Paklena zima teokratskog režima Građanski udar na Islamsku Republiku

Autor:

15.01.2020.

An Iranian woman holds a placard reading in Farsi
STR / AFP

Jasna poruka vlastima: "Pogreška je bila slučajna, laž je bila namjerna".

U najavi 2020. za Jutarnji list sam napisao kako će ovu godinu definirati poznate nepoznanice. I to se za sada pokazalo više nego točnim, samo što nismo očekivali da će događaji slijediti kao na tekućoj traci.

Donald Trump odluči ubiti iranskog generala Kasima Sulejmanija u Iraku, turski parlament donese odluku o slanju vojske u Libiju na strani vlade u Tripoliju, Iran napadne dvije američke vojne baze u Iraku i istog jutra sruši ukrajinski putnički zrakoplov, Rusija i Turska se dogovore da će doći do prekida vatre u Libiji i umre omanski sultan Kabus. A onda počnu prosvjedi u Iranu zato jer je Teheran srušio zrakoplov i jer je vlast lagala svojoj javnost (među 176 žrtava je bilo i iranske mladeži koja studira u inozemstvu)  i svijetu. Dosta ne za dva tjedna već za pola godine.

MENA (Srednji i Bliski istok i Sjeverna Afrika) je dio svijeta na koji se nikad nije mogao primijeniti epitet “stabilan”, ali kolebljivost je snažno porasla u proteklih nekoliko mjeseci. I to na cijelom prostoru, od Alžira pa sve do Pakistana. Ubojstvo Kasima Sulejmanija se u tim okolnostima pokazalo moćnim katalizatorom koji je lokalno pokrenuo dva slijeda zbivanja čije će konzekvencije biti dugotorajne, ali i jedan globalni.

Prvi je proces situacija u Iranu koja je relativno iznenadno snažno eskalirala. Iranske su vlasti od rušenja ukrajinskog putničkog zrakoplova tvrdile kako je riječ o tehničkoj pogrešci da bi na sve pala ozbiljna sjena sumnje kad su odbili predati “crne kutije” Boeingu. Da bi zatim uslijedilo priznanje Iranske revolucionarne garde (IRG) da su pogreškom srušili zrakoplov. Zapovjednik zrakoplovnih snaga IRG-a, brigadni general Amirali Hadžizadeh, preuzeo je "punu odgovornost" za rušenje aviona objasnivši da je vojnik avion zamijenio za krstareću raketu.

To se događalo s petka na subotu, a već u subotu su ulice većih iranskih gradova bile ispunjene građanima koji su prosvjedovali protiv vlasti. Toliko snažno da su kontraprosvjedi, koje je vlast relativno brzo organizirala, bili doslovce nevidljivi. Središte bune je među studentima, na kampusima, pa situacija podsjeća na 1979. godinu kad je provedena Islamska revolucija. Tada su studenti ustali protiv diktatorske vladavine šaha da bi kasnije, povratkom ajatolaha Homeinija, religijski šijitski krugovi oteli pobunu i pretvorili je u Islamsku revoluciju. Zaboravljajući da revolucija (od latinski revolvo, povratak na isto mjesto) znači zatvaranje kruga. Pa je Francuska nakon svoje revolucije dobila cara, a Islamska revolucija studente i građane koji skandiraju “Ne žeimo Islamsku republiku”. U Teheranu. Još strašnje, studenti viču teokratskom vodstvu: “Lažu da je naš neprijatelj Amerika, naš je neprijatelj ovdje”. I vrhunac: “Smrt diktatoru” pri čemu neki otvoreno navode da je diktator vrhovni religijski vođa Ali Hamnei. 1979. godine je bio šah.

Možemo reći da se Iranu dogodio, nazvat ću ga tako za ovu prigodu, “Tuđmanov sindrom”. Hrvatska je 1999. u prosincu impresivno odala počast svom prvom demokratski izabranom predsjedniku, oplakala lidera koji mnogima nije bio pretjerano drag ali je upravljao nizom povijesnih procesa. Da bi nekoliko dana nakon sprovoda, na izborima, mirno okrenula leđa Tuđmanovoj političkoj ostavštini, HDZ-u i donijela prvu promjenu vlasti nakon deset godina. Iranci su jednako tako impresivno ispratili na počinak generala Sulejmanija da bi zatim poručili vlasti: to ne znači da podržavamo vašu politiku.

Prosvjednici su shvatili da im okolnosti idu na ruku: za razliku od studenog, kad je svijet istodobno pratio desetak velikih prosvjeda, a u MENA-i se fokusirao na strateški važan Libanon, pa su vlasti mogle u tišini, brzo, čeličnom šakom u krvi ugušiti prosvjede, sada su sve oči i kamere svijeta uperene u Islamsku republiku (službeno ime države koja je sve samo ne republika). I zato je vlastima teže suzbiti prosvjede. Agencije navode da je došlo do sukoba sa sigurnosnim službama koji su na mnogim mjestima prerasli u nasilje, da je prolivena krv.

