ATENTAT DRONOM RAĐA NOVI POREDAK Kako je Trump jednom raketom uništio dosadašnji trud diplomata i cijelu regiju isporučio Putinu

Autor:

11.01.2020.

TOPSHOT - US President Donald Trump arrives for a
SAUL LOEB / AFP

Američki predsjednik Donald Trump na predizbornom kongresu republikanske stranke

U jednom od stripova Talični Tom (Lucky Luke) se nađe u Teksasu i bavi se naftom.

Dno svake od sličica je crno i predstavlja kaljužu koju je napravila nafta. Nakon uobičajenih peripetija, jedan od sporednih junaka, bušač nafte, ljutito presiječe: “Dosta mi je ove nafte. Idem nekamo gdje je nema, gdje je sve suho. Idem u Arabiju, tamo je samo pijesak”.

Nešto slično dogodilo se 1931. godine kad je Standard Oil, tvrtka koju je osnovao John D. Rockefeller, nakon što je SAD službeno priznao Saudijsku Arabiju, dobio koncesiju za crpljenje nafte u istočnoj pokrajini al-Hasa. I tako počinje formalno širenje američkog interesa i na prostor MENA (Sjeverna Afrika i Srednji istok). Odnos sa Saudijskom Kraljevinom zacementiran je u veljači 1945. godine kad su se na američkom razaraču USS Murphy sastali predsjednik Franklin D. Roosevelt i kralj Abdulaziz ibn Saud. Što je bio jedan od jasnih znakova formiranja novog svjetskog poretka u kojem će SAD, odustavši od svojeg dugotrajnog izolacionizma, odlučno preuzeti vodeću globalnu ulogu. Na snazi je i dalje ostala Monroeova doktrina “Amerika Amerikancima”, ali američki je interes sada i Europa (Marshallov plan), Azija (Korejski rat) i MENA.

George Kennan, američki diplomat, 1946. godine šalje poznati “telegram”, u našem diplomatskom diskursu “bilješku”, kojim upozorava na opasnost koju SSSR predstavlja Sjedinjenim Državama. Time su postavljeni temelji doktrine američkog predsjednika Harryja Trumana čime neformalno počinje hladni rat. Jezgra Trumanove doktrine sprječavanje je širenja geopolitičkog utjecaja Sovjetskog Saveza.

Proces dekolonizacije

Prostor MENA nakon Drugog svjetskog rata doživljava turbulentne promjene. Nedavno je prof. Daniel Bučan, arabist i ambasador u Egiptu, precizno definirao da nas ne treba čuditi sadašnje stanje u MENA-i jer je ondje tako već sto godina, od raspada Osmanskog Carstva. Tada je Liga naroda definirala mandate koje su dobile Ujedinjena Kraljevina (Irak, Palestina) i Francuska (Sirija i Libanon), a Italija je već bila ušla u Libiju. Pariz i London su se za to bili pripremili, njihova su dva diplomata Mark Sykes i François Georges-Picot još 1916. godine izradili plan podjele osmanskih područja. Postoji i anegdota da je granica Jordana tako izlomljena jer je Winston Churchill malo popio pa je štucnuo dok je povlačio liniju. Koja zato nije ravna.

