Četiri godine ruske intervencije u Siriji: kako je Putinov riskantni potez promijenio globalne odnose

Autor:

02.10.2019.

Russian President Vladimir Putin and his Turkish counterpart Tayyip Erdogan leave after a joint news conference in Ankara, Turkey, September 16, 2019. REUTERS/Umit Bektas
Umit Bektas / REUTERS

Ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov turski kolega Recep Tayyip Erdogan

Srijeda, 30. rujna 2015. godine, bio je lijep i sunčan dan. Na nebu iznad Sirije, koju je već više od četiri godine pustošio iscrpljujući građanski rat (počeo u veljači 2011. godine) nije bilo ni oblačka, ali su se uskoro na obzorju pojavili ratni zrakoplovi i borbeni helikopteri. Bili su to Rusi.

Tog dana počela je ruska intervencija u Siriji koja je stubokom promijenila ne samo ratnu "sreću" u toj zemlji, nego je od jednog lokalnog sukoba, koji je postajao usko regionalni, napravila globalni konflikt koji je promijenio stanje u međunarodnim odnosima, ali i bitno utjecao na Europu i njezine političke prioritete. Vladimir Putin je riskirao, kao mnogo puta dotad, ali je ipak igrao i na sigurno.

Poklopilo se nekoliko stvari koje su "izazvale" Rusiju na akciju. Zapad nije u prvi mah procijenio važnost onoga što se počelo zbivati u Siriji. Osim toga, te 2015. godine Zapad je bio već umoran od rata u Iraku i Libiji, a zakopao se u Afganistanu. Nije mu trebao još jedno "blato" u koje će zapeti. Rusija u tom trenutku nije bila miljenica Zapada. Rusi su godinu i pol ranije (u ožujku 2014. godine) oteli Ukrajini Krim i sponzorirali separatističku prorusku pobunu na istoku Ukrajine. Putin više nije rado viđen gost po svjetskim salonima. Izbačen je iz G8. Rusija je u izolaciji, nametnute su joj i sankcije. Kremlj je u vrlo delikatnoj situaciji.

I trebalo mu je nešto čime će odagnati ukrajinsku temu te se ponovno nametnuti kao relevantni međunarodni sugovornik. Putin uviđa određeni strateški vakuum u Siriji i dok se Zapad dvoumi, on je u njega svjesno uletio, igrajući na jednu kartu. Sve je tada stavio na nju.

U Siriji je pak situacija sljedeća - gotovo 70 posto teritorija je pod kontrolom Islamske države, Kurdi kontroliraju nešto više od 10 posto, kao i ujedinjena antibašarovska oporba, a najmanje je u rukama snaga lojalnih predsjedniku Bašaru al-Asadu. Samo se čekao njegov pad. Svi su ga prekrižili. Jedno vrijeme uopće nije bio relevantan čimbenik i tražio se njegov nasljednik. Bio je živi duh, dok mu Putin nije dao infuziju. Rusi stižu u svoje baze na Sredozemnome moru, u Tartus, te aerodrom Hmejmim kod Latakije. I pir je počeo. Uz Ruse su odmah stali i Iranci, kojima je to bila odskočna daska da se etabliraju kao regionalna sila te prošire svoj utjecaj od Iraka do Sredozemlja, a njihovi borci iz libanonskog Hezbolaha te "dragovoljci" pristigli iz Irana i Iraka odrađuju na terenu posao, kao Rusi iz zraka.

Lokalni sukob postao je globalni.

Sirija je potvrdila i utvrdila i Vladimira Putina kao globalnog igrača s kojim treba pregovarati. No, iako Rusi tvrde da su tamo kao dio međunarodne antiterorističke koalicije te da im je primarni cilj uništenje Islamske države i da napadaju položaje islamskih terorista iz IS-a, prvo su "potaracali" položaje antibašarovske koalicije, koje također nazivaju teroristima. Putin je tamo poslao vojsku i da spasi jednog od rijetkih preostalih ruskih saveznika. Putin time šalje nekoliko poruka - prvo, ja sam glavni igrač na sirijskom pravcu, ali i ono, možda za njega važnije - poručuje svojim sadašnjim i potencijalnim budućim saveznicima - neću vas nikada ostaviti na cjedilu. Uz mene ste sigurni.

