Počelo je u Hong Kongu… Je li na djelu "Padaj silo i nepravdo" ili nova 1968. (1848.)

Autor:

26.10.2019.

A demonstrator holds a flag as he walks near a fire during a protest against Chile's state economic model in Santiago, Chile October 23, 2019. REUTERS/Henry Romero
Henry Romero / REUTERS

Prosvjedi u Čileu su odnijeli i nekoliko žrtava

Eurasia Group, jedna od najuglednijih privatnih tvrtki koja se bavi geopolitikom, popisala je lokacije na kojima su od 1. rujna ove godine trajali ozbiljni ulični prosvjedi: Indonezija, Hong Kong, Rusija, Katalonija, Libanon, Irak, Egipat, Alžir, Haiti, Bolivija, Čile, Ekvador.

Dakle, u demokratskim državama, stabilnim, članicama EU, bogatim, poput Čilea, ali i u propalim, kao što je Irak, ili autoritarnim, kao što je Rusija. Prije nekoliko tjedana pisali smo o Iraku i Egiptu. No, trend je sada pokrio gotovo cijeli svijet.

Pobuna je u Libanonu izbila kad je vlada odlučila oporezovati WhatsApp, u Čileu kad je vlada za sitan iznos povećala cijenu javnog prijevoza, u Boliviji zbog izborne prevare, u Kataloniji jer žele samostalnost. Čileanci ne odustaju iako su najavljene reforme kao ni Libanonci gdje su pale ministarske glave. I gdje prosvjedi nisu nasilni. Za razliku od Iraka gdje je ubijeno 147 osoba. Ili Egipta, gdje o tome nema brojaka. Ali zato ima mrtvih. I zatočenih, bez traga.

Kaže priča: "Pita kralj ministra - što radi narod? Prigovara. Diži poreze. Pita kralj ministra opet - što radi narod? Šuti, on će. Kralj u panici zaviče: smanjuj poreze".

Ulični prosvjedi su poznata povijesna činjenica, 1789. su doveli do pada Bastille i Francuske revolucije, 1848. godine su promijenile političku kartu Europe, 1968. stvorili novu generaciju. Razlika u odnosu na današnje prosvjede je geografska: svi navedeni su bili ograničeni na Europu.

Sadašnje prosvjede u širem kontekstu možemo promatrati kao nastavak procesa koji je pokrenulo Arapsko proljeće: reakcija novostvorenog civilnog društva koje pokreće tehnologija protiv otuđene vlasti. Arapsko proljeće je zakukurikalo prerano, ali se vraća u Alžiru, Sudanu i Iraku: sada i u Libanonu. Uzroci su ekonomski, ali i politički. Kao i u Južnoj Americi, Indoneziji.

Udarac političkim elitama koje ne shvaćaju, u Čileu, da najbogatija zemlja Latinske Amerike želi bolji raspored tog bogatstva. Hong Kong svima postaje novi uzor. Višemjesečni prosvjedi ostvaruju sve više zahtjeva: povučen je sporni zakon o ekstradiciji u Kinu, a izgledan je i odlazak nesposobne, ali Pekingu odane čelnice Carrie Lam. Iako su mnogi očekivali da će Hong Kong stati (pa i autor ovog teksta) sam od sebe, većinom mladi prosvjednici shvaćaju da je ovo njihov trenutak: ili će sada osigurati svoju demokratsku budućnost ili nikad.

Hong Kong nije Xinjiang i Peking ovdje mora biti vrlo oprezan. A prosvjednici su izgradili novi model: ne stvaraju lidera čijim odstranjenjem akcije gube na zamahu, već je riječ o decentraliziranoj organizacijskoj strukturi koja djeluje uz pomoć tehnologije i tako vlastima onemogućava da ih detektira. Spoznaja da Hong Kong uspijeva i da je izgrađen novi model borbe protiv otuđenih političkih struktura pri kojem su ustrajnost i spremnost na dugotrajnu borbu među ključnim preduvjetima ulijeva nadu Kataloncima, Libanoncima, Čileancima.

Libanon zaslužuje poseban osvrt: u toj zemlji podijeljenoj po religijskim, etničkim i interesnim skupinama vlasti su uspjele u čemu politika nije od kraja građanskog rata 2000. godine: ujedinila ih je sve. Prije četiri godine su u Beirutu prosvjedovali stanovnici srednje klase zbog smeća, ali nisu imali potrebnu podršku svih društvenih skupina. Sada se buni libanonska nacija, ne samo suniti, šijiti ili kršćani, već svi zajedno i s Druzima: slično kao i u Iraku.

Demonstrators wave Lebanese national flags during ongoing anti-government protests at a highway in Jal el-Dib, Lebanon, October 23, 2019. REUTERS/Alkis Konstantinidis TPX IMAGES OF THE DAY
Alkis Konstantinidis / REUTERS

Na ulice libanonskih gradova izašli su svi

 

Što ima i važne geopolitičke implikacije. Ta libanonska nacija, kao ni iračka, ne želi da joj se Iran petlja u unutarnje poslove, želi stratešku sigurnost, mir i prosperitet. No, kako je rekao jedan od talibanskih lidera (koji je u borbama izgubio sina): "Mir je teži od rata".

Teoretičari katastrofe rekli bi da je ovo znak poraza demokratsko-liberalnog sustava. Zagovornici teorije realizma da je ovo znak snage demokratsko-liberalnog sustava. Koji treba dodatno evoluirati i ispraviti svoje derivacije. Hong Kong pokazuje da se može. Spavaj, mirno, hrvatska Vlado. Tko će svaki vikend na prosvjed? I za kraj, naslov iz The New York Timesa: "Želite da Trump ode? Izađite na ulice".