Piše HIDO BIŠČEVIĆ Novi bilateralizam? Djed Mraz, Titova pećina i što s Europom?

Autor:

  • Hido Biščević

08.05.2019.

U.S. President Donald Trump and Russia's President Vladimir Putin talk during the family photo session at the APEC Summit in Danang, Vietnam November 11, 2017. REUTERS/Jorge Silva TPX IMAGES OF THE DAY - RC1E7D8D2110
Jorge Silva / REUTERS

Vladimir Putin i Donald Trump, dva lidera koji bi željeli bolje odnose - možda i na uštrb Europe

Dugi telefonski razgovor Trump – Putin.

Na prvu, bilo bi logično pomisliti da je riječ o još jednoj epizodi u nesretnoj niski rusko-američkih susreta i razgovora posljednjih godina, tijekom kojih je priča o navodnom miješanju u izborni proces via facti porodila paralizu i dvojnost Trumpove politike spram Rusije: malo pomirljivosti, malo sankcija, malo susretljivosti, malo "dvjesta tona diplomacije“ u Crnom moru. Što je pak Rusiji omogućilo da dovršava strategiju vlastite globalne regeneracije. Moglo bi se pomisliti, ništa se nova ne događa, sve je samo još jedna jalova repriza njihova susreta u Helsinkiju, ili njihova ovlaš susreta na rubu Generalne skupštine UN. Moglo bi se pomisliti da njihova stegnuta lica na press konferencijama ne obećavaju neki proboj, moglo bi se pomisliti da je vrijeme za ozbiljne razgovore o novom svjetskom sigurnosnom poretku još itekako daleko….

Drugim riječima, moglo bi se pomisliti da se vrijeme kaosa i vrijeme ostrašćenog geopolitičkog nadmetanja i militariziranih prijetnji, u odsustvu gotovo ikakve snage multilateralizma, još ni približno ne približava kraju.

Moglo bi se, dakle, pomisliti, da sat i po telefonskog razgovora Trumpa i Putina ovih dana nije neki "novi početak“ i da susret državnog tajnika Pompea i ministra Lavrova koji je upravo završio u Finskoj ne jamči otvaranje nekog procesa ozbiljnog uzajamnog dijaloga o strategijskim pitanjima sigurnosti svijeta.

Moglo bi se. Ali, što ako je ipak posrijedi nešto novo?

Jer, primjerice, sam odabir mjesta susreta Pompea i Lavrova kao da sugerira ne-slučajnu metaforu: gradić se zove Rovaniemi. Devedeset posto stanovništva svijeta, već ugušenog u kaosu međunarodnog nereda ne zna, naravno, što je i gdje je taj Rovaniem. Ali, na razinama Pompea i Lavrova, šefovi protokola ne biraju mjesta susreta slučajno, nema tu mjesta promašajima: mjesto je poruka. A mjesto je, uzgred, i mjesto zasjedanja Arktičkog vijeća… pa se njih dvojica susreću na rubu tog sastanka u vrijeme kad već i sam Arktik postaje prostorom geopolitičkog nadmetanja. Još jedan dodatak dugom knjigovodstvu konfrontacija.