Nakon 1945. godine UN počinje proces dekolonizacije koji je uključivao i ukidanje mandata. A onda je donesena odluka o podjeli Palestine i formiranju Države Izrael. Što postaje prvo izvor, a posebno u novije doba sve više povod za sukobe u MENA-i. Presudni je događaj Sueska kriza 1956. godine koja je potvrdila da Francuska i Ujedinjena Kraljevina više nisu ključni regionalni akteri. Novi su igrači SAD i SSSR. Američki predsjednik Dwight D. Eisenhower će zbog toga 1957. godine definirati svoju doktrinu koja daje svakoj zemlji MENA-e mogućnost da zatraži američku ekonomsku suradnju ili vojnu pomoć SAD-a “ako joj zaprijeti oružana agresija”. Primarnu je prijetnju definirao u frazi “međunarodni komunizam”. SAD se tako pozicionira kao ultimativni zaštitnik zemalja MENA-e. Ta je politika upala u određenu krizu nakon što je SAD preuzeo i funkciju glavnog zaštitnika Izraela, ali u pravilu nije smetala poslovnim odnosima, prije svega trgovini naftom. Sve do 1973. godine kada izbija naftna kriza: zemlje članice naftnog kartela OPEC tada nameću embargo na prodaju crnog zlata zemljama za koje su ocijenile da su pomagale Izraelu 1973. godine u poznatom Jomkipurskom ratu. SAD je bio na tom popisu (uz Japan i Kanadu, primjerice). Washington nakon toga pokreće opsežnu diplomatsku inicijativu koja ima veliko finale 1978. godine. Tada američki predsjednik Jimmy Carter u Camp Davidu postiže povijesni dogovor: izraelski premijer Menahem Begin i egipatski predsjednik Anwar el-Sadat potpisanim sporazumima utiru put mirovnom sporazumu tih dviju država potpisanom godinu dana kasnije. SAD je jamac sporazuma, ali ne samo deklaratorno: preuzeo je obvezu da Egiptu godišnje isplaćuje nekoliko milijardi dolara vojne, ali i ekonomske pomoći. Od Camp Davida Egipat je dobio oko 50 milijardi dolara izravne američke pomoći. Izvan NATO-a, samo je Izrael dobio više.

No, čini se da je fokusiranje na egipatsko-izraelske pregovore učinilo tadašnju administraciju neopreznom - ili pretjerano samouvjerenom - pa je doživjela dva najteža udarca od Drugog svjetskog rata (da, gora i od vijetnamskog poraza). Oba iste godine, 1979. Prvo je u Iranu izbila Islamska revolucija nakon koje Teheran i Washington prekidaju diplomatske odnose sve do danas, a zatim je SSSR vojno intervenirao u Afganistanu. Što je dubinski promijenilo odnose u MENA-i: Iran je bio stameni američki saveznik koji postaje zagriženi neprijatelj i Zaljev više nije pod punom kontrolom Washingtona. SAD će se okrenuti prema neprijatelju svog neprijatelja, Iraku, koji ubrzo pokreće rat s Iranom. U Afganistanu će Washington odmah pokrenuti operaciju opremanja gerilskih boraca, mudžahedina, koji postaju najozbiljniji problem sovjetskih okupatora. Novac se nije štedio i obilato se trošilo za obje operacije. Carter grčevito pokušava sačuvati obraz pred američkom javnošću pa u govoru o stanju nacije u siječnju 1980. godine dodatno precizira i širi Eisenhowerovu doktrinu: SAD će upotrijebiti vojnu silu, bude li potrebno, kako bi zaštitio svoje nacionalne interese u Perzijskom zaljevu.

Odluka Vrhovnog suda

No, Iran ostaje trn u srcu i najveća prijetnja SAD-u u regiji. Situacija se ozbiljno okreće u korist SAD-a 1990. godine kada irački diktator Sadam Husein blitzkriegom osvaja Kuvajt. George H. W. Bush tada organizira globalnu vojnu alijansu, u kojoj su bile i arapske države, i u kratkom ratu izbacuje Irak iz Kuvajta. Usporedni raspad bipolarnog sustava pretvorio je SAD u globalnog lidera - s dvije bolne točke: Irak i Iran u kojima nikako da ostvari željeni utjecaj.

