Bivši predsjednik Vatikanske banke Gotti Tedeschi: Bojao sam se da će me ubiti

Autor:

07.04.2019.

FILE PHOTO: Pope Francis waves to crowds in St. Peter's square during the weekly general audience at the Vatican, April 3, 2019. REUTERS/Yara Nardi/File Photo
Yara Nardi / REUTERS

Papa Franjo i dalje čisti dubioze Vatikanske banke

Bojao sam se da će me Rimska kurija ubiti dok sam u Vatikanu iskorjenjivao korupciju, tvrdi sada Ettore Gotti Tedeschi, dugogodišnji bankar blizak Opusu Dei, koga je Benedikt XVI 2009 postavio za predsjednika „Vatikanske banke“, tj. Zavoda za religijska djela (IOR), te koga je tri godine kasnije, u jeku afere „Vatileaks“, otjerao tada moćni kardinal državni tajnik Tarcisio Bertone, dok se Benedikt oglušio na Gottijeve vapaje.

Teško je sada ustanoviti koliko je Gotti paranoičan, a koliko istinski zastrašen. Istupivši u satiričnoj televizijskoj emisiji Iene (Hijene), koja je ostvarila nekoliko viđenijih udara u povijesti talijanskoga istraživačkog novinarstva, Gotti je podsjetio da su neki koji su njuškali po "opranom novcu“ u IOR-u smaknuti, a da krivci nisu identificirani.

Spomenuo je Mina Pecorellija (višestruki premijer Giulio Andreotti, talijanski političar najbliži Vatikanu, oslobođen je optužbe da je naredio Pecorellijevo smaknuće). Poznato je da je bankara Roberta Calvija, koji je mutno poslovao s IOR-om, u Londonu ubila mafija i objesila ga znakovito o Most crnih fratara, a mešetar Michele Sindona, most između mafije i IOR-a, otrovan je cijankalijem u kavi u najčuvanijemu talijanskom zatvoru.

Prvi vatikanski glavni revizor, Nizozemac Libero Milone, lani je obznanio da je na "dogovornu ostavku“ 2017 natjeran pošto je "otkrio dokaze mogućega nezakonita djelovanja“ (a Vatikan ga je optužio da je špijunirao kardinale – što se međusobno ne isključuje).

Gotti Tedeschi kaže da od straha za se i obitelj nikada nije ni pokušao ustanoviti tko zapravo u IOR-u drži i kakav novac, pored vatikanskih prelata.

Horror i thriller bili bi potpuni da nije nekih protuindicija: IOR je obznanio da je zatvorio pozicije (kako se ondje zovu računi) svih osoba za koje je otkrio da nisu ni kardinali ni ini biskupi, odnosno vatikanski dužnosnici (pa i u mirovini), ili pak crkvene ustanove te veleposlanstva pri Svetoj Stolici i njihovi diplomati (dok su akreditirani). A to je u stanovitu proturječju s Gottijevim otkrićima.

IOR je osnovan 1942 kada je papa bio Pio XII, odvjetak bankarske obitelji, da bi "služio globalnoj misiji Crkve“. Njegovu povijest obilježili su skandali, uključivši i pohranu i "pranje“ mafijaškog novca. Pape Benedikt XVI pa Frane zahtijevali su transparentnost IOR-ova poslovanja, a to je od njih zahtijevao Moneyval, Odsjek za nadzor novčanog prometa Vijeća Evrope.

Ratzinger mijenja propise

Benedikt XVI je promijenio propise omogućivši veću transparentnost poslovanja IOR-a, pod nadzorom AIF-a (Agencije za financijski nadzor) koju je taj Papa osnovao i imenovao. Kardinal Tarcisio Bertone, tadašnji državni tajnik i predsjednik Kardinalskog vijeća za nadzor nad IOR-om, to je promijenio, AIF je stavljen pod ingerenciju Državnog tajništva te se tako "nadzornik našao pod nadzorom nadziranoga“.

