"Afganistanski papiri": otkriveni dokumenti koji potvrđuju da SAD nije imala strategiju za rat, da je potaknula korupciju i proizvodnju opijuma

Autor:

09.12.2019.

Men wash the street near the car which was carrying the Japanese doctor Tetsu Nakamura when he was attacked in Jalalabad, Afghanistan, December 4, 2019.REUTERS/Parwiz
Parwiz / REUTERS

Pranje krvi s ceste nakon jednog u nizu terorističkih napada u Afganistanu

“Ne napadamo siromašne zemlje da ih učinimo bogatima. Ne napadamo autoritarne zemlje kako bismo iz učinili demokratskima. Napadamo opasne zemlje kako bismo ih učinili miroljubivima, a u Afganistanu je više nego jasno da nismo uspjeli”.

Ovo su riječi poznatog američkog ambasadora Jamesa Dobbinsa koji je bio posebni izaslanik za Afganistan u doba predsjednika Georgea W. Busha i Baracka Obame. Jasno, on to nije rekao javno nego u dokumentima koji su bili samo za internu vladinu uporabu. A koje je u ponedjeljak ujutro objavio Washington Post podsjećajući na svoj legendarni uspjeh kad je objavio “Pentagon papers” koji su potvrdili da je američka vlada znala da ne može pobijediti u ratu u Vijetnamu.

“Aftanistanski papiri”, do kojih je došao Washington Post, nisu tajni, ali je američki dnevni list ušao u višegodišnju sudsku borbu da ih dobije u posjed. I sada ih je objavio.

Treba napomenuti da u njima uistinu nema ništa spektakulrano što se već nije provuklo kroz američke i svjetske medije. Ali, zaključak je više nego jasan: sve američke vlade, od one Busha mlađeg koji je pokrenuo intervenciju u Afganistanu, preko Baracka Obame do Donalda Trumpa bile su svjesne da u Afganistanu nema uspjeha, ali su sve uredno lagale javnosti da je situacija iz godine u godinu bolja. Da bismo se sada našli u situaciji da Washington više ne zna što napraviti s najduljim ratom u svojoj povijesti koji je odnio 157.000 ljudskih života:

  • Afganistanske sigurnosne snage: 64.000
  • Afganistanski civili: 43.000
  • talibani i drugi pobunjenici: 42.000
  • američki podizvođači: 3800
  • američki vojnici: 2300
  • pripadnici NATO i savezničkih snaga: 1145
  • humanitarni radnici: 424
  • novinari: 67

Američka intervencija u Afganistanu uslijedila je nakon što je teroristička skupina al-Qa’ida 11. rujna 2001. godine napala New York i Washington rušeći blizanačke tornjeve Svjetskog trgovinskog centra. Svijet je bio zapanjen, a Bush dao nalog za napad na Afganistan. U kojem su tada vladali talibani, a ondje je utočište pronašao Osama bin Laden, čelnik al-Qa’ide, najtraženiji čovjek na svijetu. Operacija je isprva djelovala vrlo uspješno, pohvatan je velik broj navodnih terorista koji su prozvani “nezakonitim borcima” jer se tako na njih ne odnose Ženevske i Haške konvencije pa su smješteni u bazi Guantanamo na Kubi jer tako nemaju prava koja bi im pripala na američkom tlu.

Ali Bin Laden je nestao, a potom je uslijedio mir. Bush je uz pomoć britanskog premijera Tonyja Blaira iskonstruirao laž da Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje pa je uslijedila nova intervencija - na Irak. Koja je pošla po zlu, a kako je situacija u Iraku postajala težom tako se u Afganistanu polako počeo buditi otpor. Te se SAD našao u situaciji da vodi dva rata protiv lokalnog stanovništva: amater strateg zna da u takvim okolnostima pobjede nema.

“Afganistanski papiri” potvrđuju da je u toj zemlji cijelo vrijeme vladao kaos. Koji je svoje izvore imao u SAD-u, gdje se nisu mogli dogovoriti oko toga što žele: jedna je skupina željela Afganistan pretvoriti u demokraciju, drugi su samo željeli transformirati afganistansku kulturu i podići razinu zaštite prava žena. A treći su pak imali na umu “veliku strategiju”: redefinirati regionalnu ravnotežu između Pakistana, Indije, Irana i Rusije. Nakon 18 godina rata nisu uspjeli niti u jednom od tih ciljeva.

Preciznije, kako navodi jedan od intervjuiranih, toliko mnogo strategija je bilo jasan znak da strategije nema. Tko je neprijatelj: al-Qa’ida ili talibani, je li Pakistan prijatelj, što s Islamskom državom i ostalim džihadistima. A što s lokalnim vladarima rata koje plaća CIA? Zapovjednici na terenu nikad nisu dobili precizan odgovor.

“Naša je politika bila stvaranje snaže središnje vlade što je bilo idiotski jer Afganistan nema povijest snažne središnje vlade”, u jednom od razgovora zabilježenih u “Papirima” navodi neimenovani američki diplomat. I dodaje: “Vremenski okvir za kreiranje snažne središnje vlade je 100 godina. A mi toliko vremena nismo imali”.

No, problem nije bio samo na strateškoj i vojnoj razini. Ubrzo se pojavio i na razini humanitarne i ine pomoći. Američki zastpunici, a i dio zapovjednika, smatrali su da bi se stanje u zemlji moglo popraviti ako se u nju slije moćna financijska pomoć. Pa je počela izgradnja škola, mostova i druge infrastrukture. I tada Washington nije slušao ljude s terena, iz organizacija koje su pružale pomoć. Oni su tvrdili kako je riječ o ozbiljnoj zabludi. Kao prvo, Afganistan nije imao kapacitete da prihvati toliku pomoć, a kao drugo - takva je politika samo potaknula ionako brzorastuću korupciju. Problem leži u tome što su vladini dužnosnici trubili da je tolerancija prema mitu i korupciji nulta, a u razgovorima za vladina tijela isticali kako okreću glavu pred onime što čine navodni saveznici Washingtona. Bivši predsjednik Hamid Karzai je umjesto državnog aparata uspostavio koruptivni aparat.

Danas, 18 godina nakon početka rata, talibani kontroliraju negdje oko polovice teritorija. Preciznije, gdje god nema stranih vojnika ondje su talibani stvarna vlast. Jer, afganistanske trupe su naprosto nesposobne. AP je negdje 2010. godine objavio ispovijest nekoliko američkih instruktora koji su trenirali afganistanske snage sigurnosti. Bila je dovoljna jedna rečenica da precizno ocrta stanje: “Draži su mi talibani jer od njih znam što očekujem. Kad su ovi koje treniram iza mene nikad ne znam hoće li pobjeći ili zapucati na mene”.

U “Papirima” stoji da je američki zapovjednik procijenio da trećinu novaka čine “ili ovisnici o drogi ili talibani”. Koji neprestano smrde na benzin jer bez prestanka kradu gorivo iz baze. Konačno, zapovjednici su lagali Amerikancima o broju vojnika, a plaće za nepostojeće stavljali u svoj džep.

Kad smo kod ovisnika, SAD je potrošila 9 milijardi dolara kako bi iskorijenila uzgoj maka i opijuma. Afganistan je prošle godine bio najveći dobavljač opijuma na svijetu - na njegovom se ozemlju proizvodilo 82 posto svjetske proizvodnje opijuma prema podacima UN-a.

Zaključak je više nego jasan: SAD od početka nije znala što bi s ratom u Afganistanu. Najgore od svega je da to ne zna ni danas.