A Muslim man holds a poster representing US President Donald Trump to protest against the US military action for the killing of Iranian general Qasim Suleimani in Iraq, during a demonstration in Mumbai on January 9, 2020. (Photo by INDRANIL MUKHERJEE / AFP)
INDRANIL MUKHERJEE / AFP

Prosvjednik koji drži transparent protiv američkog predsjednika Donalda Trumpa zbog likvidacije iranskog generala Qasima Suleimanija

 

I onda 2000. godine odlukom Vrhovnog suda SAD-a George W. Bush postaje predsjednik. Uz njega je stala tada moćna grupacija neokonzervativaca koji preuzimaju ključne pozicije u administraciji: Dick Cheney postaje potpredsjednik (ocu Bushu je bio ministar obrane), a Donald Rumsfeld preuzima Pentagon. Colin Powell, načelnik združenog stožera u doba Zaljevskog rata, preuzima vanjske poslove. I onda slijedi nova prijelomnica: 11. rujna 2001. godine i napad al-Qa’ide na New York i Washington. Neokonzervativci odmah udaraju u ratne bubnjeve i pokreću vojnu operaciju u Afganistanu. A zatim Cheney pokreće operaciju rušenja Sadama Huseina. Riječ je o jednoj od najlošije pripremljenih ne samo američkih vojnih intervencija koja je izazvala dugoročne negativne, maligne posljedice. I potvrdila povijesnu istinu: kad se vojna operacija bazira na lažnim informacijama, iz nje se teško rađa nešto pozitivno. Neokonzervativci su napad na Irak iskoristili i za čišćenje unutar vlade - i stranke - pa su uništili daljnju karijeru Colina Powella: on je, kao odani vojnik, branio stavove svoje vlade i lagao cijelom svijetu u Vijeću sigurnosti UN-a. To mu birači, primarno Afroamerikanci, nisu oprostili i tako je isparila mogućnost da bude prvi republikanski tamnoputi predsjednički kandidat.

Iračka je nafta bila samo jedan od argumenata za ovu katastrofalnu avanturu. Bilo je tu Cheneyeve želje da se osveti Sadamu Huseinu, nebulozne ideje da bi Irak mogao postati nova američka čvrsta točka u regiji s koje bi se projicirala moć prema Iranu što je dugoročno trebalo dovesti do kraha režima. A nije nevažno ni što je od iračke intervencije najviše zaradio Halliburton, tvrtka u čijem je vodstvu bio Cheney prije nego što je prešao u Bijelu kuću s Bushom sinom.

Irak je postao simbol operacije u kojoj se imalo jako puno sreće tijekom izvedbe: samo zbog slabosti iračke vojske američke snage nisu pretrpjele teške gubitke kad su se pretjerano razvukle pa je i logistika bila dovedena u pitanje. To je bila prva akcija u kojoj je došlo do ozbiljnog spora s Turskom koja je odbila otvoriti prostor za invaziju sa sjevera. To je i akcija koja je pokazala da značajan dio NATO-a više ne podržava američku samovolju - taj će proces rezultirati sadašnjim ozbiljnim tenzijama u transatlantskim odnosima. To je akcija u kojoj nije odrađena školska lekcija: što kada srušimo Sadama, kako ćemo formirati novu vlast, kako osigurati podršku lokalnih skupina. Sve je to rezultiralo pobunom sunita koja ni dosad nije ugušena, samo je donekle prigušena. SAD formira vlast koja bi trebala jamčiti zastupljenost triju osnovnih grupacija: većinskih šijita, manjinskih sunita i Kurda. No, ta se dobra namjera transformira u travestiju vlasti u kojoj Kurdi sudjeluju samo formalno pa šijiti preuzimaju glavnu riječ. I to šijiti s dobrim vezama u Iranu koji svjesno minoriziraju sunite. Pa se tako operacija koja je za cilj imala oslabiti utjecaj Irana preokreće u svoju suprotnost: Iran postaje regionalni vladar. U takvim okolnostima radikalizirane grupacije sunita formiraju lokalnu al-Qa’idu koja će prerasti u terorističku skupinu Islamska država (Daeš).

Valovi koji su se iz Iraka širili prema zapadu MENA-e 2011. godine pokrenut će Arapsko proljeće, a zahvaljujući problemima u koje je američka vojska upala u Iraku afganistanski su se talibani uspjeli pregrupirati i pokrenuti ofenzivu. Uz sve to, George W. Bush dodatno alijenira arapski i islamski svijet svojom politikom “nametanja demokracije”.