Moneyval je tu izmjenu pravila ocijenio kao "korak nazad“, te je međunarodni bankarski sustav tada bio prisiljen prekinuti kontakt s tom "vatikanskom bankom“. Ona je bila izolirana kao okužena virusom korupcije i "pranja“ kriminalno stečena novca. Vatikan je bio odrezan i od kartičnog poslovanja, uz veliku štetu po prihode Vatikanskih muzeja i suvenirnica.

Za Benedikta XVI IOR je doživio i preživio jednu turu generalnog čišćenja, potjerani su klijenti koji formalno nisu imali ništa s Vatikanom, ali se ipak pazilo da njihovi sumnjivi kapitali bez smetnji odlepršaju u porezne rajeve, a ni Italija nije – kako je prijetila – postavila carinike na Vrata Sv. Ane, pa su milijuni mogli mirno i onuda u poslovnim tašnama iz Vatikana u Italiju. I tako je IOR ostao sit a lupeži na broju.

Papa Frane je 2014 spasio IOR u istom obliku u kojemu je i dotad funkcionirao. Njegove je dužnosnike plašio mjesecima, doveo ih je jednoga jutra na misu u Dom svete Marte da bi im u homiliji rekao kako Crkva može i bez te ustanove. Nakon toga je kardinal George Pell, tek nedavno razriješeni prvi prefekt Tajništva za ekonomiju, koji je uveo sadašnji Papa, dovršio proces „čišćenja“,

Papa hoće da se IOR vrati prvotnoj svojoj namjeni: da bude samo tehnička financijska usluga akcijama evangelizacije (što ne znači odbacivanje profita, Bože sačuvaj, ali profit ostaje kao usputni rezon, a glavni bi ipak bila religija, radi koje se "banka“ i zove: Institut za religijska djela).

Pokušaj da postane investicijska banka

Tako je 2016 iznudio ostavke koje su u Upravnom odboru IOR-a podnijeli Clemens Börsig i Carlo Salvatori. Oni su se, naime, zauzimali da IOR postane investicijska banka na međunarodnom tržištu i tako iskoristi kapital Svete Stolice za riskantnije ali eventualno unosnije financiranje. Tu je liniju zastupao i Jean Baptiste de Franssu, imenovan IOR-ovim predsjednikom u srpnju 2014 (pošto ni Gottijev nasljednik Ernst von Freyberg nije izdržao dulje od dvije godine). U njegovu planu bilo je osnivanje investicijskog društva s promjenljivim kapitalom u Luksemburgu, kojemu je bilo namijenjeno investiranje vatikanskog kapitala radi stjecanja profita. Franssu se povinovao Papi.

Te ideje – sasvim logične u ideologiji bankarske tvrtke, ali ne baš spojive s evangelizatorskom ulogom Katoličke crkve, pogotovu eventualno "siromašne za siromašne“ – zapriječio je papa Frane. U jednom trenutku je čak zaprijetio likvidiranjem IOR-a i prenošenjem imovine kojom on upravlja na Upravu imutka Apostolske Stolice (APSA), ali se pokazalo da mu je bio dovoljan i utjecaj koji je ostvario preko Kardinalskog vijeća za nadzor nad IOR-om

"Čistka“ sumnjivih pozicija počela je još za pape Benedikta XVI. Tako se svojedobno doznalo da je Gianpiero Milano, promotor pravde (kako se zove državni tužilac) Države Vatikanskoga Grada, zaplijenio sav novac koji je u IOR-u imao Angelo Proietti, građevinski poduzetnik pod istragom i u Italiji zbog bankrota njegove tvrtke Edil Ars. To pokazuje da Vatikan ne prestaje čistiti IOR od sumnjivih odnosno smrdljivih računa – ali istodobno da posao čišćenja IOR-a još nije dovršen.

Papa je 2014 smijenio Kardinalsko nadzorno povjerenstvo i imenovao novo u kojemu su kardinali Santos Abril y Castelló (Arciprezbiter Sv. Marije Velike), Thomas Christopher Collins (Toronto), Pietro Parolin (državni tajnik), Christoph Schönborn (Beč) i Jean-Louis Tauran (tada kamerlengo Apostolske komore, u međuvremenu je umro). Godinu kasnije im je dodao kardinala Josipa Bozanića (Zagreb).

