Što danas skupina G7 znači svijetu, a što Hrvatskoj?

Autor:

12.06.2020.

(FILES) In this file photo taken on August 26, 2019 German Chancellor Angela Merkel (L) and US President Donald Trump speak during a bilateral meeting in Biarritz, south-west France on August 26, 2019, on the third day of the annual G7 Summit. - German Chancellor Angela Merkel will not attend an in-person summit of G7 leaders that US President Donald Trump has suggested he will host despite concerns over the coronavirus pandemic, according with German government spokesman. (Photo by Nicholas Kamm / AFP)
Nicholas Kamm / AFP

Prvih sedam najjačih zemalja zajedno proizvode 60,7 posto svjetskoga BDP, a s još trima 67 posto. Da Evropska unija zna zajedno, bila bi treća, ispred Japana. Na slici: Angela Merkel i Donald Trump na sastanku čelnika G7 u Biarritzu prošle godine

U neka normalna doba tema ove kolumne - a zapravo i mnogih naslovnih stranica - bio bi sastanak na vrhu G7, dakle sedam industrijski najrazvijenijih država, u Sjedinjenim Državama Amerike, u Camp Davidu.

Sastanak nije održan, domaćin Donald J. Trump ga je odgodio za rujan, iako je pitanje hoće li ga biti i onda, u jeku predizborne kampanje za američke predsjedničke izbore, kada bi ga posrnuli Trump mogao inteligentno iskoristiti u svoju korist, predstavljajući se domaćoj javnosti kao neosporni vođa razvijenog svijeta.

Stvari stoje donekle drukčije: USA jesu i dalje, i još će neko vrijeme biti, ekonomski i vojno, najjača država na svijetu, ali njihov nekompetentan predsjednik teško da je neosporan vođa i doma. Razlog odgode nije pandemija covida 19, koja se u Sjedinjenim Državama razbuktala daleko jače negoli je bilo nužno, pa i zahvaljujući Trumpovu oklijevanju da proglasi norme fizičke distance kada je to bilo korisno. Pandemija je, međutim, dobro došla evropskoj predvodnici, njemačkoj kancelarici Angeli Merkel, da otkaže svoj dolazak i tako djelotvorno minira Trumpov plan. Bez Njemačke, G7 je nepopravljivo krnj. Uvjetno je otkazao svoj dolazak i kanadski premijer Justin Trudeau, koji je ulučio trenutak da uzvrati Trumpu za niz poniženja.

Razlog za rezervu spram Trumpove planirane promenade nalazi se i u planu američkog predsjednika da jednostrano, kao domaćin, revidira format tog sastanka na vrhu. S jedne strane nazvao je G7 “veoma zastarjelim” (u čemu ima istine), pa je s druge na sastanak pozvao još Rusiju (isključenu s tih sastanaka poslije prisvajanja Krima, čime je pogazila Helsinšku povelju i njezinu arhitekturu evropske sigurnosti), te Južnu Koreju i Indiju. Očit je to trik da se sastanak na vrhu u Camp Davidu iskoristi protiv Kine, koja bi se u tom slučaju mogla prometnuti u neku vrstu “kamenoga gosta” odnosno zle vile, nepozvane na Trnoružičin rođendan. Naime, u ovom času Kina je druga na svijetu po nominalnome društvenome brutoproizvodu (BDP) od 14,1 bilijuna dolara (iza USA sa 21,4), ali po kupovnoj moći njezin BDP je daleko najveći, sa 27,8 bilijuna, dok su USA druge sa 20,3 bilijuna.

Prvo i osnovno pitanje - kojim se Trump služi instrumentalno i manipulativno, a ne u ontološkom ključu - glasi: ima li još smisla format G7, ili je on zapravo već prevladan konceptom G20, koji okuplja dvadesetak najrazvijenijih država na svijetu, uključujući i ekonomije koje tek sada izbijaju u prvi plan?

To bi pitanje bilo izlišno kad ne bi bilo bitne razlike između operativnosti tih dvaju formata. G7 (ili G6, ili G7+1) služio je za operativnu koordinaciju velesila. On je bio neka vrsta svjetskoga ekonomskog gremija, više politbiroa nego vrhovnog stožera, koji je Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda ostavljao funkciju debatnog kluba, ne hajući suviše hoće li svjetska organizacija njihove stavove i odluke prihvatiti ili neće. Uostalom, tri članice G7 - Sjedinjene Države, Ujedinjena Kraljevina, te Francuska - raspolažu pravom veta u Sigurnosnom vijeću, pa je svaka od njih kadra učiniti političku Organizaciju Ujedinjenih naroda neefikasnom, podjednako kao i Rusija, odnosno Kina.

Problem G20 je, s obzirom na veliku razliku u relativnoj snazi njegovih članica, te na njihovu manju kohezijsku međuzavisnost nego među najjačima, što taj format teže može postići suglasnost osim općenite i deklarativne, a to znači da njegovi zaključci teško da su operativni. Dakle, i G20 je, barem zasad, pretežno debatni klub, pozornica za istupe na kojoj se opet računaju samo oni najjači.

G6, grupa šest najrazvijenijih, formirana je neformalno 1971 nakon “Nixonova šoka”, tj. kraha brettonwoodskoga svjetskoga monetarnog sustava. Činile su je USA, UK, Francuska, Zapadna Njemačka, Italija i Japan. Postala je G7 1975, kada je pridružena i Kanada. Rusija je neko vrijeme pozivana samo na posljednji, politički dio rasprave, s obzirom na njezinu nedovoljnu težinu u svjetskoj ekonomskoj razmjeni (ali ne radi deficitarnog stupnja demokracije, jer je vodilja G7 novac i razvitak, a ne demokracija).

Kina tada nije bila ni u prvih deset. Danas je nezaobilazna. Po nominalnome BDP danas prvih sedam čine USA, Kina, pa Japan (5,2 bilijuna), Njemačka (3,9), Indija (2,9), UK (2,7), te Francuska (2,7). Slijede Italija (2,0), Brazil (1,8), Kanada (1,7). Prvih sedam zemalja zajedno proizvode 60,7 posto svjetskoga BDP, a s preostalim trima 67 posto. Da Evropska unija zna zajedno, bila bi treća, ispred Japana.

Koji je interes nas ostalih (uza sav eventualan suverenizam, uz obranu kune kao posljednjega graničnog kamena neovisnosti, kako netko reče, uz paradne ofenzive ad hoc radi zabavljanja javnosti, bila tema ribarski pojas, INA ili kumova slama, svejedno)? Odgovara li nam njihov sporazum (kroz GATT pa WTO) ili njihovi trgovinski ratovi, čak ako ni ne pređu u oružani?