Ljudske se žrtve broje u stotinama tisuća. I to pretežno lokalnog stanovništva, mahom civila. Da ne spominjemo generacije djece koje su ostale bez djetinjstva i obrazovanja.

Materijalnu je cijenu iračkog i afganistanskog rata izuzetno teško izračunati. Procjene američkih izvora govore o svoti od 2,4 pa do 6 bilijuna (tisuća milijardi) dolara. Neki govore da su troškovi i veći. Ključno je da i nakon toliko potrošenog novca i uz sva ona davanja koja su redovita (Egipat, Izrael), SAD nije uspio ostvariti svoj cilj: zaštitu svojih nacionalnih interesa u MENA-i: Irak je sve bliži Iranu, u Afganistanu će se mirovni sporazum morati dogovoriti s talibanima, Pakistan više nije neupitni saveznik, Turska se otrgla kontroli, Sirija i Libija su poprišta otvorenih ratova. Libanon i Jemen u teškoj krizi.

Sigurnosni tim

Barack Obama po ulasku u Bijelu kuću 2008. godine na stolu, osim globalne financijske krize, nalazi i kaos u MENA-i. U takvim će okolnostima njegov sigurnosni tim trasirati novu politiku za sljedeće desetljeće. Ključna je odrednica izvlačenje SAD-a iz ratova u MENA-e. Mnogi vole zaboraviti da su intervenciju u Libiji počeli Europljani, a da se SAD uključio kad je Bengaziju zaprijetila humanitarna katastrofa. A i tada primarno logistički. Obama je čak i nakon što je pregažena njegova “crvena linija” (napadi kemijskim oružjem) odbio izravno vojno intervenirati u Siriji. Obamina doktrina je značila dokidanje Carterove: SAD više nema nacionalnih interesa u MENA-i. Zemlja je ostvarila energetsku sigurnost i bez dotoka nafte s tog prostora, razvija obnovljive izvore energije i shvaća realnosti novog doba: slijedi sraz s Kinom čiji lider Xi Jinping kreće u globalnu geopolitičku i geoekonomsku bitku. Suez više nije bitan, ključno je pitanje Južnog kineskog i Japanskog mora. Na Pacifiku su tri najmoćnija svjetska gospodarstva i ondje se nalaze američki nacionalni interesi. No, Obama nije želio nasljedniku ostaviti kaos u MENA-i kakav je njega dočekao. Pa je državni tajnik John Kerry učinio sve da se pronađe neko kompromisno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba. No, to su Palestinci minirali. Usporedo je radio na postavljanju zaglavnog kamena nove sigurnosne arhitekture MENA-e, definiranju sporazuma o iranskom nuklearnom programu (puni imenom Joint Comprehensive Plan of Action, JCPOA). Obamina je logika bila izuzetno racionalna i realna: pritiscima nismo uspjeli učiniti Iran kooperativnim. Treba probati ustupcima, ali uvjetovanima. Svaki pregovarač zna da se kompleksni problemi ne mogu rješavati u cjelini, da ih je potrebno podijeliti pa se zatim baviti jednim po jednim od njih. Prvi je korak bio JCPOA, potpisan 2015. godine. Obama je bio uključiv, za stol je doveo svoje i iranske saveznike: Rusija, Kina, Njemačka, Francuska, Velika Britanija. Scenarij je bio mudar: otvoriti Iran svijetu ukidanjem sankcija i tako katalizirati procese koji u Iranu traju. Riječ je o nezadovoljstvu mladog i građanskog stanovništva teokratskim režimom i “vječnom” vlašću vrhovnog religijskog vođe Alija Hamneija. Nakon predsjedničkih izbora 2009. godine izbili su burni i krvavi prosvjedi zbog vjerojatno namještene pobjede Mahmuda Ahmadinedžada. Vlast je imala ozbiljnih problema u gušenju. Tim je snagama Obama želio dati novi poticaj jer je bilo jasno da će predsjednik Hasan Rohani krenuti u podizanje životnog standarda. Građanski i mladi krugovi (60 posto stanovništva Irana mlađe je od 35 godina) tražit će više, a ajatolasi će naići na općenarodni bunt kad će ta stremljenja pokušati ugušiti. Taj je proces i krenuo već krajem 2016. godine kad su žene počele skidati marame s glave na javnim mjestima.

