Posljednji borci za očuvanje okusa našeg djetinjstva

Autor:

24.02.2020.

Zagreb, 100914.
Dolac.
Na fotografiji: Suncana Pesak bavi se zdravom hranom.
Foto: Biljana Gaurina / CROPIX
Biljana Gaurina / CROPIX

Imamo ekološku poljoprivredu, ali nemamo sjemena i sadnog materijala. Na slici: Sunčana Pešak, jedna od čuvarica sjemena koja je objavila brošuru “Ekološka proizvodnja povrtnog sjemena na obiteljskom gospodarstvu”

Hrvatska je u samom vrhu EU po rastu ekološke poljoprivredne proizvodnje, ali ima jedan veliki problem: gotovo da i ne proizvodi vlastito sjeme, ovisna je o uvozu.

Dok u gotovo svim segmentima proizvodnje hrane hrvatska poljoprivreda bilježi značajan pad od ulaska u EU, posljednje tri godine u samom smo vrhu EU po rastu ekološke poljoprivredne proizvodnje, a da pri tome uopće ne postoji komercijalna proizvodnja ekološkog sjemena. Taj zanimljivi fenomen nije nikakva novost jer na našem tržištu već dva desetljeća ne postoji nijedan proizvođač konvencionalnog sjemena pa tržište kojem je američka agencija USDA procijenila vrijednost od 100 milijuna eura u potpunosti ovisi u uvozu.


Skok u ekološkoj proizvodnji najbolje ilustriraju brojke koje pokazuju da je još u 2007. Hrvatska imala samo 7577 hektara pod ekoloških uzgojem (0,63 posto ukupno korištenih poljoprivrednih površina), a lani je zabilježen skok na 103.166 hektara (oko 7 posto ukupno korištenih poljoprivrednih površina). Rastao je i broj ekoloških poljoprivrednih proizvođača za gotovo devet posto u usporedbi spomenutih godina, sa 4023 na 4374.


Veliki rast površina posljedica je povećanog uzgoja stoke na krškim pašnjacima, ali i ekoloških nasada oraha, lješnjaka i badema, za koje država daje izdašne potpore i više od 8000 kuna po hektaru. U samo tri godine to su prepoznali lovci na potpore pa se proizvodnja oraha proširila na 7000 hektara, ali tim plantažama treba više od pet godina da dođu u rod.


Stoga ne treba čuditi podatak da se 2012. na 3748 hektara proizvelo 861 tona oraha za tržište, a s ovih 7000 hektara proizvodnja je samo 401 tonu. Za usporedbu, proizvođači jabuka imaju nasade na 5000 hektara, ali uspiju za rodnih godina imati dovoljno za domaće potrebe, a orahe, kao i lješnjake (3995 hektara), moramo uvoziti. Brojni proizvođači jabuka sada brže-bolje krče jabuke i sade orahe.
No, paradoksi koji prate našu poljoprivredu bit će još veći kad se uključimo u “zeleni plan” EU koji daje velike potpore za odmaranje zemlje i što manje zagađenje, što otvara velike prilike ekološkoj i biodinamičkoj proizvodnji hrane kojoj se europski potrošači okreću sve više. Iako je sada pravi trenutak da iskoristimo prednosti malih površina pogodnih za takav uzgoj, naša analiza zatečenog stanja sa sjemenarstvom ekološke proizvodnje pokazat će da smo i tu već zakasnili.


Dakle, sjemena imamo, ali ga ne proizvodimo iako bismo ga mogli i izvoziti, površine rastu, ali proizvoda nema, imamo zavode i katedre za sjemenarstvo, ali stručnjaci se samo bave znanstvenim radom.



