Europska unija u 2019. ulazi s brojnim problemima i izazovima

Autor:

  • Slavko Vukadin /Hina

28.12.2018.

Britain's Prime Minister Theresa May arrives for a family photo during the European Union leaders informal summit in Salzburg, Austria, September 20, 2018. REUTERS/Lisi Niesner SEARCH
Lisi Niesner / REUTERS

Britanska premijerka Theresa May na summitu u Salzburgu

Europska unija u 2019. godinu ulazi s brojnim problemima, ali i s ambicijama da na neformalnom summitu u svibnju koji će se održati u rumunjskom gradu Sibiuu usuglasi strategiju djelovanja za narednih pet godina.

Neformalni summit Europske unije održat će se na Dan Europe, 9. svibnja, samo šest tjedana nakon Brexita i dva tjedna prije izbora za Europski parlament, što je prema predsjedniku Europske komisije Jeanu-Claude Junckeru 'ključni trenutak za čelnike EU-a da osiguraju novo povjerenje u budućnost Unije za preostalih 27 članica'.

Na summitu u Sibiuu očekuje se uobličavanje zaključaka rasprave o budućnosti Europe koja je započela odmah nakon referenduma o Brexitu u lipnju 2016. godine. Od tada, organiziraju se brojni dijalozi s građanima o budućnosti EU-a, dok se na svakoj plenarnoj sjednici na tu temu održi rasprava čelnika europskih država sa zastupnicima Europskog parlamenta.

Komisija očekuje da se čelnici 27 država članica izjasne koji od pet mogućih scenarija o budućnosti EU-a do 2025. godine žele. Opcije su objavljene u 'Bijeloj knjizi o budućnosti Europe' - održavanje statusa quo; EU samo kao jedinstveno tržište; Europa s više brzina; EU s manje ovlasti, ali efikasnija; EU koja će u više područja raditi zajedno.

Novi ciklus

Iduće godine u Europskoj uniji započinje novi institucionalni ciklus; bira se novi saziv Europskog parlamenta, novi sastav Europske komisije te novi čelnik Europskog vijeća.

Građani 27 zemalja članica EU-a izići će na izbore od 23. do 26. svibnja kako bi izabrali novi saziv Europskog parlamenta. Zbog odlaska Ujedinjenog Kraljevstva birat će se nešto manji broj zastupnika, točnije, samo 751 umjesto dosadašnjih 795. Pola britanskih mjesta u sadašnjem sazivu Europskog parlamenta podijeljeno je preostalim članicama, pa je će tako i Hrvatska imati jednog zastupnika više, 12 umjesto sadašnjih 11.

Izlaznost birača na europske izbore u stalnom je padu. Na posljednjim izborima 2014. godine, odaziv je bio rekordno nizak, 43 posto, a strahuje se da bi sada mogao biti još niži.

Umjerene stranke, Europska pučka stranka (EPP) na desnom centru i Stranka europskih socijalista (PES) na lijevom centru, dosad sada su uvijek osvajale natpolovičnu većinu. No, trendovi ukazuju kako bi na izborima 2019. mogli pasti ispod 50 posto mjesta u Europskom parlamentu pod velikim pritiskom novih snaga od krajnje ljevice do krajnje desnice, što znači da bi im za većinu mogla trebati još jedna ili dvije stranke.

Nakon izbora, na redovitom summitu u lipnju, čelnici država članica trebali bi predložiti novog predsjednika Europske komisije i visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku. Iako i ovaj put glavne političke stranke izlaze s vodećim kandidatima za predsjednika Komisije, nema jamstva da će netko od njih biti imenovan predsjednikom.

Koncept glavnog ili vodećeg kandidata, poznat pod njemačkim nazivom 'spitzenkandidat', prvi put je korišten 2014. kada je Jean-Claude Juncker izabran za predsjednika Komisije kao kandidat EPP-a koji je osvojio najviše glasova. Prema tome modelu, europske političke stranke trebaju istaknuti svoje kandidate. Europsko vijeće koje predlaže kandidate, dužno je predložiti onoga koji može okupiti većinu u EP-u.