Vlast je sada u vrlo teškoj poziciji. Hamnei je star i bolestan. Okružio se tvrdim radikalima koji imaju podršku u ruralnim područjima, ali ne i u gradovima. Predsjednik Hasan Rohani je uspio stabilizirati svoju uzdrmanu poziciju te ga javnost u određenoj mjeri vidi kao manje zlo. No, ni on ne stoji dobro u javnosti - predstavnik je teokracije. I zbog toga je sadašnja situacija jedna od najopasnijih po sustav: mlada građanska populacija želi sustav u kojem bi mogli imati utjecaja na promjenu vlasti - republiku - dok se religijski vođe glože oko toga tko će preuzeti Hamneijevu poziciju kad umre i sačuvati diktaturu ajatolaha.

Iranian students gather for a demonstration over the downing of a Ukrainian airliner at Tehran University on January 14, 2020. - AFP correspondents said around 200 mainly masked students gathered at Tehran University and were locked in a tense standoff with youths from the Basij militia loyal to the establishment.
ATTA KENARE / AFP

Iranski studenti prosvjeduju protiv vlasti

 

Tomu treba dodati i nezadovoljstvo javnosti IRG-om koji nije samo najjača vojna sila nego je istodobno i najveći “poduzetnik” u Iranu. IRG kontrolira većinu privrede u državnom vlasništvu i to one najunosnije, kao što su telekomunikacije.

Ovakav razvoj događaja potvrđuje koliko je pogrešna politika “maksimalnog pritiska” koju Donald Trump, predsjednik SAD-a, vodi prema Iranu. Javnost nije reagirala zbog pritiska, već zbog toga što vlast nije odgovorna, što je u međusobnom ratu i što laže. Takav je proces u Iranu krenuo 2016. godine kad su se počeli osjećati pozitivni učinci ukidanja sankcija. Ni tada vlast nije imala snage zaustaviti ih unatoč brutalnim mjerama. Maksimalni pritisak se, s druge strane, suočio s maksimalnom strpljivošću na koju su Iranke i Iranci navikli - pod sankcijama žive od Islamske revolucije. Pritisak ih homogenizira. Raslojavanja počinju kad pritisak prestane.

Drugi je proces vrlo pregnantno definirao Oxford Economics: “Ostajemo pri našem stavu da će se većina konzekvencija prelamati preko Iraka”. Kriza je u Iraku počela: u blizini Bagdada je ubijen general Sulejmani, Iran je raketnim projektilima gađao američke vojne baze u Iraku (nije morao, ima ih i u Kataru, Kuvajtu, Emiratima, sve u dosegu iranskih raketa). No, više je nego jasno da se Iračanke i Iračani neće s time tako lako pomiriti.

“Ono što se dogodilo proteklih dana u smislu opasne agresije i ponovljenih nasilnih djelovanja protiv iračkog suvereniteta jasno potvrđuje nepostojanje odgovornosti na razini vlasti. Irak bi morao biti neovisan, morali bi ga voditi predstavnici njegovog naroda, ne bi smjelo biti mjesta strancima u donošenju odluka u Iraku. Vladavina prava u našoj zemlji mora biti u skladu sa željama naroda”. Ovo je poruka koja je u petak pročitana na molitvama, a poslao ju je Ali Sistani, vrhovni religijski autoritet u Iraku. Sistani nije izravno politički aktivan, za razliku od primjerice Muktade al-Sadra, i to mu daje moralni autoritet u zemlji. Pa njegove riječi dobro odzvanjaju i u ušima sunita i Kurda, iako će ove obje skupine biti vrlo oprezne prema šijitima.

Riječ je o izuzetno važnoj poruci koja ne ide samo prema Washingtonu nego i prema Teheranu. Irak je od 2003. godine i maligne američko-britanske vojne avanture u stanju krize. Koja je kulminirala pojavom terorističke skupine Islamska država (Daiš) koja je na vrhuncu svoje moći imala svoje borce raspoređene na 70 kilometara od Bagdada. Daiš je potvrdio da je Irak propala država u kojoj ništa ne funkcionira i kad je konačno skršen javnost je to jasno rekla političkom vodstvu: nesposobni ste, vazali ste Irana i SAD-a i ne želimo vas.

Prosvjedi su trajni protekle dvije godine, a posljednjih su mjeseci doveli do premijerove ostavke. Sada se vode rasprave o novom izbornom zakonu koji bi oslabio utjecaj postojećih stranaka: najavljuje se model kojim bi se išlo na ruku predstavnicima lokalnih zajednica. U svakom slučaju, Irak ne kani ostati samo trajno bojno polje za sukob SAD-a i njegovih saveznika s Iranom i njegovim saveznicima. Borba protiv Daiša je kreirala nacionalnu svijest koja u određenoj mjeri počinje nadilaziti vododjelnice na religijskoj razini (suniti:šijiti). Kurdi se drže po strani, ali bi svakako bili zadovoljni građanskim modelom vlasti. I opet Ali Sistani: pozvao je sve iračke političke frakcije da se ujedine, zapostave privatne interese (kao da je čitao natpis s dubrovačkog Kneževog dvora: Obliti privatorum, publica curate - zaboravite na privatno, brinite za javno) jer je takav pristup politici doveo Irak u sadašnje stanje. Za koje je jedan zapadni diplomat za AFP rekao kako predstavlja “samo korak do situacije u kojoj se danas nalaze Venezuela i Sjeverna Koreja”.