Obiteljsko gospodarstvo


Da nema Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača (HSUEP), i ono malo entuzijasta odustalo bi od čuvanja sjemena. Njihova tajnica Sunčana Pešak nedavno je objavila brošuru “Ekološka proizvodnja povrtnog sjemena na obiteljskom gospodarstvu” u sklopu projekta “Raznolikost je održiva”. Bila je to dobra prigoda da se okupe i čuvarice sjemena iz cijele Hrvatske koje često putuju i održavaju edukativne radionice zainteresiranim proizvođačima.


Među ostalima, došla je i Vesna Rožić iz Nerežišća s otoka Brača koja je predstavila brački jabučar, sortu rajčice za koju se osobno založila i uspjela je zaštititi. Marija Cafuk čuvarica je sorte sjemena varaždinskog zelja i bez njezina svjedočenja zelje u Bruxellesu ne bi pobijedilo u sporu sa Slovencima. Silvija Kolar Fodor, predsjednica udruge Bio-vrt u skladu s prirodom, autorica knjige “Vrtlarenje u skladu s prirodom”, također ima banku sjemena i godinama sudjeluje u njegovoj razmjeni. Bila je tu i Zlata Nanić, koja je prva uvela ekološku poljoprivredu u Hrvatsku, 1975. je imala prvi eko vrt u Velikoj Gorici pa ekološko imanje Zrno u Habjanovcu, a utemeljila je i edukativnu udrugu Živa zemlja. Govorilo se o razmjeni sjemena dubravskog luka, vukovarske lubenice, slavonskog ljubičastog luka...


Predstavljajući brošuru Sunčana Pešak je rekla da je sjemenarstvo u Hrvatskoj jedna od prioritetnih tema, jer gotovo sve sjeme dolazi iz uvoza, mnogi su nezadovoljni njegovom kvalitetom, a istovremeno domaće sorte nestaju.


- Svaki proizvodni ciklus počinje od sjemenke. Odabir vrste i sorte određuje i usmjerava sve ostale radnje. Zbog toga ni jednom proizvođaču nije svejedno gdje nabavlja sjeme i kakvo je ono. Posebno je važno odabrati otporne sorte, prilagodljive na specifične uvjete, a ujedno odgovoriti na zahtjeve tržišta. Sjeme je ujedno osnova prehrambenog suvereniteta. Ne možemo govoriti o neovisnosti jedne zemlje ako je ona ovisna o uvozu iz drugih zemalja i uvjetima na svjetskom tržištu. S druge strane, postupak registracije proizvodnje sjemena mnogima u Hrvatskoj djeluje komplicirano i prezahtjevno. Ova brošura želi potaknuti upravo pokretanje ekološke sjemenarske proizvodnje i prepoznati našu baštinu tradicijskih, čuvanih sorata kao važan resurs - rekla je Pešak.


Dodaje da pogled na “Bazu ekološkog poljoprivrednog reprodukcijskog materijala” koju vodi Ministarstvo poljoprivrede pokazuje alarmantnu statistiku.


- Jedino sjeme iz domaće ekološke proizvodnje dostupno hrvatskim ekološkim proizvođačima četiri su sorte krmnog bilja i jedna sorta zobi koje za ekološku proizvodnju proizvodi Bc institut. Sve ostalo sjeme dolazi iz uvoza. Ovo je prilično zabrinjavajuće kad se uzme u obzir da je ekološka poljoprivreda izravno ovisna o otpornim sortama prilagođenim lokalnim prilikama. Oko pokretanja sjemenarske proizvodnje na gospodarstvu puno je neznanja i nedoumica pa mnogi vjeruju da je to preskupo, neisplativo i praktično neizvedivo. Mi vjerujemo da to nije tako. Ekološka proizvodnja sjemena odvija se u svim ostalim zemljama EU pa ne postoji razlog zašto bi kod nas to bilo nemoguće. Niz inicijativa i proizvođača već uzgaja sjeme za vlastite potrebe ili za razmjene na lokalnoj razini i uzgoj u malim vrtovima. Treba napraviti korak dalje i pomoći tim proizvođačima da registriraju proizvodnju kako bi proširili kapacitete i mogli opskrbljivati i ostale proizvođače, kao i motivirati ih da im se pridruže - kaže dugogodišnja pokretačica akcija za spas starih sorti i ekološke proizvodnje.



