Je li COVID-19 postao novi slučaj Tiananmen?

Autor:

21.05.2020.

(FILES) In this file photo taken on June 29, 2019, US President Donald Trump and China's President Xi Jinping attend a bilateral meeting on the sidelines of the G20 Summit in Osaka. - Trump said on May 14, 2020, he does not wish to speak
Brendan Smialowski / AFP

Kineski institut za suvremene međunarodne odnose (CICIR), trust mozgova zadužen da Partiju opskrbljuje procjenama, objavio je izvješće u kojem upozorava Peking da se suočava s vatrom antikineskih osjećaja nakon pandemije u čemu prednjači SAD. Kina mora biti spremna na najgori scenarij vojnog sukoba između dviju globalnih sila, na slici: Donald Trump i Xi Jinping

OVAJ JE TEKST OBJAVLJEN U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA OD 20. SVIBNJA OVE GODINE.

Kina je 12. svibnja obustavila uvoz goveđeg mesa iz četiriju australskih klaonica navodeći kao razlog potrebu zaštite zdravlja i sigurnosti kineskih potrošača. No tekst u Global Timesu, jednom od glasila Kineske komunističke partije na engleskom, bacio je malo drukčije svjetlo na slučaj. “Potez, koji je uslijedio nakon nedavnog pogoršanja bilateralnih odnosa, neki australski dužnosnici i zapadni mediji shvatili su kao odmazdu jer je Australija zahtijevala neovisnu istragu izbijanja zaraze COVID-19 u Kini.” Da bi zatim opovrgnuli sami sebe. Fu Denghu, generalni direktor kineskog uvoznika mesa Haiyunda Trading, rekao je za te novine da su “trgovinske veze osjetljive na fluktuacije u bilateralnim odnosima. Ako Australija tvrdoglavo nastavi s neprijateljskim akcijama protiv Kine, bojim se da će biti još više obustava uvoza australskih proizvoda”, rekao je Fu.

Australija i Kina imaju izuzetno isprepletene odnose, jake na ekonomskom planu, a vrlo osjetljive na obavještajnom i vojnom gdje su tenzije gotovo neprestane jer Peking nikako da proguta savezništvo Canberre i Washingtona. Australija mora biti dodatno oprezna zbog velikog broja stanovnika kineskog podrijetla. Ukratko, vrlo slojevito. Što iziskuje minuciozno pletenje diplomatskog veza, ali Peking to ne zna jer Kineska komunističko-kapitalistička partija smatra da vanjsku politiku smije voditi jednako kao i unutarnju. Bez ikakva obzira prema bilo kome i samo s jednom idejom koju svi moraju slijediti. Ako ne, tada slijedi odmazda. Oni nisu navikli na soft power (meku moć), nisu sposobni za smart power (pametnu moć), za njih je i sharp power (britka moć) premalo. Partija zna samo oštro, a takva moć (hard power) u pravilu nije dobrodošla.

Problem s tim povezan leži u želji Kine da ovlada svjetskim poretkom, da kreira globalne odnose s kineskim karakteristikama. Zbog toga su i pokrenuli megalomanski projekt “Jedan pojas, jedan put” kako bi svijetu predstavili novu, otvorenu Kinu, zemlju koji bi svi trebali voljeti. A ako ne, onda slijedi odmazda. Kao u slučaju Australije.

I bilo je tu uspjeha. A onda je došao COVID-19. Prve su informacije govorile kako Kina djeluje potpuno suprotno nego tijekom zaraze sarsom 2003. godine, da je otvorena, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ju je hvalila. Peking je uočio priliku i najavio svoju pomoć svakome na svijetu tko želi, ubrzo su počeli izvoziti medicinske potrepštine i živjeli u dubokom uvjerenju da ih svijet gleda kao spasioce dok se SAD i EU guše u tisućama zaraženih i umrlih. Da se ostvaruje san čovjeka koji je sve u Kini, i šef Partije i predsjednik i lider vojske, Xi Jinpinga. I koji, polazeći od imena svoje zemlje - Zhōngguó, Središnje Kraljevstvo, dakle centar svijeta - smatra da bi morao biti barem predsjednik svijeta ako ne i svemira.

