Unatoč negativnome, ostaje pozitivan učinak Assangeovih otkrića

Autor:

12.04.2019.

WikiLeaks founder Julian Assange arrives at the Westminster Magistrates Court, after he was arrested in London, Britain April 11, 2019. REUTERS/Hannah McKay TPX IMAGES OF THE DAY
Hannah McKay / REUTERS

Osnivač WikiLeaksa, Julian Assange

Prosudba Juliana Assangea (kojemu je zatvorenost u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu jučer zamijenjena britanskim zatvorom) ovisi o prizmi kroz koju ga se gleda: hoće li bistrije filtrirati činjenicu da je kroz WikiLeaks javnosti otvorio dokumente koji bi inače ostali skriveni, iako su neki od tih dokumenata i te kako utjecali na sudbinu te javnosti, ili će filtrirati činjenicu da je Assange to činio kao faktički ruski agent, škodeći Sjedinjenim Državama i njezinim saveznicama, ali ostavljajući na miru Rusiju (a i Kinu, ako ćemo pravo).

Iole uravnotežen sud morao bi uzeti u obzir i jedan i drugi aspekt (pitanje jesu li uopće odvojivi).

Potpisanom novinaru - a novinari, ukoliko su novinari, izvješćuju o činjenicama a ne o nakanama, inače gataju - važnije je dakako što je otkriveno, nego zašto je i kako otkriveno. Hugh De Burgh je pregnantno definirao da je jedna od glavnih novinarskih zadaća: otkriti skrito.

Kad je 1917. odlučio obznaniti svu dotadašnju rusku tajnu diplomaciju, novome šefu ruske sovjetske vlade Leninu bilo je važno razobličiti i dezavuirati vanjsku politiku carske Rusije, a i ostalih imperijalističkih velesila, kako bi legitimirao svoju vlast kao poštenu i pravednu, te potkopao ine evropske kapitalističke režime u korist svjetske socijalne revolucije, kojoj se uzalud nadao.

S njegova stanovišta prilično je bilo sporedno što je među tim diplomatskim papirima bio i Londonski sporazum iz travnja 1915 između Entente (Velike Britanije, Francuske, Rusije) i Italije, zajedno s tajnim klauzulama, koje su Italiji prepuštale Goričku, Trst, Istru i sjevernu Dalmaciju do rta Ploče te sve otoke (osim Krka i Raba). Za te tajne klauzule Frano Supilo je dočuo već u svibnju 1915, posjetivši tadašnjega ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Sazonova u Petrogradu (kako se St. Petersburg zvao 1914-1924), pa i u londonskome Foreign Officeu nešto kasnije, o tome je informirao i Jugoslavenski odbor, na čelu s Antom Trumbićem, iz kojega je Supilo istupio 1916, ali je tek objavljivanjem ruskih tajnih dokumenata ta svinjarija nahrupila u javnu domenu, te je vjerojatno utjecala i na angažman dalmatinskih trupa na talijanskoj bojišnici pod Borojevićevim zapovjedništvom. “Zbog Londonskog ugovora Hrvati su prihvatili Jugoslaviju”, glasio je naslov izvijesti s Okruglog stola “Sto godina Londonskog ugovora” u zagrebačkom Vijencu.

Također je drugobitna ili trećebitna nakana zašto su “iscurili” takozvani Pentagonski papiri o vijetnamskom ratu, a važno je da su otkrili da je Johnsonova administracija sustavno lagala i naciji i Kongresu. I Daniel Elsberg, koji je provalio Pentagonske papire, bio je optužen za urotu, špijunažu i krađu vladine imovine, ali je sudski oslobođen. Istraga o Watergateskom skandalu (za koji je zaslužan “zviždač” tada prozvan “Duboko grlo”) je usput pokazala da su isti Nixonovi “vodoinstalateri” fabricirali lažne dokaze protiv Elsberga. Doduše, Chelsea Manning je osuđena zbog udjela u curenju dokumenata poznatih kao WikiLeaks.

Isključivo ili barem pretežno pozitivan utjecaj po javnost i po društvenu pravdu imalo je “curenje” mnogih inih tajnih dokumenata. U svjetskim razmjerima tu su ulogu imali Panamski papiri 2016 (o skrivanju i “pranju” novca), kao i Rajski papiri (o investiranju prljavog novca u porezne “rajeve”) koji “cure” još od 2017. Edward Snowden (utekao u Rusiju) razotkrio je tajne špijunske programe koje provode PRISM iz Amerike i Tempora iz Engleske. Mordechai Vanunu je proveo 18 godina u zatvoru jer je otkrio da Izrael ima nuklearno oružje, a Anat Kamm se pogodila za kaznu od 9 godina zatvora pošto je provalila Haaretzu da izraelska vojska bez suda ubija sumnjivce. Zviždačica Ana Garrido Ramos provalila je dokaze za Gürtel, korupcionašku aferu španjolske Pučke stranke koja je na kraju stajala vlasti Mariana Rajoya.

Loše je što su, tvrdeći da su “iscurili” iz tajnih izvora, špijunaže pojedinih zemalja lansirale u javnost lažne priče, “fake news”, u čemu su prednjačile američka CIA, talijanski SISMI (osuđeni agent provokator Renato Farina nagrađen je zastupničkim mandatom), a u nekoj drugoj prilici dalo bi se pisati i o izmišljotinama podvaljenima iz sličnih izvora u Hrvatskoj.

Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara (ICIJ), koji okuplja više od 200 novinara i više od 100 redakcija iz 70 zemalja, crpi svoje rezultate (poput Panamskih odnosno Rajskih papira) uglavnom baš iz “curenja” dokumenata. Pogibeljan je to angažman u javnu korist, kako svjedoče ubojstva takvih istraživačkih novinara (Anna Politkovskaja i Daphne Caruana Galizia neki su od razglašenijih primjera).

Generalno uzevši, “curenje” dokumenata je uglavnom prinos pravdi, hvalevrijedan utoliko više što je opasan, katkad i smrtonosan po “zviždače”. S obzirom na izneseno, i optužbe protiv njih mogu biti izmišljene ili barem nategnute (u Jugoslaviji sam 1975, zastupajući pred sudom poduzeće u kojemu sam radio, bezuspješno pokušavao dokazati prostu činjenicu, da provaljivanje INA-ine poslovne tajne o krčkom DOKI-ju ne može biti suđeno kao odavanje državne tajne).

Zato i optužbe protiv Assangea valja uzeti s rezervom, kao što s rezervom treba uzeti i njegove motive. Unatoč svemu, pa i negativnome, ostaje pozitivan učinak njegovih otkrića.