Budući da se u zaključnom računu navodi i ukupan iznos pologa koje na svojim pozicijama u IOR-u imaju i članovi Kardinalskog vijeća, doznali smo da i Bozanić ondje drži stanovitu oveću sumu.

Dijecezanski biskupi (dakle i Bozanić) polažu u IOR-u (ili drugdje, po svom nahođenju) dio imutka svoje dijeceze. Naime, kanon 381 Zakonika kanonskog prava kaže da "dijecezanskom biskupu u biskupiji koja mu je povjerena pripada sva redovita, vlastita i neposredna vlast koja se traži za vršenje njegove pastoralne službe“. To znači da je biskup u biskupiji monarh, dakle i da raspolaže svom njenom imovinom.

Kölnska nadbiskupija je bogata kao Krez

Neki to čine u tajnosti, neki javno. Kölnska nadbiskupija obznanila je preklani da posjeduje kapital u iznosu od 3,35 milijardi eura – što je čini bogatijom od Vatikana (i to kada se zbroje i Sveta Stolica i Država Vatikanskoga Grada – ali ne računajući u to i neprocjenjivo i neotuđivo vatikansko umjetničko blago). Više puta smo pisali da ima katoličkih dijeceza, pogotovo u Njemačkoj, bogatijih od Svete Stolice – ali tek sada se zna i koliko bogatijih. Naime, njemačke (nad)biskupije su i prije objavljivale podatke o svome godišnjem poslovanju, ali od 2016 objavljuju kompletnu konsolidiranu bilancu, kao da su dionička poduzeća. Zagrebačka nadbiskupija to ne čini. Njezina stvar, ukoliko ne krši državne zakone. A ugovor sa Svetom Stolicom je Katoličku crkvu u Hrvatskoj izuzeo od mnogih obaveza i nadzora.

Pretpostavili smo 2017, dakle, da kardinal Bozanić (kao i njegovi prethodnici) u IOR-u drži dio gotovine Zagrebačke nadbiskupije, računajući da je ta ustanova sigurna, izvan dosega mjesnih vlasti (i hrvatskih i talijanskih, među inima), i jamac nekih kamata koje barem nadoknađuju inflaciju.

Prema posljednjemu objavljenome zaključnom računu (lani u svibnju za 2017), IOR-ovi financijski resursi smanjeni su u godinu dana sa 5,7 na 5,3 milijarde eura (od kojih oko 3,5 milijarde otpada na imutak klijenata koji Zavod vodi ili ga ima na čuvanju).

IOR je, naime, na kraju 2017 imao 14.945 klijenata na čijim je “pozicijama“ bilo 1.839.000.000 eura. Godinu dana ranije bilo ih je 2.028.000.000. Dakle, u godinu dana 189.000.000 manje. U istom razdoblju smanjio se udio vrjednosnih papira u pohrani, sa 554 na 474 milijuna, te imutka povjerenoga na vođenje, sa 3.110.000.000 na 2.957.000.000 eura.

Smanjenje se pripisuje i “čišćenju“ IOR-a od sumnjivih pozicija osoba koje nemaju pravo ondje čuvati novac, odnosno koje ga “peru“ preko IOR-a.

Ukupna je dobit iznosila 31,9 milijuna eura. Ona je sva stavljena na raspolaganje papi Frani.

“I u 2017 Zavod je obnovio vlastiti angažman u utvrđivanju centralne uloge etičke dimenzije naspram profita […]“, potpisao je u uvodu kardinal Abril y Castelló. On tvrdi da je IOR nastavio birati “za se i za svoje klijente samo investicije na liniji katoličkih načela, uz punu primjenu fiskalnih konvencija potpisanih sa Sjedinjenim Državama Amerike i Talijanskom Republikom, kako bi računi vlasnika i klijentele bili fiskalno transparentni, premda je bio svjestan mogućeg osipanja klijentele uslijed tako rigoroznog odabira“.

Neovisnu knjigovodstvenu reviziju poslovanja i zaključnog računa provela je Deloitte Touche Tohmatsu Ltd.

IOR-ov zaključni račun za 2018 očekujemo u početku sljedećeg mjeseca.