KOMENTAR: Kod zaraza kao i u slučaju poplava moramo biti opremljeni za najgore, a ne za prosječno

Autor:

09.03.2020.

A child has her temperature taken as foreign diplomats and embassy staff prepare to board a flight to Vladivostok at Pyongyang International Airport on March 9, 2020. - Several embassies in North Korea closed as many diplomats were flown out following weeks of tight quarantine restrictions imposed by Pyongyang over the spread of the novel coronavirus. North Korea has not confirmed a single infection but has imposed strict rules, including closing its borders and putting thousands of its own people into isolation. (Photo by KIM Won Jin / AFP)
KIM Won Jin / AFP

“oprez, ne strah nego oprez” da ne raznesemo zlo, po istom obrascu po kojemu brišemo noge, ne kišemo drugima u lice itd.'', Bešker

Koliko smo neodgovorni, mi novinari, dok izvješćujemo o situacijama koje se doimaju alarmantnima? Epidemija koronavirusa Covid-19 ponovo je u fokus naše zanatske deontologije postavila to pitanje, na veoma jednostavan način: pretjerujemo li prenošenjem alarma ili ugrožavamo narodno zdravlje umanjujući opasnost?

Ta vrsta Scile i Haribde nije nam nova, još od vremenâ prije više od pola stoljeća, kada su formule glasile: “zašto baš sada?” odnosno “tko stoji iza toga?”. Ima ih još koji nisu napustili te politbiroovske mantre.


Nije problem kada nas na sličan način razapinju političari, oni po kojima smo, eto, redovito skloniji njihovim suparnicima. Ionako, intimno, damo k vragu i jedne i druge, svjesni da nam nude svoj marketing. Osim toga, barem od njih smo trajniji, čak i od mlađih od nas. Oni mogu biti štetni (pa i pogibeljni: izazvali su rat 1991-1995), ali njih biraju njihovi potrošači, a u tom sklopu i mi smo samo ravnopravni birači, jedva malo odgovorniji od prosjeka.


Veoma je različito kad izvješćujemo o pogibeljima koje nisu posve rezultat slobodnog izbora: o elementarnim nepogodama i pošastima u prvom redu.


Možemo nešto diplomirati, magistrirati ili doktorirati, ali to nas ne čini iole stručnijima u ostalim područjima, za koja ostajemo laici baš kao i naši čitatelji, slušatelji, odnosno gledatelji - ali smo svejedno odgovorni za njihovo informiranje.


Što da radimo kada nas s jedne strane kritizira, na primjer, prof. javnog zdravstva Igor Rudan sa Sveučilišta u Edinburghu, da pišemo previše i olako, dok nam s druge strane predbacuje da podigravamo opasnost prof. infektologije Massimo Galli s državnog Sveučilišta u Milanu i šef klinike “Sacco” (koja je skupa s rimskim “Spallanzanijem” primarni nacionalni centar za pošasti, poput zagrebačkog “Mihaljevića”)?


Metodika novinarskog zanata nas poučava da damo prostor jednome i drugome, etika zanata nam zabranjuje da dajemo značenje onome tko nanosi štetu ljudskim pravima - a pravo na život je najtemeljnije od temeljnih (pravo na zdravlje njegovo je neodvojivo rebro). Pravo na informiranje - istinito i pravodobno - u funkciji je temeljnih ljudskih prava.


Pravodobnost nam ne dâ mogućnost da čekamo završetak epidemije radi stvaranja uravnoteženih zaključaka. Moramo reagirati odmah, procjenjivati u hodu, prenositi što poručuju zdravstveni autoriteti i nadležne vlasti.


A istinitost? Ako vrhunski eksperti nisu suglasni, nemaju moralno pravo da nedovoljnu uvjerljivost svojih argumenata “nadoknađuju” predbacivanjem što uzimamo u obzir i njihove kolege.
Po karakteru sam protivnik panike, teorija urote (npr. da je “korona izmišljotina masona”), a lažne vijesti naprosto mrzim. Također sam pobornik individualne slobode, ali poučen da je njezina granica na granici tuđe slobode. Uvjeren sam da imamo odgovornost ne samo za se, nego i za sve druge. Za vakcinaciju sam jer tako štitimo ne samo sebe nego i nemoćne koji se ne smiju vakcinirati. Isti mi je stav spram pogibelji od epidemije: “oprez, ne strah nego oprez” da ne raznesemo zlo, po istom obrascu po kojemu brišemo noge, ne kišemo drugima u lice itd.


Tek kad nahrupi velika poplava sjetimo se da se nasipi ne grade za najveće poplave u desetljeću, nego za stoljetne maksimume.


Isti problem imamo sa zarazama: moramo biti opremljeni za najgore, a ne za prosječno. Italija sada cepti jer je zbog štednje zatvarala odjele za zarazne bolesti. Poslane su upute što raditi ako u pojedinim bolnicama ne bude dovoljno aparata za intubiranje s umjetnom ventilacijom, bez kojih se mogu ugušiti ugroženi pacijenti (ne samo u komi). Prednost će dobiti oni koji imaju veću životnu perspektivu. Ja sam u osmom deceniju, kandidat za škart. Logično je, i suglasan sam, da između mene i 40-godišnjaka taj mlađi ima prednost, ali nisam suglasan što tih aparata nema dovoljno, premda već 50 godina plaćam zdravstveno osiguranje.


U novinstvu nemamo pravo na sebičnost. Napokon, u ratovima više je poginulih na 1000 novinskih izvjestitelja nego na 1000 angažiranih časnika - pa i to nešto govori o etici našeg zanata.
Dakle, kad procijenimo da je stanje opasno, ili barem bremenito opasnošću, dužni smo apelirati na razbor i stoga na oprez, smatrajući da je bolje imati ga više nego manje od nužnoga. Ne znači da ćemo uspjeti (uzalud su neki od nas potkraj osamdesetih upozoravali na rat kao logičnu posljedicu neodgovornih nadmetanja), ali i novinarstvo suponira etičku dužnost, makar nas autoriteti šibali s visoka. Čak i znanstveni.