Koliba sagrađena za Rooseveltovu udovicu

Ali, mjesto je i simbolička postojbina – Djeda Mraza. Taj mali Rovaniemi je simbolički rodni grad Djeda Mraza. Tamo stižu oni milijuni pisama s dječjim željama za darovima, tamo su za Rooseveltovu udovicu podigli tu drvenu kolibu koja je sad "sjedište“ Djeda Mraza, tamo su bili  i Schuman i Golda Meir i Brežnjev i Lyndon Johnson i Aldo Moro i Tito… sve tragači za rješenjima raznih kriza. Nema tog šefa protokola, na ruskoj i američkoj strani, koji i to nije uzeo u obzir: na vrhuncu Drugog Hladnog Rata, pet kilometara od polarnog kruga, ruski i američki ministri sastaju se nakon razgovora svojih šefova upravo tamo gdje je trenutno najhladnije, u kolibi Djeda Mraza!? Slijedi li novo smrzavanje svijeta ili možda ipak kakvi darovi na sanjkama? Je li sat i po telefona otvorilo put sastanku na ministarskoj razini, nakon kojeg bi uslijedili radni sastanci stručnjaka, točku po točku, krizu po krizu, pitanje po pitanje. Uvod u otopljavanje u kolibi Djeda Mraza na rubu arktičke hladnoće Drugo Hladnog Rata ili je još prerano, još rovovi nisu zauzeti, boj će se nastaviti, još jedan neuspjeh?

Razumijevanju pomaže kontekst.

S ruske strane, kao da se zaokružuje proces u kojemu je, unazad gotovo dvadeset godina, potpuno izmijenjana strategijska lista potencijalnih partnera – sjećam se, u vrijeme kad sam tek počeo raditi u raditi u Moskvi, veliki ruski Foreign Policy Concept Paper navodio je, izrijekom, Europsku uniju kao "najvažnijeg ruskog partnera“. Jelcin jest svirao američki saksofon, Bush senior jest spasio Ruse svojim "smrznutim batacima“ kad je zaprijetila glad od silne novoruske nebrige za narod u silnoj brizi za divlju kapitalizaciju i grabež, ali identifikacijski cilj bila je Europska Unija. Čak je i Putin počeo na toj noti. Međutim, s vremenom se proširenje Unije, na pozadini proširenja NATO-a, počelo shvaćati i tumačiti kao strategijska prijetnja. Prvi Putinov Foreign Policy Concept već govori o EU kao o "jednom od“ važnijih partnera. Odnosi kreću nizbrdo. Rusija kreće uzbrdo, kako god tu uzbrdicu ocjenjivali. Tradicionalna ruska opsjednutost Amerikom kao glavnim partnerom, osobito pod upravo republikancima, dostiže vrhunac zadovoljštine: Europa slabi, Amerika na uzmaku, Kina se uzdiže… posve novi raspored karata. Vrijeme je za otvaranje nove stranice.

S američke strane, u tom razdoblju, počinje postupna erozija američkog unilateralizma: bijes zbog 9/11 i dodatna Bushova samoprojicirana misija "širenja demokracije“, po kojoj je  udar na Irak trebao pokazati da je Amerika i dalje neporecivo najmoćnija sila svijeta, polako se pretvara u domaće podjele i problem na kojem izrasta Obama i politika po kojoj Amerika ne može i ne treba biti "čekić za svaki čavao“, a uz dodatak globalizacijskog gnjeva i prevladavajuću populističku trivijalizaciju, eto i Trumpa. I eto i njemu sada, nakon objavljivanja Muellerova izvješća, koje on tumači po narodnoj poslovici"„tresla se brda rodio se miš“,  konačno prigode da se otarasi tog balasta i pokaže spremnost na dijalog s Rusijom, s kojom je kao privatni poslovni čovjek ionako bio u dugom dijalogu: uostalom, ako je na djelu erozija američke supremacije, možda je obnova bilateralizma bolje strategijsko opredjeljenje od pokušaja obnove supremacije… kad je tu Kina, kad je Europa u krizi, kad se javljaju nove sile. Vrijeme je za otvaranje nove stranice.

Venezuela, Ukrajina, Sjeverna Koreja, nuklearno oružje ...

Prije toga, treba pomno pregledati sve fascikle. S obje strane, dosadašnji su procesi konfrontacije i nadmetanja obilježeni rastućim razlikama oko rastućeg broja pitanja i kriza. 