Međutim, to je i dalje prilično sporno jer se mnogi ne slažu s tumačenjem da jedan od vodećih kandidata automatski mora biti izabran. Europsko vijeće, najviše političko tijelo EU-a koje okuplja šefove država ili vlada, ne želi se odreći svoje nadležnosti da autonomno predlaže svoga kandidata i izvan kruga onih koji su se natjecali kao "spitzenkandidati".

EPP na izbore ide sa svojim spitzenkandidatom Manfred Weberom, bavarskim demokršćaninom, a europski socijalisti s Fransom Timmermansom, nizozemskim socijaldemokratom.

Nakon što se konstituira novi Europski parlament u lipnju ili srpnju, predloženi predsjednik EK kreće u konzultacije sa zemljama članicama o sastavu Komisije. Svaka članica daje po jednog povjerenika. Svi povjerenici moraju proći saslušanja pred nadležnim odborima Europskog parlamenta, a nakon toga Europski parlament na plenarnoj sjednici potvrđuje novu Komisiju, koja bi trebala preuzeti dužnost 1. studenoga 2019. godine.

Do 1. prosinca, kada istječe zadnji mandat aktualnom predsjedniku Europskog vijeća Donaldu Tusku i trebat će izabrati novog čelnika najvišeg političkog tijela Europske unije. Predsjednik Europskog vijeća bira se na mandat od dvije i pol godine s mogućnošću jednog reizbora. Do sada je to uvijek bio slučaj i prvi predsjednik Herman Van Rompuy i Donald Tusk izabrani su dva puta.

Brexit i dalje s neizvjesnim ishodom

Europska unija bi iduće godine trebala imati članicu manje, iako se niti tu ne mogu isključiti iznenađenja. Izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Unije još nije konačan. Moguća su tri scenarija - uredan izlazak prema dogovorenom Sporazumu o Brexitu, Brexit bez sporazuma ili čak ostanak u EU-u.

Bruxelles i London uspjeli su teškom mukom dogovoriti sporazum o razdruživanju, ali njegova ratifikacija u britanskom parlamentu krajnje je neizvjesna. Glasovanje je odgođeno za siječanj kako bi premijerka Theresa May dobila na vremenu da osigura većinu u parlamentu. Ne isključuje se niti mogućnost izvanrednog summita EU u siječnju kako bi se britanskoj vladi dala dodatna jamstva, ali bez mijenjanja već dogovorenog sporazuma. Ali pitanje je koliko bi bilo kakva pomoć EU-a pomogla u rješavanju potpunog kaosa koji vlada u Londonu po tom pitanju.

Stoga se obje strane ubrzano pripremaju za najgori scenarij: Brexit bez dogovora, koji bi značio da se 29. ožujka 2019. preko noći prekidaju sve veze EU-a i Britanije koje su bile stvarane proteklih 45 godina. Što se više približava predviđeni datum izlaska, sve se više govori o mogućnosti drugog referenduma. Sud EU-a nedavno je donio odluku da Velika Britanija može jednostrano odustati od odluke o napuštanju EU-a.

Sedmogodišnji proračun

Jedna od najvažnijih tema 2019. bit će dogovaranje budućeg sedmogodišnjeg proračuna EU-a za financijsko razdoblje od 2021. do 2027. godine. Europska komisija je 2. svibnja predložila novi višegodišnji financijski okvir (VFO) koji je u nominalnim iznosima nešto veći u odnosu na aktualni. No, novi proračunski prijedlog predviđa manji iznos za kohezijsku politiku i poljoprivredu.

Komisija je predložila dugoročni proračun u iznosu od 1.135 milijardi eura (izraženo u cijenama iz 2018.) što predstavlja 1,11 posto bruto nacionalnog dohotka 27 država članica EU-a. Europski parlament je sa svoje strane predložio skoro 200 milijardi eura veći proračun; 1.324 milijardi eura, što je 1,30 posto bruto nacionalnog dohotka.

Europski čelnici su u zaključcima sa zadnjeg summita izrazili namjeru da se politička suglasnost na razini Europskog vijeća o sedmogodišnjem proračunu postigne do jeseni 2019., što bi značilo da će se to pitanje usuglašavati tijekom rumunjskog i finskog predsjedništva. Međutim, ne isključuje se mogućnost da ta dužnost ne dopadne i Hrvatsku, koja će predsjedavati u prvoj polovici 2020. godine. Pregovori o višegodišnjem proračunu uvijek su poprište velikih bitaka. Države članice koje više uplaćuju nego što dobivaju žele manji proračun, dok one koje više dobivaju žele što veći proračun osobito u pitanju kohezijske politike čija je svrha pomoći slabije razvijenim državama. 

