CAREVO NOVO RUHO Priprema za postputinovski putinizam

Autor:

12.02.2020.

Ceremony of the Presentation of Credentials of newly arrived ambassadors of foreign states in the Alexander Hall of the Grand Kremlin Palace. Russian Foreign Minister Sergei Lavrov (second from left) and Russian President Vladimir Putin (second from right) arrive at the ceremony.
February 05 2020. Russia, Moscow, Image: 496629781, License: Rights-managed, Restrictions: *** World Rights Except Russian Federation, Switzerland and Liechtenstein ***, Model Release: no, Credit line: Kommersant Photo Agency / ddp USA / Profimedia
Agency / ddp USA / Kommersant Photo Agency / ddp USA / Profimedia

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov (lijevo) i predsjednik Vladimir Putin

Francuska nije ni proruska ni antiruska, ona je proeuropska.

Nisam naivan, ali situacija nalaže politički dijalog s Rusijom. - tim je riječima francuski predsjednik Emmanuel Macron objasnio Poljacima temelj svoje političke strategije u odnosu prema Moskvi. Nekoliko dana nakon toga, u svom redovitom godišnjem pregledu nuklearne strategije, Macron će biti jasan: U neposrednom susjedstvu EU postoje sile ‘’koje posjeduju oružje za masovno uništenje’’. Konačni zaključak: “Uvjeren sam da u Europi možemo izgraditi arhitekturu stabilnosti, mira i povjerenja samo ako razgovaramo s Rusijom. To ne znači popuštati Rusiji, zaboraviti što je učinila ili što čini, nego zahtijevati deeskalaciju.”

Emmanuelu Macronu mnogi zamjeraju mnogo toga, od pompoznosti (francuski ga novinari zovu “Jupiter”) preko pretjerane sklonosti “povijesnim” govorima do upitne korelacije sa stvarnošću njegovih političkih istupa - “NATO je doživio moždanu smrt”. Ali, u ovih je nekoliko navedenih redaka izuzetno precizno ocrtao geopolitički imperativ Europske unije u odnosu prema Rusiji.

Rusija je, realno, velika sila samo po svojoj geografskoj veličini, prirodnim resurusima koji s time dolaze, po svojoj povijesti i mjestu stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta te po - nuklearnim bojnim glavama, nekoliko tisuća njih. U toj slici postoje i dvije vrlo ozbiljne prijetnje kojih EU mora biti svjesna. Prvo, Rusija pripada u skupinu država s demografskim problemom. Ta je kriza bila ozbiljnija početkom stoljeća, ali i dalje su prazna ogromna bespuća ruskog istoka. Drugo, nuklearna sila Rusija ima ekonomiju snage Španjolske. I teškom mukom, zahvaljujući briljantnoj guvernerici Središnje banke Elviri Nabiulini i ministru financija Antonu Siluanovu, drži glavu iznad vode dok je sankcije vuku prema dnu: predviđena stopa rasta za ovu godinu je 1,6%, a za iduću 1,8%. U slučaju prve prijetnje sve je više informacija da se Kinezi naseljavaju preko granice, u Rusiju. I da bi prema nekim podacima za koju godinu mogli postati druga etnička skupina po brojnosti. Što bi moglo izazvati ozbiljne društvene i političke posljedice.

U slučaju druge prijetnje, dakle ekonomske slabosti, postoji zaštitni mehanizam u obliku državnog fonda u iznosu od nešto više od 400 milijardi dolara. Ali, dugoročno, Rusija je na tom planu najranjivija. Struktura njezine privrede se ne mijenja već 30 godina (a nije drukčije bilo ni u doba SSSR-a) i bazira se na izvozu energenata i sirovina (primjerice nikal) te naoružanja. Kad se razmišlja o robnim markama, u Japanu je jedna od prvih asocijacija Sony, u Južnoj Koreji Samsung, u Njemačkoj BMW, u Francuskoj Airbus, u SAD-u Apple. U Rusiji je to Kalašnjikov, MiG. Gazprom.