Prema izvješćima, Trump i Putin su telefonom sat i po razgovarali o Venezueli - uzgred, tko je pred dvije godine mogao uopće i pomisliti da bi Venezuela mogla biti temom globalnih odnosa dviju velesila…premda, da je Washington ranije dopustio liječenje trogodišnjeg sina šefa venecuelanske armije u Bostonu, tko zna bi li vojni vrh bio uz Madura -  o Ukrajini, Sjevernoj Koreji, nuklearnom razoružanju…

Ali, naravno, lista je mnogo dulja.Telefon određuje smjer i duh, ministri razrađuju daljnju trasu. Eto Pompea i  Lavrova u kolibi Djeda Mraza! Hladnoća produljenog hladnog rata ili početak pakiranja darova?

U.S. Secretary of State Mike Pompeo talks with Russia's Foreign Minister Sergei Lavrov as they meet on the sidelines of the Arctic Council Ministerial Meeting in Rovaniemi, Finland May 6, 2019. Mandel Ngan/Pool via REUTERS
Mandel Ngan / REUTERS
 

U toj neporecivo negativnoj dinamici rusko-američkih odnosa posljednjih godina nije čak lako ni nabrojati otvorena pitanja: Venezuela, Ukrajina, Sjeverna Koreja, nuklearno naoružanje, sa svim sastavnicama, od raketa srednjeg dometa i START-a kojeg treba produljiti ili promijeniti, čak s idejama o uključivanju Kine, što bi moglo imati i posljedice po denuklearizaciju Sjeverne Koreje… ali tu su još i Sirija, Iran, trgovački odnosi itd. itd. O zemljama duž obodnice između Rusije i Europske unije, od Bjelarus koja je u gotovo sličnom identitetskom i sigurnosnom procijepu kao Srbija, do Moldavije, Gruzije i ostalih, o  Bosni i Hercegovini da i ne govorim… polnij kašmar, rekli bi Rusi. Potpuni košmar, koji stoji, čeka: darovi Djeda Mraza i rješenja ili produžena hladnoća hladnog rata?

Vrijeme nagodbi i trgovine

Toliko zamršeno i toliko isprepleteno da je tek profesionalcu možda moguće pogađati: kad Trump spomene da su razgovarali o humanitarnoj pomoći Venezueli de facto priznaje da pokušaj smjene režima nije uspio, a kad Putin, prema navodima glasnogovornika, uzvraća da je protiv svake strane intervencije u Venezueli jer ona otežava političko rješenje i jer svaki narod treba sam odlučivati o svojoj sudbini i treba poštivati međunarodno pravo…well, možda je Trump trebao uzvratiti: Tell it to the Ukrainianas!. Nije. Možda zato što ne razumije politiku. Ali, možda i zato što razumije što slijedi. Vrijeme nagodbi i trgovine. Uostalom, Lavrov i Pompeo potvrdili su: bio je to dobar i konstruktivan razgovor, razmotrili smo cijeli niz regionalnih i drugih pitanja, postigli napredak oko nuklearnog razoružanja, predsjednici bi se mogli ponovo naći… profesionalci znaju da je to, zapravo, naznaka "mape puta“, i to javna.

Možda bi se moglo doista govoriti da je sve tek još jedna epizoda u geopolitičkom nadmetanju koja, ponovo, neće donijeti stabilizaciju međunarodnih prilika i otvaranje prostora za strategijski dijalog o sigurnosti svijeta. Ali, možda je riječ o prvim koracima u obnovi rusko-američkog bilateralizma.

Kao i nekada, pitanje: što s Europom i što Europa nakon Pompea i Lavrova u kolibi Djeda Mraza, jer o Europi obojica imaju slično mišljenje? Što s Europom i što Europa ako uspiju… jer, ako ne uspiju, možda će se slijedeći put morati naći u goloj, hladnoj i mračnoj pećini. Onoj drvarskoj, druga Tita. Tom finskom Rovaniemiju i danas je grad prijatelj – Drvar. Ne baš obećavajuće mjesto za rješavanje krize svijeta.