I uspio je - nakon četiri godine (da zakoračimo malo naprijed) Islamska država (iako zahvaljujući Kurdima na terenu te zračnima napadima zapadnih saveznika u Iraku i Siriji) je poražena, a Bašar al-Asad kontrolira oko 65 posto teritorija, Kurdi približno 25, iako je to dosta uvjetno zato što je na dobrom dijelu tog područja turska vojska, a ostalo nadzire, prilično razjedinjena i na baš jaka, antibašarovska oporba. Turska, koja se također u međuvremenu angažirala, dogovorila je, navodno, s Rusima da kontrolira pojas uz sirijsku granicu, pa bi Kurdi, koji su podnijeli najveći teret na terenu u borbi s Islamskom državom i ovoga puta mogli ostati kratkih rukava.

Bašar al-Asad je siguran u sedlu. Potpuno je pod paskom Moskve, a što će biti 2021. godine kada bi trebali biti predsjednički izbori, tek će se vidjeti. U ove četiri godina kroz Siriju je prošlo 68,5 tisuća ruskih vojnika i oficira (poginulo ih je služeno 108, a izgubljeno je osam aviona i šest helikoptera). Sirija je bila poligon za ispitivanje ruskog naoružanja, od bespilotnih letjelica Orion, preko mnogih novih ruskih krilatih raketa, kao što je raketa Kalibr, koje su ispaljivali čak iz Kaspijskog jezera ili s brodova u Sredozemlju, višefunkcionalnog bojevog robota Uran-9 te raznih tipova bombardera.

Ruske zračne snage izvele su više od 40 tisuća letova, od kojih polovicu noću. Najveći broj letova zabilježen je 20. studenoga 2015. godine - 134 tijekom jednog dana.

Rusija se tako utabala na Bliskom istoku i teško da će se od tamo maknuti. Utvrdila je svoju poziciju velesile. Iran je također isplivao kao snaga. Izrael ima svoje interese. U svemu je zanimljivo da se Rusi, primjerice, ne uzbuđuju kada izraelski avioni bombardiraju položaje Hezbolaha u Siriji ili neka Bašarova postrojenja (Izraelci uredno jave Rusima da se maknu kako ne bi bilo žrtva među njima). Kada je izraelski avion srušio ruski transportni avion u kojem je poginulo 15 ruskih vojnika, Putin nije radio probleme. Bože moj, rat je, dogodi se. Turska također ima svoje interese glede Kurda. No, Zapad je onaj koji u Siriji ima mali utjecaj i pitanje je može li ga i kako uopće povratiti. Nekadašnji francuski ambasador u Damasku Michel Duclos kaže da Europa uopće nije prisutna u bliskoistočnoj regiji, Amerikanci žele otići, a Putin, zajedno s Erdoganom, Iranom i Izraelom, drži "budućnost sukoba" u svojim rukama.

No, nije Sirija samo značila etabliranje Rusije u velikoj politici. Ona je izazvala i jedan od najvećih migracijskih kriza u novijoj povijesti. To je jadna od vrlo važnih posljedica rata koji se u Europi doživljava ne samo kao socijalni i humanitarni problem: "imigrantski prodor" s Bliskog istoka izazvao je rast populističkih pokreta i političara te pojačao rast netrpeljivosti i rasizma. Na toj krizi mnogi krajnje desni populisti grade svoje politike, poput mađarskog premijera Viktora Orbana (podigao čak tri reda žičane ograde na svojim granicama), ili Mattea Salvinija u Italiji i Jaroslawa Kaczynskog u Poljskoj.

Migrnatsku krizu tako u svojim rukama drži Recep Tayyip Erdoğan, koji može u Europu pustiti još nekoliko milijuna imigranata koji su smješteni u turskim izbjegličkim kampovima, te Putin i posredno Bašar al-Asad svojom politikom prema oporbi. Pitanje je hoće li se oni usuditi ostati ako Bašar al-Asad i Rusi ovladaju i njihovim područjima.