Reuters 4. svibnja objavljuje dugačku vijest “Interno kinesko izvješće upozorava Peking da se suočava s negativnom globalnom reakcijom kao u slučaju Tiananmena”. Izvješće je izradio CICIR (Kineski institut za suvremene međunarodne odnose), trust mozgova zadužen da Partiju opskrbljuje procjenama. Novinska agencija dobila je samo informaciju od osoba koje su vidjele dokument, ali za Kinu je i to puno (i dosta interesantan znak da ima onih koji su spremni takve osjetljive dokumente doturiti zapadnim medijima). “Globalni je protukineski stav na najvišoj razini od 1989. godine, kad je vojska krvavo ugušila prosvjed studenata na Trgu nebeskog mira (Tianmen). Zbog toga se Peking suočava s vatrom antikineskih osjećaja nakon pandemije, u čemu prednjači SAD. Kina mora biti spremna na najgori scenarij vojnog sukoba između dviju globalnih sila.” Potvrdu da je Partija ozbiljno shvatila dokument vidimo u tekstu još jednog njezina glasila na engleskom, China Daily. Ondje kineski i američki profesor (klasični model kojim se koriste partijska glasila da bi pokazala da nisu jednostrana) Yu Yongding i Kevin P. Gallagher navode kako je savezništvo dviju globalnih sila pravi put.

Za kinesko je vodstvo možda ozbiljnija prijetnja sljedeći navod iz CICIR-ova izvještaja: “Antikineski osjećaji mogli bi pokrenuti otpor projektu ‘Jedan pojas, jedan put’, pri čemu bi Washington mogao uskočiti s financijskom i vojnom pomoći regionalnim saveznicima čineći tako sigurnosnu situaciju u Aziji kolebljivijom.” Riječ je o projektu iza kojeg svim svojim integritetom stoji upravo Xi Jinping.

Kako je drugu polovinu 20. stoljeća obilježio sukob SAD-a i Sovjetskog Saveza, tako će prvu polovinu 21. stoljeća (a možda i cijelo) obilježiti sukob SAD-a i Kine. Pacifik postaje centar svijeta, ali Kina nije Zhōngguó, nego samo jedan od aktera. I dalje ekonomski i vojno slabiji od SAD-a. Peking je, što je sasvim razumljivo, postavio dva strateška imperativa: zagospodariti Eurazijom, u čemu je prvi korak bio jačanje odnosa s Rusijom, ali pazeći da je drži u podređenom položaju; drugi je korak bio zaokružiti Indiju i osvojiti Središnju Aziju. I u tome je Kina ostvarila zavidne uspjehe. Usporedo je krenula u osvajanje Europe. I opet bila uspješna. I tako je stvarala snažne mostobrane koji su joj trebali olakšati suočavanje s majkom svih prijetnji, SAD-om.

U kolumni koju je u petak objavio u Frankfurter Allgemeine Zeitungu visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell pozvao je Kinu da se više angažira u pronalaženju cjepiva, oporavku globalne ekonomije te pružanju pomoći visokozaduženim zemljama u razvoju koje je ova kriza najviše pogodila. I on je istaknuo da je potrebno obaviti neovisnu znanstvenu istragu porijekla pandemije koronavirusa. Isti je taj Borrell prije nekoliko dana rekao kako se EU više “neće klanjati pred Kinom”. Ovako oštar stav posljedica je kineske odluke da cenzurira pismo europskih ambasadora iz kojeg su izbacili, između ostalog, odlomak u kojem se govori da je virus došao iz Kine. Francuska je oštro reagirala kad je na mrežnoj stranici kineske ambasade objavljeno da je Pariz štićenike domova za starije ostavio na “milost i nemilost” virusu. U Švedskoj su u otvorenom sukobu s kineskim ambasadorom, a naklonost Kini slabi i u drugim članicama s kojima je gradila dobre odnose. Prije nekih godinu dana Europska je komisija objavila da je Kina “sistemski rival”, ne upotrebljavajući oštrije termine. Očito je da nova, geopolitička Komisija ide dalje, a ni zemlje članice ne zaostaju. Margrethe Vestager pozvala je članice da učine sve kako bi zaštitile svoje ekonomske subjekte od mogućeg kineskog preuzimanja tijekom krize, a Francuska i Nizozemska su zajedno pozvale da se u budućim trgovinskim odnosima inzistira na “primjeni međunarodnih standarda zaštite okoliša i rada”. Što se ne odnosi samo na Kinu, ali se odnosi i na Kinu.