Strateški obrat

Ali, tada je predsjednik već bio Donald Trump. Koji je izašao iz JCPOA uvjeren da će strategijom maksimalnog pritiska natjerati Hamneija i režim da pristanu na razgovor s njim. Kao što je mislio da je natjerao sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una. Koji je svojom porukom s kraja prošle godine da se više ne smatra obveznim pridržavati moratorija na nuklearne pokuse pokazao kako je Trumpa lako nasanjkati. Trump je uvjeren da je genijalan pregovarač, a dosad je izgubio sve pregovaračke bitke.

TOPSHOT - A blanket featuering the US president atop a tank and holding a gun hangs near the Huntington Center in Toledo, Ohio January 9, 2020 where he is holding his first campaign rally of 2020. - Demonstrators gathered to protest against US President Donald Trump's policies and a war with Iran. (Photo by Seth HERALD / AFP)
Seth HERALD / AFP

Letak koji ismijava Donalda Trumpa

 

Obama je napravio strateški obrat u američkoj politici kako bi uspostavio novu, trajnu sigurnosnu arhitekturu u MENA-i. Trump je srušio taj projekt istodobno gubeći i ono malo utjecaja što je SAD imao na tom prostoru. Sirija je pod kontrolom Turske, Rusije i Irana, Jemen je sve bliže Iranu, Libanon pred kolapsom, talibani kontroliraju više od pola Afganistana. Uz SAD je neupitno Saudijska Arabija, koja je zbog neobuzdanog prijestolonasljednika Muhameda bin Salmana (MBS) na sve gorem glasu i u arapskom i islamskom svijetu; Izrael, ali tako dugo dok je na vlasti Benjamin Netanyahu - eventualni novi premijer mogao bi ublažiti sadašnju tvrdu politiku razumljivo ne prema Iranu, ali prema Palestincima. Ujedinjeni Arapski Emirati razmišljaju strateški. Žele dobre odnose sa SAD-om, ali vide da se u njih ne mogu pouzdati kao u saveznika i svjesni su da je projekt izmještanja Washingtona na druge strateške pozicije ireverzibilan. Iran ostaje ovdje, moćniji je od Arabije, ima i strateško zaleđe jer gradi odnose s budućim liderima Afganistana i sadašnjim Pakistana i zato treba voditi uravnoteženu politiku, pojednostavljeno sve snažnije otvarati vrata prema Teheranu. Slično razmišljaju i Katar, Oman, Kuvajt, pa i Jordan.

Irak je neuralgična točka MENA-e. Na razmeđi šijitskog (Iran) i sunitskog (Saudijska Arabija) svijeta, sa šijitskom većinom i sunitskom manjinom, ali i s Kurdima, važnim čimbenikom odnosa na ovim prostorima. Gotovo povezuje Zaljev i Sredozemlje, bogat naftom, uživa blagodati Mezopotamije (Eufrat i Tigris).