Iako je riječ o zemlji izuzetno kvalitetnog sustava obrazovanja i neupitne znanstvene kvalitete, ona se nikad nije uspjela preliti u industrijsku inovaciju i doprinos boljem životu na globalnoj razini. Očekivani uspjeh Europskog zelenog plana, koji je kao imperativ postavila prva “geopolitička” Europska komisija pod vodstvom Ursule von der Leyen, postupno bi minimizirao ruski izvoz nafte i plina i oduzeo najmanje trećinu sadašnjih prihoda Moskvi. To ne može nadoknaditi povećana potražnja Kine i Japana. Ruskinje i Rusi su se povijesno naviknuli na loš život. No, stasala je nova generacija koja se ne sjeća SSSR-a i planske privrede, praznih polica i čekanja u redu. Generacija koja želi bolji život i koja je u Moskvi prošle godine, neposredno prije lokalnih, politički gotovo nevažnih izbora, pokazala da neće sjediti i šutjeti. Svaki poremećaj na ekonomskom planu može se pretvoriti u iskru koja će zapaliti postojeću kritičnu masu. Koja i dalje pozdravlja ruske vanjskopolitičke uspjehe, od grabeža Krima do preuzimanja uloge ključnog aktera na prostoru MENA (Srednji istok i sjeverna Afrika). I koja prihvaća sadašnje stanje. Ali ga ne kani trpjeti trajno. “Rusija će sljedećeg tjedna razmotriti promjene u svom proračunu za 2020. kako bi povećala planirane rashode vlade za oko 10 posto jer nova administracija nastoji otvoriti pipe i tako pokušati potaknuti umirući ekonomski rast nakon godina oštrih rezova”, javlja 5. veljače dopisnik Financial Timesa iz Moskve. Što je više nego jasan signal da je vlast svjesna da mora krenuti u ustupke javnosti. Inače će se javnost okrenuti protiv nje.

Macron je potpuno svjestan problema pred kojim je Rusija. I prijetnje koja se nadvija nad Europom ako više ne bude uspijevala držati glavu nad vodom. Očito je da to dijelom razumije i Vladimir Putin, neupitni kremaljski car koji zemljom vlada već petinu stoljeća. Jedan je od njegovih problema što većina onih mladih o kojima smo govorili i ne pamti drugog ruskog lidera. To je donekle u skladu s ruskom tradicijom, carskom i sovjetskom. Povijest jest učiteljica života, ali danas se taj život neočekivano brzo mijenja. Ljudi ne žele “vječne” vladare ni u Latinskoj Americi, ni u Africi, ni u MENA-i. I Rusija ide u tom smjeru. “U posljednje dvije godine apetit ruske javnosti za promjenama snažno je porastao. Mala, ali rastuća skupina Rusa okrivljuje predsjednika Putina za probleme u zemlji, a u pitanje se dovodi i njegova sposobnost da provede promjene. Zahtjevi za promjenom poprimaju različite oblike pa nije riječ samo o otvorenim prosvjedima nego i o prikrivenom nezadovoljstvu. No, javnost još nije identificirala specifičnog alternativnog lidera kao mogućeg pokretača promjena.” Tako u svom izvješću krajem siječnja piše moskovski Carnegie. Kirurški precizno.

Dakle, situacija nije sjajna. Sasvim je razumljivo da ruski državni vrh sve navedeno ima u vidu. I da im je postalo jasno da se nešto mora poduzeti, pa makar to bilo i na razini one znamenite rečenice iz Lampedusina “Geparda”: “Promijeniti sve da se ne bi promijenilo ništa.” A vjerojatno su svjesni da kad god u Rusiji nezadovoljstvo naroda postane neizdrživo dolazi do krvavog obračuna s vladajućima.

Vladimir Putin ima jasnu viziju: želi postati najveći ruski vladar u povijesti. Onaj koji je zemlju na rubu propasti stabilizirao (točno), koji je zemlji izbačenoj iz kruga velikih sila vratio taj status (točno), koji svojom sjenom plaši ekonomski moćnu EU (točno). Ali je svjestan da njegova vladavina ne smije završiti u skladu s izjavom “poslije mene potop”. I zato je krenuo u rekonstrukciju svog vladajućeg aparata dovoljno rano da se 2024. godine, kad mu istječe drugi predsjednički mandat, ne dogodi panika.

Putin je, treba priznati, pronašao, kako se u ovom trenutku čini, relativno elegantan način redefiniranja sustava vlasti. Odlučio je ojačati ulogu parlamenta i premijera, ali sačuvati i moćnog predsjednika. Što bi trebalo biti slabašan odraz onoga što se u razvijenim demokracijama naziva sustav provjera i ravnoteža. Kremaljski se car, očekivano, ne kani lišiti vlasti. Ali je odlučio da ona više ne ovisi o volji građana. Što je dobar znak jer pokazuje da i nakon 20 godina na čelu države ima zdrav razum i osjeća da se raspoloženje mijenja. Ali je, s druge strane, loš znak jer kani preuzeti funkciju vrhovnog nadzornika: onog koji ima pravo sve kritizirati a da ni za što nije odgovoran. I da nikome ne podnosi račune. Zato će se u ruski Ustav unijeti nova institucija, Državni savjet, kojem će na čelu, izgledno je, biti Putin.