Pravilnici i propisi


I dr. Ivan Kolak, naš najveći stručnjak za sjemenarstvo i osnivač Zavoda za sjemenarstvo zagrebačkog Agronomskog fakulteta, godinama je upozoravao da “imamo ekološku poljoprivredu, ali nemamo sjemena i sadnog materijala, nema krovnog udruženja, pravilnika i propisa prema kojima se to radi u EU”. Zato su potencijalni proizvođači biosjemena osnovali Udrugu za biosjemenarstvo, kojom su željeli revitalizirati domaće biljne genetske izvore heljde, češnjaka, ljutike, kamilice, pšenice, ječma, zobi, kupusa, raži, kukuruza... No, veće proizvodnje nije bilo, sve se svelo na volontersku razmjenu sjemena koju uspješno rade i u Zelenoj mreži aktivističkih grupa.


Ovlašteni čuvari sjemena, kaže Marija Cafuk, mogu za svoje potrebe proizvesti do 50 kilograma sjemena, a kad bi se povećala količina, možda bi i proširili svoju proizvodnju sjemenskog varaždinskog zelja. No, i za ovako male količine moraju se plaćati analize i kontrole pa bi dobro rješenje bilo da se takva proizvodnja sufinancira iz fondova EU.


Da zanimanja za naše ekološko sjeme ima i u inozemstvu, potvrdila je Andrea Vugrinović, savjetnica za ekološku i biodinamičku poljoprivredu u čakovečkoj tvrtki Lokvina, koja uvozi sjeme i prodaje ga u Hrvatskoj.


- Veliki je potencijal za razvoj proizvodnje ekološkog sjemena jer na cijelom svijetu nedostaje kvalitetnog ekološkog sjemena, osobito onog koje nije zaštićeno nekim patentom. Neke vrste, sorte, gotovo je nemoguće nabaviti u ekokvaliteti. Sve zemlje EU imaju baze podataka dostupnog ekološkog sjetvenog i sadnog materijala, u kojima se može vidjeti točno čega ima ili nema na tržištu. Kod nas je velika potražnja ponajprije za žitaricama, koje se na tržištu pojavljuju u minimalnim količinama i rasprodaju se vjerojatno već i prije nego što su posijane - kaže Vugrinović.


Dodaje da Lokvina d.o.o stavlja na tržište standardno pretpakirano ekosjeme raznih proizvođača iz EU, ponajprije povrća, začinskog bilja, trava, djetelina...


- U suradnji s talijanskim, njemačkim, austrijskim i francuskim proizvođačima sjemena radimo na razvoju ekosjemenarstva i u Hrvatskoj. Nekoliko kooperanata na taj način već proizvodi ekosjeme izravno za sjemenarske kuće izvan Hrvatske, a nadamo se da će ih uskoro biti i više, jer potražnje ne nedostaje. U Hrvatskoj je vrlo malo ‘hrvatskih’ sorti, no svaka sorta koja je prilagođena uzgoju u ekološkoj proizvodnji sigurno nalazi plasman na tržištu sjemena. Naša je misija promocija ekološke poljoprivrede. Držimo radionice za proizvođače, pomažemo im savjetima za tehnologiju i ekonomsku isplativost ekoproizvodnje te za stavljanje proizvoda na tržište. Član smo IFOAM-a (Međunarodna federacija pokreta u ekološkoj poljoprivredi) pa preko kolega imamo uvijek provjerene i najsvježije informacije o regulativi i stanju na ekotržištu, kaže ona.