Osnovne hrvatske zamjerke prijedlogu Komisije odnose se na smanjenje sredstava za koheziju, povećanje nacionalnog udjela sufinanciranja s 15 na 30 posto te smanjenje razdoblja za provedbu projekata (pravilo N+3, koje bi trebalo postati N+2).

Hrvatski premijer Andrej Plenković je u više navrata rekao da je Hrvatskoj potrebno najmanje dva sedmogodišnja financijska razdoblja da bi dobila istu šansu kakve su imale ostale nove članice i stoga će tražiti da se u ove tri točke ispune hrvatski zahtjevi.

Loša godina za Merkel i Macrona

U godini na izmaku prilično su oslabljeni čelnici Njemačke i Francuske, najutjecajnijih zemalja Europske unije. Njemačka kancelarka Angela Merkel je u nekoliko je mjeseci od najmoćnije čelnice u Europskoj uniji postala buduća bivša kancelarka. Njezina politika otvorenosti prema migrantima dovela je jačanja desnih populista pa je na parlamentarnim izborima u rujnu 2017. godine, iako je njezina stranka ostala najjačom, ostvarila povijesno slab rezultat. A nakon slabih rezultata na regionalnim izborima u Hessenu i Bavarskoj, Merkel je kazala da odmah odlazi s čela stranke i da će joj ovaj kancelarski mandat, koji traje do 2021., biti zadnji. Za stranačku nasljednicu, a time i moguću buduću kancelarku, izabrana je njezina štićenica Annegret Kramp-Karrenbauer.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je 2017. godine pobijedio na izborima obećavajući da će revitalizirati Europu, na početku svoga petogodišnjeg mandata imao je vrlo veliku potporu u javnosti. Samo se čekalo da u Njemačkoj prođu izbori i da onda Merkel i Macron krenu s reformama EU, kojoj je potreban novi zamah nakon tijesne odluke britanskih birača o izlasku.

I dok se čekalo na Merkel, Macron je u Francuskoj nailazio na sve veće probleme, koji su kulminirali pobunom 'žutih prsluka', prosvjednog pokreta bez vidljivih vođa. Povod za žestoke prosvjede koji su prelazili u otvoreno nasilje bila je odluka o povećanju poreza na dizelsko gorivo kako bi se stimulirao prelazak na čišću energiju. Macron je napravio korak unatrag, obećavši niz mjera koje bi trebale popraviti materijalni položaj nezadovoljnih građana, ali ispunjavanje tih obećanja mogla bi ga dovesti u sukob s Europskom komisijom zbog mogućeg kršenja pravila o fiskalnoj disciplini.

S tim se već suočila nova talijanska vlada, neobična koalicija krajnje desne Lige i protusistemskog pokreta Pet zvijezda, koji su kampanji davali nemoguća i financijski teško ostvariva obećanja s obzirom na stanje talijanskih javnih financija. Komisija je ocijenila da je predloženi prijedlog proračuna talijanske vlade za 2019. godinu s ciljanim deficitom od 2,4 posto BDP-a neprihvatljiv zato što bi javni dug, koji je već dosegnuo 131 posto BDP-a, učinio još teže održivim. Nakon nekoliko tjedana prepucavanja, dvije su strane dogovorile kompromis prema kojem je talijanska vlada smanjila projekciju deficita na 2,04 posto BDP-a. Međutim, tu je i Komisija popustila jer je planirani deficit ipak viši od onoga na koji se obvezala prethodna vlada, a zbog toga će vjerojatno morati popustiti i Francuskoj.

Ni u 2018. zemlja članice nisu uspjele postići suglasnost oko migracija i politike azila, koje i dalje dijeli EU, iako je drastično smanjen broj dolazaka. Sljedeće godine trebalo bi postati jasno hoće li sporne obvezujuće kvote za izbjeglice i dalje biti na stolu ili će se postići suglasnost oko nekog alternativnog oblika solidarnosti, kako bi se pomoglo zemljama na vanjskim granicama Europske unije.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version