Arhitektura EU: kakva bi ubuduće trebala biti uloga Europskog parlamenta

Autor:

07.02.2020.

Zagreb, 100120.
NSB.
Izjave za medije predsjednika Vlade Andreja Plenkovica i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen.
Na fotografiji: Ursula von der Leyen, Andrej Plenkovic.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
Davor Pongracic / CROPIX

Predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen

Ocjena Andreja Plenkovića, iznesena jučer na audijenciji u pape Frane, da je nagli dolazak imigranata prije četiri godine “promijenio političku arhitekturu Evrope” apsolutno stoji.

Naravno, to nije jedini impuls uslijed kojega se ta arhitektura mijenjala. Migranti su, budimo otvoreni, bili detonator centrifugalnih procesa koji su već bili nazočni i prije svjetske financijske krize 2008 koju je Evropa dočekala nespremnije od, primjerice, Amerike, iako ju je potonja izazvala.
Ponajprije, sjetimo se da se većina zemalja s ograničenim entuzijazmom pridruživala prvotnoj šestorici članica: za predaju dijela svoje suverenosti u korist trgovinskih i investicijskih, pa onda i sigurnosnih prednosti, pojedine države su se izjasnile sa 65-70 posto građanskih glasova (kamo pripada i Hrvatska). To znači da je razina rezerve u svakoj državi u startu bila oko 30-35 posto, odnosno da svaki treći građanin nije bio za ulazak u Uniju.


Širenje Unije pridonijelo je njezinu prelamanju po dvjema osima. I prije širenja Unija je bila prelomljena na (mahom protestantski) Sjever, razvijeniji i stabilniji, i na uglavnom problematičniji Jug (mahom katolički ili pravoslavan, govoreći manje o samoj vjeroispovijesti, a više o mentalitetu koji je povijesno oblikovao i konfesije). Nakon širenja ojačala je i podjela po osi Zapad-Istok, manje očekivanoj. Do 1989 živjeli smo u iluziji da je potpisnicama Warszawskog ugovora puna kapa sovjetskog jarma, pa su željne implementirati liberalnu demokraciju, s naglašenim demokratskim vrednotama. Ispostavilo se da je to bila pobožna iluzija, te da neke među njima, ponajprije Poljska i Madžarska, zapravo samo žele sovjetski diktat zamijeniti vlastitim nacionalističkim diktatom, vrativši se u istu kolotečinu kojom su se gibale i prije drugoga svjetskog rata i razdiobe interesnih sfera na Jalti. Taj impuls nije slab ni u ex-nesvrstanima Sloveniji i Hrvatskoj, ali još nije pretežan.


Sve to je, u neku ruku, zasjenio proces Brexita koji je zašao u četvrtu godinu i kraj mu se ne nazire, osim ako Silvestrovo ne donese potpuni razlaz bez ugovora. Upravo na Brexitu je ostalih 27 članica pokazalo snažno, možda i neočekivano jedinstvo: više od emocija ugrožen im je novčanik, taj vitalni nacionalni organ.


Martin Wolf
u Financial Timesu potanko objašnjava kako je Velika Britanija iskoristila suvereno pravo pucanja u vlastite noge (i pritom mu nije bilo do Šale). Wolf objašnjava da nema ravnopravnosti dok EU ima 446 milijuna stanovnika, Ujedinjena Kraljevina 66 milijuna (dok eventualno ne otpadnu Škotska i Sjeverna Irska). Kanadski recept nije vjerojatan jer je UK premala za paritet, a preblizu da bi joj EU znatno popustila (i tako potaknula još poneku članicu na “exit”). Australski recept još manje, jer ta Zajednica ima zanemarivu razmjenu s Unijom. Ne zaboravimo da je Hrvatska toliko međuovisna o Uniji (počev od Njemačke i Italije) da joj drugog puta nije bilo, osim u goru varijantu.


Ali ne živi se od samoga kruha, napomenuo je davno još Isus Krist. Postoje i neke vrijednosti, tipične za Evropu (barem prije proširenja).


U nekoj recentnoj presudi za obično cestovno ubojstvo neki hrvatski sudac je u obrazloženju naveo da sud “mora izraziti društvenu osudu koja će jačati povjerenje građana u pravni poredak, a koje je u našem društvu narušeno”.


Vladavina prava jedna je od tih vrijednosti, jer bez nje ravnopravnost građana ostaje opsjena, što ugrožava i prva među temeljnim ljudskim pravima: na život, na slobodu, na potragu za srećom, na rad. Jedini razlog opstanku države - u nedostatku razvijene građanske svijesti bez nje - baš i jest u jamčenju vladavine prava svakoga podjednako, a ne samo jačega (financijski, oružano, mafijaški itd.). U tom grmu leži ne zec, nego zvečarka. Tu zmiju hrane i maze evropski vođe, ponajprije u redovima Evropske pučke stranke, koji warszawskima i peštanskim aspirantima na diktaturu ne žele pokazati ni žuti karton. Ostavljanjem prava veta makar samo jednoj članici omogućilo je da Poljska i Madžarska sazdaju mini mafiju u kojoj jedna čuva leđa drugoj. Ne zaboravimo da ni Hrvatska u tome ne želi osuditi parakršćanske neostaljinčiće (i originalni Stalin se školovao u sjemeništu). A to diže repicu Marini Le Pen u Francuskoj, Gertu Wilderu u Nizozemskoj te, trenutno najopasnijemu (jer ga već podržava 52 posto stanovnika), Matteu Salviniju u Italiji. Jedina utjeha u tome je što se barem urbani centri bune: sva četiri glavna grada članica Visegrádske skupine sada su u rukama protivnika vlastitih nacionalnih iliberala. Yascha Mounk stoga smatra kako Unija mora jamčiti građanima slobodnih zemalja da neće nikada morati svoj suverenitet dijeliti s podanicima represivnih demokratura, kojima pak treba oduzeti i pomoć i pravo glasa u Uniji. Istodobno, da Unija mora suzbiti demokratski deficit vlastitih institucija. Kako? Tako da Evroparlament stekne mnogo više utjecaja na odluke od samog početka, ondje gdje je logično da zemlje članice ulažu dio svoje suverenosti - ali da se članicama vrati punina ovlasti svugdje gdje je razborito odlučivati na nacionalnoj razini. Ukratko: Uniju debirokratizirati i postaviti striktnije supsidijarno.