Dodaje da je proizvodnja sjemena, konvencionalnog i ekološkog, regulirana mnogim propisima vezanim uz sortu u proizvodnji, biljno zdravstvo, prisutnost korova i slično, pa se malim proizvođačima teško s tim izboriti, a i troškovi kontrola, ispitivanja i certificiranja su visoki. Teško je očekivati da bi mali proizvođač sam ulazio u proizvodnju bez podrške sjemenarske kuće ili slične organizacije, a u tim područjima obično nema ni stručnjaka ni radne snage koja bi se bavila tim zahtjevnim usjevima.


U Centru za sjemenarstvo i rasadničarstvo koje radi u sklopu Hrvatske agencija za poljoprivredu i hranu (HAPIH) doznajemo da podržavaju projekt “Raznolikost je održiva” te da im je cilj “pomoći tim proizvođačima da registriraju proizvodnju kako bi proširili kapacitete i mogli opskrbljivati i ostale ekološke proizvođače”.


- HAPIH, u okviru svog Centra za sjemenarstvo i rasadničarstvo, ulaže značajne resurse u prikupljanje, čuvanje, analizu i ispitivanje sjemena svih biljnih vrsta. HAPIH već dvije godine zaredom povlači velika sredstva iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj zahvaljujući podmjeri potpore za očuvanje, održivo korištenje i razvoj genetskih izvora u poljoprivredi te je Centar za sjemenarstvo i rasadničarstvo potpuno opremljen za dugoročno čuvanje sjemena te je formirana kolekcija koja je uključena u Nacionalnu banku biljnih gena. Kolekcija uključuje uzorke sjemena sorti poljoprivrednog bilja i povrća koje više nije u proizvodnji i na tržištu, a potrebno ih je sačuvati za buduće generacije. U Centru se također čuvaju sigurnosni primjerci uzoraka sjemena čuvanih sorti iz kolekcija drugih institucija uključenih u Nacionalnu banku biljnih gena. Tako u RH danas imamo 28 čuvanih sorti, navode iz HAPIH-a.



Kapacitet banke


To su razne rajčice, češnjaci, grah, paprika, ludbreški hren, turopoljski luk, čepinski kupus, salata, peršin...


Dakle, sačuvali smo ih 28, a mnoge zemlje poslale su na tisuće svog nacionalnog sjemena na čuvanje u Globalnu banku sjemena u norveški Svalbard. Tamo se u slučaju nuklearnog rata ili drugih nepogoda u skladištu okovanom ledom čuva, prema posljednjim podacima, 1,108.526 vrsta sjemena, a kapacitet banke je 4,5 milijuna. Od europskih zemalja svoje sigurnosne kolekcije tamo su deponirale još i Austrija, Belgija, Bugarska, Estonija, Finska, Švedska, Švicarska, Njemačka, Češka, Francuska, Grčka, Italija, Nizozemska i Norveška.


Od zemalja s prostora bivše Jugoslavije dosad je sjeme deponirala samo Republika Srpska, a u ostalim zemljama pravdaju se visokim troškovima stvaranja duplikata za pohranu. HAPIH je trenutačno u postupku pokretanja deponiranja uzoraka sjemena navedenih čuvanih sorti u Globalnu banku sjemena Svalbard, sukladno međunarodnoj proceduri. Završetak realizacije planira se za jesen 2020 godine.


Nedavno se dogodilo i prvo uzimanje sjemena iz Svalbarda kad su zbog ratnog stradanja nacionalne banke gena sirijski znanstvenici, specijalizirani za stvaranje vrsta otpornih na sušu, povukli 116.000 komada svog deponiranog sjemena da bi stvorili nove vrste pšenice. A s ovim povrćem što ćemo uskoro poslati teško da bismo u slučaju nečega mogli preživjeti. Opet bismo bili u situaciji razmjene sjemena, od koje do danas nismo odmakli.

Ovaj je projekt financiran uz potporu Europske komisije. Ova publikacija [objava] odražava samo stajalište autora te se Europska komisija ne može smatrati odgovornom ni za kakvu upotrebu informacija sadržanih u njoj.