financija i činjenici da RH aktivno sudjeluju u formatu Vijeća zaduženom za ekonomiju i financije. Prebacivanjem EU koordinacije na široki horizontalni model uz obvezu javnih konzultacija i prisustvo na svim formatima Vijeća EU-a dobar je početak za promjene. U Sloveniji se rasprava već otvorila, a krajnje je vrijeme da i mi krenemo tim putem.

Autor je stručnjak za europska pitanja i direktor konzultantske tvrtke Euronavigator

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version