Kineske prijetnje Tajvanu su stvarne, ali ne i sada ostvarive. Hong Kong je obrazac modela kojim Peking želi ujediniti Kinu

Autor:

29.05.2020.

Taiwan President Tsai Ing-wen (C) poses for photographs with Secretary General of National Security Council Wellington Koo (L) and Defense Minister Yen Teh-fa (R) while inspecting the the military police headquarters in Taipei on May 26, 2020. (Photo by Sam Yeh / AFP)
Sam Yeh / AFP

Tajvanska predsjednika Tsai Ing-wen (u sredini) u obilasku snaga vojne policije

“Kina će napasti Tajvan ako ne bude drugog načina da spriječi njegovu neovisnost”, upozorio je u petak Li Zuocheng, šef združenog stožera i član središnjeg vojnog povjerenstva.

I tako potvrdio da je Tajvan i dalje središnji interes matice. “Sakrij svoju snagu, pričekaj svoj trenutak, nikad ne preuzimaj vodstvo.” Tako je kinesku vanjsku doktrinu zacrtao Deng Xiaoping. Ali, Dengov je trenutak davno prošao, veliki reformator i kreator sadašnje Kine umro je još 1997. godine. Njegove su upute slušali predsjednici Jiang Zemin i Hu Jintao.

A onda je došao Xi Jinping.

Kad se razmišlja o njemu treba imati na umu da je riječ o sinu partijskog lider u doba Mao Zedonga koji je iskusio politički pad svog oca i morao se probijati doslovce s dna, iz provincije. Njegov je imperativ neupitan: nadmašiti Maoa. Biti jedan i jedini, globalni strah i trepet, osvetiti se za stoljeće sramoćenja Kine (od opijumskih ratova do formiranja Narodne Republike 1949. godine). Podjarmiti svijet. Kini vratiti titulu “središnjeg kraljevstva”. Točke oko koje se sve vrti. I sam postati tom točkom.

Dengove se doktrine brzo odrekao jer smatra da je stigao taj trenutak. Pod egidom borbe protiv korupcije ušutkao je brojne protivnike, a zatim pokrenuo megalomanski projekt “Jedan pojas, jedan put” kojim je Kina trebala postati središte u koje vode svi putovi. Novi Rim.

Na 19. kongresu Kineske komunističke partije u listopadu 2017. godine ukinuo je i posljednje Dengovo naslijeđe: redovitu smjenu na vrhu vlasti i proglasio se trajnim vladarom.

Car je ponovno sjeo na tron u Pekingu.

Taj proces nije tekao bez unutarnjih partijskih i državnih tenzija, ali ekonomija je čuvala standard, a Xi je uspijevao jačati kontrolu. Ultimativni je cilj jasan: povratak odmetnutog otoka, Tajvana. Jer, Hong Kong će 2047. godine postati dijelom Kine. Dakle, tu više nema posla.

I zato donošenje sigurnosnog zakona o Hong Kongu šalje dvostruku poruku: Hong Kongu, da se više ne igra s traženjem nekakve demokracije kako 2047. ne bi došla ranije; i Tajvanu, da se okane ikakvih ideja o nekakvoj samostalnosti.

"Ako mirno ujedinjenje ne bude moguće, oružane snage će s cijelom nacijom, uključujući stanovnike Tajvana, poduzeti sve nužne mjere da odlučno skrše bilo kakve separatističke planove ili poteze", rekao je Li na obljetnici zakona donesenog 2005. godine koji je osnova za vojnu akciju protiv Tajvana ako se odcijepi ili to pokuša učiniti.

Prije 15 godina Kina nije imala dovoljnu vojnu silu za invaziju na Tajvan. Niti su geopolitičke okolnosti bile povoljne za takav potez. Ali je pokazala koliko daleko razmišlja.

Situacija je sada dijametralno suprotna. Kina je izgradila respektabilnu pomorsku silu, raspolaže dovoljnom raketnom moći i zrakoplovnim snagama da se upusti u avanturu invazije s ciljem aneksije: konačno, cijeli svijet osim 14 članica UN-a: Belize, Eswatini, Gvatemala, Haiti, Honduras, Marshallovi Otoci, Nauru, Nikaragva, Palau, Paragvaj, Saint Kitts and Nevis, Saint Lucia, Saint Vincent and the Grenadines i Tuvalu, priznaje jednu Kinu. Najveći kineski problem nije na tom popisu, a to je Sveta Stolica.

Ukoliko Peking krene u vojnu operaciju, Rusija će šutjeti jer bi joj taj uspjeh dao dodatnu argumentaciju za prisvajanje Krima. Južna Koreja ne može reagirati jer joj je Peking ključni saveznik u obuzdavanju Sjeverne Koreje, a Japan nema ustavnu mogućnost vojnog djelovanja.

SAD ima zakon (Taiwan Relations Act) iz 1979. godine koji govori o prijetnji sigurnosti ili socijalnom i ekonomskom sustavu stanovnika Tajvana i opasnosti po interese SAD-a. Ako se takve okolnosti ostvare, predsjednik i Kongres, u skladu s Ustavom, donose odluku o “odgovarajućoj akciji SAD-a”.

Harvardski profesor Graham Allison autor je teze o “Tukididovoj zamci” koja sigurno vodi do rata između dvije sile: jedne u usponu, Kine, i druge stare, SAD-a. Hong Kong nije dovoljan mamac da te dvije zemlje padnu u tu zamku. Tajvan bi mogao biti. Ali, to se neće dogoditi tako skoro. Pekingu se ne žuri. Svjestan je da bi ga tajvanska avantura mogla stajati čak i opstojnosti sadašnjeg režima (Kinezi nose snažan nacionalni naboj, ali nisu dugo ratovali i navikli su na miran život).

Upravo zato i oštre poruke koje za cilj imaju i skrenuti pozornost s pritiska na Hong Kong. I držati Pekingu nesklonu vladu na Tajvanu u trajnom izvanrednom stanju. Što bi s vremenom moglo utjecati na javnost koja bi mogla postati sklonija povratku matici zemlji. U što osobno sumnjam. Ali, riječ je o istočnjačkom promišljanju vremena zemlje koja neprestano postoji više od dvije i po tisuće godina.

Aksiomi su sljedeći:

Kina će nastaviti “kupovati” zemlje koje priznaju Tajvan kako bi oslabila njegov međunarodni legitimitet;

nastavit će s “toplo-hladno” porukama tajvanskoj javnosti;

spremat će vojsku za intervenciju

u slučaju da osjete nesklonost SAD-a obrani Tajvana (što sada nije slučaj), pokrenut će operaciju. Preduvjet za to je da ne dođe do šireg sukoba. A dostatan će argument biti i procjena da SAD neće stići dovoljno brzo reagirati (akt o Tajvanu - donijet će odluku o odgovarajućoj reakciji, što znači da taj proces može dati dovoljno vremena za operaciju.

Tajvan će, ako ne dođe do kraha komunističkog sustava, postati u dogledno vrijeme stvarnim dijelom Kine. Koju neće smetati ni što bi tako, uz Xinjiang s muslimanima Ujgurima i Tibet, dobila još jednu regiju koja prijeti unutarnjoj stabilnosti.

Xi bi tako nešto želio jer bi tada ušao u povijesti kao jedan od najvećih kineskih vladara. Ljudi s takvim ambicijama u praviliu izazovu ozbiljne probleme. I to je jedino što trenutno ide u prilog Tajvanu.