Irački parlament, bez Kurda i sunita, izglasao je zahtjev za odlaskom američkih trupa. To je dakle šijitska odluka i SAD je već objavio kako ne kani prihvatiti tu odluku. Nekoj novoj iračkoj vladi, snažnog nacionalnog naboja koja bi okrenula leđa Iranu, Washington ne bi mogao tako lako reći ne. Koliko god takva odluka značila strateški poraz za SAD.

Sudeći prema razvoju događaja ne bi trebalo očekivati ozbiljniju eskalaciju sukoba više ni na prostoru Iraka. Teheran ima svoje domaće probleme, SAD mora paziti da sačuva pozicije, a ni iranske se posredne snage (Hezbolah u Libanonu, Hutiji u Jemenu) neće usuditi na ozbiljnije akcije bez signala iz Teherana. Konačno, sve te skupine moraju tek vidjeti u kojoj je mjeri Ismail Gani, nasljednik Sulejmanija, sposoban zadržati i opskrbljivati njihovu mrežu. Ali bi svakako trebalo očekivati nastavak emancipacije Iraka i projekt stvaranja nacionalne države. Slabljenje teokratskog režima u Iranu imalo bi blagotvoran utjecaj na ovaj proces.

Jean-Yves Le Drian, bivši vrlo uspješni francuski ministar obrane, a sada jednako tako uspješan ministar vanjskih poslova, svojom je izjavom dodatno potvrdio koliko je dalekosežna Sistanijeva poruka.

”Svima nam je jasna važnost očuvanja stabilnost i suverniteta Iraka i cijele regije”, rekao je Le Drian.

Izjava francuskog ministra dovodi nas do trećeg, globalnog procesa. EU je progovorila jasno, jezikom moći. Što gotovo da je najavio bivši njemački socijaldemokratski ministar gospodarstva, a zatim vanjskih poslova, Sigmar Gabriel, objavivši tekst pod naslovom “Make Europe Relevant Again” (Učinimo Europu opet relevantnom”). Izvanredni sastanak ministara vanjskih poslova EU održan u petak donio je uistinu neočekivane zaključke i potpuno novu retoriku. Josep Borrell, visoki predstavnik Europske komisije, nakon sastanka je bio vrlo jasan: “Kad je riječ o Iraku, regija si ne smije priuštiti još jedan rat”. I dodao je kako kriza prijeti stabilizaciji Iraka i borbi protiv Daiša. Prijašnji bi istupi tu negdje završavali. Ali, Borrell je nastavio: “Trenutna situacija ima jasne regionalne dimenzije koje traže regionalno političko rješenje. Ministri su mi dali snažan mandat da pokrenem diplomatske mjere sa svim stranama, uključujući Iran, kako bismo pridonijeli deeskalaciji u regiji, podržali politički dijalog i poticali regionalno političko rješenje”.

EU ostaje i dalje vjeran političkim mjerama, ali je poručio Iranu da se izvoli držati nuklearnog sporazuma i da bude dio regionalnog rješenja. Ili će biti dio regionalnog problema. I ovom teokratskom Teheranu je jasno da ne smije ostati samo s Rusijom i Kinom kao saveznicima te da mu je EU nasušno potreban. Kad tad će SAD ukinuti sankcije pa će se nastaviti započeti unosni poslovi sa Siemensom, Alstomom i drugim europskim moćnim tvrtkama.

I konačno: “U tom okviru, nastavit ćemo pomagati Iraku na svim razinama: vojnom obukom, ekonomski, sigurnosno”. Dakle, mi smo tu pomoći Iraku da se razvija u političkom smislu kako želi. Još jedno po prstima Iranu, ali i SAD-u - ako se povlačite iz regije, onda otiđite. Mi smo tu da vas zamijenimo. Jer, EU ima sporazum s Irakom o partnerstvu i suradnji. Širi od borbe protiv Daiša.

Ove Borrellove riječi neće u ovom trenutku promijeniti ništa na terenu, EU još uvijek ima samo “soft power” (meku moć), ali ove riječi daju nadu da bi se “soft” moglo pretvoriti barem u “sharp” (oštar). “Hard power” (tvrda moć) možda i nije nešto čime bi se EU trebao služiti mada se u Sahelu, gdje glavu riječ vode Francuzi, potvrđuje donekle učinkovitom.

Irak je svima u fokusu i to za zemlju nikad nije dobro. Ali, možda sadašnji procesi, uz moguću EU medijaciju, uspiju sačuvati tu strateški važnu zemlju i pretvore je u samostalnog aktera na ovom prostoru. Što bi možda bio i put prema ozbiljnom dijalogu SAD-a i Irana. I mogućnosti da se uz MENA stavit epitet “stabilan”.