Iran je napadom na Saudijsku Arabiju pokazao svoju snagu za buduće pregovore: Rijad je slab, a Amerika neće reagirati

Autor:

16.09.2019.

Iran's President Hassan Rouhani is pictured during a meeting with his Turkish counterpart Erdogan in Ankara, Turkey, September 16, 2019. Erdem Sahin/Pool via REUTERS
Erdem Sahin / REUTERS

Iranski predsjednih Hasan Rohani očekuje susret s Donaldom Trumpom i želi što jače pregovaračke karte

Cijene nafte su skočile, uzdrmale su se i svjetske burze, ali prave zabrinutosti nema. Napad na rafineriju najveće svjetske naftne kompanije Aramco nije doveo do problema u globalnoj opskrbi naftom.

A to je znao i onaj koji je napadao - ako ne Iran sam, onda njegovi posrednici, Hutiji iz Jemena - i onaj koji je napadnut, Saudijska Arabija. Jer, nafta naprosto više nije ključni geopolitički čimbenik. Razloga za to je više: svijet je diverzificirao svoje energetske izvore pa je tako na mnogim mjestima plin istisnuo naftu; dio zemalja je ozbiljno smanjio ovisnost o fosilnim gorivima prebacujući se na obnovljive izvore energije; naftu proizvode mnogi, SAD je na samom svjetskom vrhu, a Rusije je spremna uskočiti u svakom trenutku.

“Svijet ima dovoljno zaliha nafte da nadoknadi privremeno smanjenu saudijsku proizvodnju”, poručuje ruski ministar energetike Aleksander Novak. Predsjednik Donald Trump odobrava korištenje američkih naftnih rezervi uz važno ograničenje - ako bude potrebno.

Geostrateški i geoekonomski gledano, Zaljev više nije neuralgična svjetska točka. Ne generira globalne krize. Postao je regionalno pitanje. Globalna krizna točka svih točaka je Južno kinesko more i Pacifik između SAD-a i Kine. Možda i malo šire, Indo-Pacifik. Arapski je poluotok na rubu tog svijeta.

Unatoč svemu tome napad na Saudijsku Arabiju je izuzetno opasan. Između ostalog i zato što tu zemlju vodi mladi i hiroviti, naprasni Muhamed bin Salman (MBS), arhitekt rata u Jemenu u kojem je doživio težak poraz, a sada i raketne napade na ključnu nacionalnu infrastrukturu. Na sreću, on će se prije neke nove avanture - primjerice, napada na nešto iransko - savjetovati s Washingtonom. Barem se tomu nadamo.

Što se onda dogodilo tijekom vikenda?

Iran je procijenio da je trenutak da se još jednom testira američka politika. Razlog za to je više nego jasan: Bijelu kuću je napustio John Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost koji je htio bombardirati Iran. Ako je on otišao, znači li to da Iran ima slobodne ruke da radi što hoće?

S druge strane, više je nego razvidno da traju pripreme za susret Teherana i SAD-a: idući utorak počinje Opća skupština UN-a, idealna prilika za neki susret. A objavljeno je i pismo kojim sjevernokorejski diktator Kim Jong-un opet otvara vrata za susret s Trumpom. Mogućnost da se “transakcijski državnik” opet nađe pred izazovom: dva važna vanjskopolitička susreta koji bi ga opet u vlastitim očima približila Nobelovoj nagradi.

Samo što u Teheranu razmišljaju pragmatično: napad na Saudijsku Arabiju njima daje u ruke važne pregovaračke adute u zahtjevima za ublažavanje sankcija. Iranski je imperativ, bez obzira na otpornost društva na krize, smanjiti destruktivni učinak sankcija. A Rijad je ipak glavni američki saveznik u Zaljevu.

Ne treba zanemariti niti izraelske izbore koji će se održati u utorak. Već i vrapci na krovu znaju da Saudijska Arabija i Izrael grade zajedničku strategiju za obuzdavanje Irana. Ovaj bi napad mogao ojačati pozicije Benjamina Netanyahua: uvijek je bolje na neprijateljskoj strani imati jastreba. To omogućava da se zastupaju oštriji stavovi pa se onda lakše može trgovati u pregovorima.

Na kraju se može zaključiti da je jedini gubitnik Saudijska Arabija. I to ne toliko zbog izgubljenog novca od neprodane nafte. Veći je problem sam Aramco. Ta, za vahabitsku kraljevinu vitalna tvrtka, planira izlazak na burz(u)e. Ovaj joj je napad znatno smanjio cijenu. Možda i do te mjere da će se od davanja dionica u optjecaj možda opet odustati. Što bi smanjilo sredstva kojima MBS planira transformirati ekonomiju kako više ne bi bila ovisna o nafti. Sam si je za to postavio rok: 2030. Za sada od tog projekta ništa, vrijeme leti, a Jemen postaje sve ozbiljniji problem: ne samo da ga nije pokorio nego sad od njega i strahuje.