SAD u ovom trenutku zahvaljujući vojnoj sili smještenoj u bazama u Iraku ima određenu razinu utjecaja na događanja u toj zemlji, ali utjecaj na političkoj razini sve je slabiji. Eventualno povlačenje iz Iraka, a taj je scenarij izgledan, SAD bi učinio sekundarnim akterom u regiji. Što je cilj Teherana kojemu je Trump dao vjetar u jedra svojom iracionalnom odlukom da u Bagdadu likvidira iranskog generala Kasima Sulejmanija. Čime ne samo da je mobilizirao Iranke i Irance te prekinuo njihove prosvjede protiv teokratske vlasti, nego je i u Iraku zaustavio prosvjede protiv Irana: naime, irački osjećaj zajedničke nacionalne pripadnosti ojačao je nakon pobjede nad Islamskom državom i počeo nadilaziti religijske podjele. Najnasilniji prosvjedi protiv iranskog utjecaja izbili su na jugu Iraka gdje živi šijitska većina. Puno prije pažljivo osmišljenog - kako ne bi došlo do žrtava - napada na američku ambasadu u Bagdadu, u Basri na jugu Iraka je zapaljen iranski konzulat. Irak je stvarno sjedište šijitske struje islama, ondje su Kerbala i Nadžaf, dva najsvetija grada. Pa je i irački vodeći šijitski autoritet, ajatolah Ali Sistani, sudjelovao u procesu odvajanja od Irana.

Trumpova je akcija konačno širom otvorila vrata Rusiji i Kini. Ova prva trenutno djeluje puno aktivnijom, angažiranijom, ali doseg njezine moći je ograničen ekonomskom slabošću. Ipak, moćna oružana sila je u MENA-i i dalje vrlo važan argument. Moskva je, osim toga, pokazala da ne ostavlja svoje saveznike na cjedilu te je očuvala vlast Bašara al-Asada u Siriji. I dobila ondje zračnu i pomorsku bazu. Iz kojih je nitko neće moći istjerati. A ima i veliku stratešku prednost pred Washingtonom: dobre odnose sa svim zemljama na prostoru MENA-e, od Maroka do Afganistana. Ruski predsjednik Vladimir Putin može u bilateralni posjet Rijadu i Teheranu, Ankari i Jeruzalemu, Bejrutu i Sani. A i u cijelom Afganistanu jača svoj utjecaj. U sljedećem se razdoblju na ovim prostorima neće moći donijeti niti jedna važna i ostvariva odluka bez sudjelovanja Rusije.

Sofisticirana tehnologija

Kina nastupa strateški drukčije. Iz sjene. Pazeći da svojim trenutnim akcijama ne ugrozi rješavanje otvorenih pitanja sa SAD-om pa zbog toga glavninu nafte kupuje od Saudijske Arabije, a ne više od Irana. Ali i dalje njeguje ekonomske odnose s Islamskom republikom kojoj je izuzetno važan trgovinski partner. Kina svoj proboj u MENA-i gradi preko projekta “Jedan pojas, jedan put” na kojem je zasad ključni partner Pakistan. U Afganistanu je kupila rudnike, s Izraelom surađuje po pitanju sofisticirane tehnologije (što beskrajno ljuti Washington), prostire zlatni tepih liderima Emirata i Arabije u Pekingu. Svjesno pušta Rusiju da se prezentira kao ključni akter, ali je mirna jer zna da Moskva nema novca. A Kina ima i može ga potrošiti. No, samo ako će vidjeti jasan interes ili profit.

Budućnost MENA-e, ne dođe li do nekog dramatičnog obrata, je razvidna. Iran će biti regionalni lider koji će kontrolirati moćni šijitski polumjesec od Libanona do Jemena uz snažan utjecaj u Iraku. Rusija će djelovati kao vojni i politički lider preko Sirije i svojih dobrih veza s ostalim državama, a svoju će politiku u relativno važnoj mjeri usklađivati s Kinom. Koja će do daljnjega pustiti Moskvu da igra tu ulogu i djelovati kao “siva eminencija”. Moskva i Peking će tako za sitne pare dobiti kontrolu nad prostorom u koji je SAD u proteklih 70 godina ulio puste bilijune, tisuće ljudskih života, ogroman politički kapital da bi na kraju završio na margini. Obama je još uspio nekako pokrpati što je mlađi Bush poderao, ali nema tog predsjednika ili predsjednice koji bi nakon Trumpa uspio vratiti utjecaj. Svjesni toga, neće ni pokušati.