Ovome treba dodati još jedan važan element. Kina je u proteklih 40 godina, zahvaljujući i jeftinoj radnoj snazi, postala globalna tvornica svega. Svijet je dijelom i bio svjestan pretjerane ovisnosti o Kini, ali ih je umirivala spoznaja da Partija sve drži pod kontrolom. I da država ovisi o izvozu. Nitko nije računao na virus koji je srušio opskrbne lance. U petak je The Financial Times objavio vijest koja je uzburkala globalne poslovne krugove: Taiwan Semiconductor Manufacturing, najveći svjetski proizvođač čipova, planira izgraditi tvornicu u SAD-u vrijednu 12 milijardi dolara. Ne u Kini. EU radi na osiguranju dostatne medicinske i farmaceutske proizvodnje na svom ozemlju ili u neposrednoj blizini. Što bi jamčilo sigurnost u slučaju ugroze slične pandemiji. Kako je napisala Zanny Minton Beddoes, glavna urednica The Economista, “u bogatijim će zemljama život biti skuplji”. Ali će biti sigurniji. I neće se strahovati od nestašice paracetamola.

Kina je tako iz pozicije apsolutnog dobitnika u vrlo kratkom razdoblju postala veliki gubitnik. Do te mjere da pristaju na američke uvjete nastavka pregovora o trgovinskim odnosima. I još jedan uvodnik iz Global Timesa koji potvrđuje da je Peking zabrinut: “Problem je što neke zapadne države ne žele nastaviti svoje prijašnje recipročne modele interakcije s Kinom. Žele postavljati zahtjeve prema Kini s vlastitim principima i motivima. Takvo je ponašanje ideološka hegemonija.”

Tvrdi Kina čiji su predstavnici na lokalnoj nogometnoj utakmici u blizini gradilišta Pelješkog mosta tražili - i u tome uspjeli - da se ukloni transparent na kojem je pisalo “Hong Kong nije Kina”. Preciznije, kad zemlje poput Francuske ili Češke zatraže nešto što se Kini ne sviđa, tada je to miješanje u unutarnje poslove Kine. Kad to Kina zatraži od njih, tada to one moraju prihvatiti. Meni se čini da je ovo potonje ideološka hegemonija.

U ovom novom kontekstu bit će svakako potrebno da Hrvatska i ostale članice EU nanovo razmotre opravdanost nastavka sudjelovanja u projektu “17+1”. Kojim se Kina, što je više nego očito, primarno koristila kako bi ušla na prostor EU i ondje počela postavljati svoja pravila igre. I unositi razdor u EU nastojeći onemogućiti da prema Kini nastupa kao jedinstveni akter, ublažavajući tako učinak “bruxelleskog efekta”, kako je Anu Bradford s Pravnog fakulteta na Sveučilištu Columbia nazvala najveću snagu EU, njezin soft power. Riječ je o sustavu standarda i regulativa koje EU postavlja, a nakon toga sve ostale zemlje prihvaćaju kako bi mogle trgovati s najvećim integriranim tržištem na svijetu.

Ne treba dvojiti da će Mađarska ostati snažno vezana uz Kinu tako dugo dok je Viktor Orban na vlasti. Ali sasvim je jasno, kako je to u Jutarnjem listu napisao Marko Biočina, “da u postkoroničnoj Uniji, kakva god ona bila, Kinezi više neće graditi mostove...” Koristim ovu prigodu da napomenem da sam prije godinu dana, kad je “16+1” bio u Hrvatskoj, u Dubrovniku (i ondje postao “17+1” ulaskom Grčke), bio jedan od rijetkih koji je upozoravao na prijetnju pretjerano olakog otvaranja prema Kini. Neki su me ugledni privrednici, koji su Kinezima prodali godinama stjecano znanje svojih tvrtki kako bi ondje mogli otvoriti tvornicu, tada čak i ismijavali.