“Amandmane koje sam predložio jednostavno diktira život. Uvjerio sam se obnašajući dužnost predsjednika države i vlade da neke stvari ne funkcioniraju kako bi trebale. Zato sam to predložio, a ne da bih produljio svoju vladavinu. Treba li produljiti vladavinu aktualnog predsjednika? Ne mislim tako”, rekao je Putin tijekom susreta s predstavnicima civilnog društva. Klasični primjer retoričkog zaključivanja “a contrario” koji je toliko mio svim diktatorima. I tako Putin kad kaže “da neke stvari ne funkcioniraju kako bi trebale” zanemaruje da ih je on trebao riješiti. A nije jer mu nije bilo potrebno da očuva svoj politički položaj. Jedan od inicijalnih poticaja da misli na taj način bio je prijedlog novog mirovinskog zakona. Koji je produljio dobnu granicu do koje bi Ruskinje i Rusi trebali raditi. Pobuna je bila slična onoj 1917. kad je poskupjela votka. Nešto prije juriša na Zimski dvorac. Iako je krivicu potpuno prebacio na tadašnjeg premijera Dmitrija Medvedeva, napukla je pozlata i na njegovu liku. Svoju je taktičku pogrešku Medvedev platio smjenom i prebacivanjem na nevidljivi položaj. Tako je dokinuta “tandemokracija”, model vladavine u kojem su Medvedev i Putin mijenjali položaje čuvajući tako vlast kremaljskog cara.

Bez obzira na to što Putin i dalje čvrsto drži uzde vlasti, Rusija sada ulazi u razdoblje kolebljivosti. Ne treba dvojiti da će ustavne promjene na najavljenom referendumu dobiti podršku javnosti. I oni koji se ne slažu s Putinom svjesni su da se tako otvara kakav-takav prostor za promjene: nasilni pokušaj promjene ne bi mogao proći. Pravi izazovi slijede nakon toga. Parlamentarni se izbori moraju održati do rujna iduće godine. Putinova stranka Ujedinjena Rusija ne stoji dobro u anketama, konačno na čelu joj je Medvedev, mrzak Rusima. A ona bi svojom većinom trebala jamčiti odanog premijera. Nije isključeno da se raznim makinacijama to i dogodi, ali četiri godine kasnije bit će novi izbori - a tada Putin više neće biti predsjednik. Možda premijer, vjerojatnije predsjednik Državnog savjeta. I tada nije isključeno da se dogodi ono što sada kao najveću Putinovu prednost navodi moskovski Carnegie: javnost još nije identificirala alternativu. Življi parlament, veća zastupljenost raznih grupacija, otvoreniji mediji, sve su to preduvjeti da se pojavi netko ozbiljne specifične političke težine za razliku od Alekseja Navaljnog, kojeg Kremlj drži na životu kako bi pokazao da postoji opozicija. Dok svi znaju da Navaljni ne može dobiti ozbiljniju podršku izvan Moskve.

Živahnija ruska unutarnjopolitička scena automatski znači i promjenu na vanjskopolitičkom planu. I zato je Macron rekao što je rekao u Poljskoj. Putinov će stisak i dalje biti jak, ali Rusija ide prema kolebljivosti. Kina je to dovoljno rano percipirala i otvorila svoje tržište ruskom plinu. Predsjednik Xi Jinping želi apsolutnu kontrolu nad Eurazijom koja mu je potrebna kao strateški mostobran da se može okrenuti prema majci svih kineskih problema: ostvarivanju premoći na Pacifiku. Teško bi bilo posumnjati da moskovski stratezi toga nisu svjesni, ali treba znati da Putin nije strateg, nego samo taktičar. I da su mu u većini slučajeva (Krim, Sirija) okolnosti same nudile da izvede završni čin. U EU su svakako svjesni ove vrlo ozbiljne prijetnje: Rusiju treba ostaviti u europskoj domeni i onemogućiti kineski prodor. Posebno u situaciji kada se SAD okreće Pacifiku i Eurazija ga bitno manje zanima. U skladu sa stavom bivšeg predsjednika Baracka Obame: Ukrajina nije američki strateški interes. Ali jest europski i zato će EU morati tražiti rješenja kako bi izvojevao pobjedu nad Kinom i sačuvao Rusiju u svojoj sferi interesa. S Putinom ili bilo kim drugim na čelu te države.