Vodi li nas rasap SDP-a u mađarski i poljski scenarij?

Autor:

08:32

Zagreb, 090218.
Sredfisnjica SDP-a.
Izjava predsjednika SDP-a Davora Bernardica nakon sjednice Predsjednistva stranke. Na fotografiji: Davor Bernardic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / CROPIX

Davor Bernardić

Svaka od skupina u SDP-u za pad podrške i unutarnji kaos krivi onu drugu, zaklinjući se u dobrobit stranke i birača. Sve je manje nade da je ta međusobno isposvađana i ozlojeđena družina kadra sjesti za stol i dogovoriti neki izlaz.

Urušavanje dosegnutih demokratskih standarda i razine ljudskih prava u Poljskoj i Mađarskoj uslijedilo je nakon potpune marginalizacije socijaldemokratskih partija.

Ako je sa SDP-ova broda iskočila i Milanka Opačić, mora da je vrag odnio šalu. Da se na Iblerovu trgu polako gase svjetla, jasno je već dugo. Ali kad sa SDP-ova Titanika skoči i ona koja je davne 1992. iz studentske klupe uletjela ravno u saborsku i koja nema ni dana profesionalnog staža izvan stranačkog, znači da u potpalublju more prodire sa svih strana. Opačić, srećom po nju, ima čamac za spašavanje zvan saborski mandat. Ne bude li prijevremenih izbora, u njemu će, poput stranačkih joj drugova Glavaševića, Ronka i drugih koji su “đipili” nešto prije nje, plutati još dvije godine. I dok oni napuštaju stranku, ali ne i Sabor, SDP nema čamac za spašavanje, čak ni privremeni.

Na SDP-ovu Titaniku sve je manje zraka i sve više beznađa. Na pramcu su se utaborili “Bero” i njegova gomilica odlučna da drži stranačku vlast do njezina kraja. Tik do njih Komadina, Jelušić i društvo koje stranačkog šefa u javnosti podržava, a u tajnosti preklinje da ode. Na krmi su pobunjenici predvođeni zastupničkim klubom. Uzajamni animoziteti i paranoje mogu se opipati i rezati nožem. Svaka od skupina za pad podrške i unutarnji kaos krivi onu drugu, zaklinjući se u dobrobit SDP-a i njegovih birača. Sve je manje nade da je ta međusobno isposvađana i ozlojeđena družina kadra sjesti za stol i dogovoriti neki izlaz. A jedan od izlaza je unutarstranački referendum, anketa među članstvom o tome žele li da ih i dalje vodi ista družina ili hoće izvanredne unutarstranačke izbore. A ni unutarstranački izbori u postojećim rovitim unutarstranačkim okolnostima nisu bez rizika. SDP je, naime, temeljito podlegao modi uvođenja načela jedan član - jedan glas. Novim su se Statutom obvezali da će po tome načelu uz predsjednika, kojeg su na taj način već ranije birali, izabrati i vodeća tijela - Predsjedništvo i Glavni odbor. To praktički znači da nemilosrdnoj unutarstranačkoj kampanji više neće biti izloženo samo 1500 delegata stranačke konvencije, nego će u borbu za glasove i unutarnje podjele biti uvučen svaki član.

Ne pronađe li SDP izlaz iz sukoba u kojem je zaglavljen, Hrvatsku prilično izvjesno očekuje poljski i mađarski scenarij. SDP-u se s razlogom može zamjeriti puno toga, ekonomski liberalizam i okretanje leđa vlastitim biračima, donošenje dvaju zakona o radu koji su uveli, a zatim i produbili radni prekarijat, ili ulagivačko igranje na protivničkom desnom terenu. Ali SDP je, bez obzira na sve svoje mane, bio glavna brana punoj prevlasti desnice i klerikalizmu u Hrvatskoj. Raspadom te stranke lijevog centra, Hrvatska će ubrzano grabiti u društvo Mađarske i Poljske. Te dvije države koje su “ružna pačad” čak i ovakve ozbiljno poljuljane Europske unije ubrzo bi u još jednoj članici, Hrvatskoj, mogle dobiti ozbiljnog saveznika.

Urušavanje dosegnutih demokratskih standarda i razine ljudskih prava u Poljskoj i Mađarskoj uslijedilo je upravo nakon potpune marginalizacije socijaldemokratskih partija. U tim su se državama, za razliku od Hrvatske, socijaldemokratske stranke konsolidirale prilično brzo nakon sloma komunizma. Poljski savez demokratske ljevice osvojio je vlast već 1993., a Mađarska socijalistička stranka 1994. U Hrvatskoj je, podsjetimo, SDP pobijedio na izborima tek 2000, ali i tada u savezu s Budišnim HSLS-om. U prvim godinama ovog tisućljeća socijaldemokratske stranke u sve tri države - Poljskoj i Mađarskoj i Hrvatskoj su jačale, i to unatoč žestokoj etiketi “komunjara” koja im je zdesna i s crkvenih oltara uporno prišivana. Međutim, poljski Savez demokratske ljevice je 2005. izgubio izbore od konzervativnog Prava i pravde, zatim je nastavio tonuti da bi danas vegetirao na oko 8 posto podrške. Poznate su posljedice koje je to ostavilo na poljski politički život.

Mađarska socijalistička stranka bila je na vlasti do 2010., a njezinoj kompromitaciji, uz ustrajni ekonomski liberalizam, nemali je doprinos dao i njezin bivši lider i premijer Ferenc Gyurcsány (onaj koji je Sanaderu na poklon poslao pudlice). Poraz te stranke i njezina marginalizacija širom su otvorili vrata Orbánovu Fideszu koji u Mađarskoj gradi jedan od najautoritarnijih političkih režima na europskom tlu.

Ne otrijezne li se akteri s Iblerova trga, a sve je manje nade da hoće, u Hrvatskoj, koja ima zavidan klerikalno konzervativni i nacionalistički potencijal, mogao bi uslijediti sličan scenarij. Njegovi kreatori, kao i “izvođači radova” već su viđeni i uigrani od splitske rive 2001. do šatora u Savskoj. Tada su pokušavali srušiti lijevoliberalne vlade, a danas pokušavaju “doći glave” i lideru HDZ-a i premijeru koji ih tetoši, ali im svejedno nije po volji. I upravo u rastućoj plimi desnog konzervativizma i pretvaranja Hrvatske u “šator državu” u kojoj krajnja desnica želi krojiti vlast izvan institucija “pod šatorom”, a ne na izborima, dečki u SDP-u su zaokupljeni “šaketanjem” do samouništenja.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version