Na dan izlaska ovog broja Globusa u Kini će početi “dvije sjednice” (Narodne skupštine i Nacionalne konzultativne konferencije) koje su prvi put od Kulturne revolucije bile odgođene. Zbog tog nesretnog virusa s kineskim karakteristikama što Peking uporno i jednako toliko neuspješno pokušava izbrisati iz globalnog pamćenja kako bi se izbjegao zaključak da se destruktivno djelovanja virusa ne razlikuje bitno od toksičnog djelovanja kineske vanjske i trgovinske politike što bi pak moglo dovesti do shvaćanja slike svijeta u kojem bi vladao poredak s kineskim karakteristikama.

Prema svih dostupnim informacijama Xi i dalje čvrsto drži uzde vlasti. Ali rezultati su sve slabiji. Cijeli Politbiro je dobio u ruke spomenuti dokument. Svi vide kako se EU udaljava, kako se SAD osokolio pa Trump navodi da sa Xijem više ne želi razgovarati, prijeti prekidom odnosa s Kinom. Bit će interesantno analizirati govore pa čak i pljesak koji će Xi dobiti na zasjedanju Skupštine. Jer on je akumulirao u svojim rukama svu vlast, a uz to ide i sva odgovornost. Takvi procesi već teku u Turskoj, a zamjećuju se i u Rusiji.

Xi je obećao vratiti Tajvan, a ta je demokracija uspjela svojim modelom borbe protiv epidemije posramiti autoritarni kontinent. I ne samo to, Tajvan je na globalni dnevni red vratio svoj zahtjev da bude dijelom WHO koja ga je zanemarivala pod izravnim pritiskom Kine. Što je sada svima više nego jasno. I što je ugaslo i ono malo ideje za sjedinjenjem s maticom zemljom ako je postojala na tom otoku. A Francuska, nakon dugo vremena, planira Tajvanu prodati oružje. Bez obzira na to što mladi i nadobudni glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova vrišti protiv toga i upozorava Pariz.

Hong Kong se ne smiruje, a Peking pokušava u sjeni pandemije slomiti prosvjednike. U Wuhanu su bili prosvjedi. Vijesti iz zemlje su probile kineski vatrozid i alarmirale svijet da je u Wuhanu puno više mrtvih nego što Peking priznaje. Vatrozid je pao i pred necenzuriranim informacijama izvana. Kinez čuju i vide više nego što bi to Partija htjela.

No, sve to neće izazvati krizu vlasti. Ali mogući privredni pad hoće. Društveni dogovor u Kini je - od 1989. i Tiananmena - bio jasan: javnost prihvaća neupitno političko vodstvo Partije koja jamči ekonomski napredak. Redefiniranje opskrbnih lanaca, povlačenje proizvodnje pa time i smanjenje izvoza iz Kine ne slute na dobro. Kad tome dodamo da Kina još nije reformirala svoje brojne zombi kompanije (koje zapošljavaju radnike, ali ništa ne proizvode), i da je unutarnji dug golem, stvara se kritična masa koja bi mogla dovesti do promjena. Ne sada, niti nakon “dvije sjednice”, ali polagano i sustavno, kako to u starim državama biva (vidi Vatikan i mjere koje je počeo Benedikt XVI, a s kojima se još muči Franjo).

Peking se nadao bipolarnom globalnom poretku, ali do toga neće doći. Svijest se već nalazi u fragmentiranom (razlomljenom) poretku bez pravog liderstva u kojem će se kreirati novi odnosi, graditi nova savezništva i trgovinske veze.

Kina je tijekom posljednjih šest mjeseci prokockala priliku da se predstavi kao mogući prvi akter kojeg svi žele uz sebe. Sada od Pekinga svi zaziru, pa čak i dosad neupitni saveznici u Južnoj Aziji. Xi Jinpingu sigurno nije ugodno leći u krevet s tom spoznajom znajući da barem tri od sedam članova Politbiroa vidi sebe na njegovu mjestu.

Hanza Media