Treba li doista SAD-u malo socijalizma?

Autor:

13.03.2020.

Democratic presidential candidate Vermont Senator Bernie Sanders speaks to supporters as they wait for results to come in at his caucus night watch party on February 3, 2020 in Des Moines, Iowa. (Photo by kerem yucel / AFP)
Kerem Yucel / AFP

Jedan od najpoznatijih ekonomskih komentatora u svijetu, Martin Sandbu, tvrdi da američki milijarderi nemaju razloga strahovati od “socijalističkog” kandidata demokrata, jer se Sandersov socijalizam odnosi na Skandinaviju, a ne na Venezuelu

Treba li pasti na oko od čuđenja kada jedan Financial Times, u neku ruku časoslov liberalnog kapitalizma, objavljuje članak u kojemu se tvrdi, bez parafraziranja, da bi Sjedinjenim Državama Amerike trebalo “malo socijalizma”?

Najgora uvreda koju predsjednik i republikanski kandidat za reizbor na tu dužnost Donald J. Trump upućuje jednome od demokratskih pretendenata, senatoru Bernieju Sandersu, glasi da je on socijalist. Ta socijalistička etiketa, koju je Sanders svjesno prihvatio, jedan je od razloga zašto demokratski glasači na predizborima bježe bivšem potpredsjedniku Joeu Bidenu, pa i zašto senatorica Elisabeth Warren, po gledištima bliža Sandersu nego Bidenu, nije željela podržati Sandersa kad je otpala iz utrke za predsjedničku kandidaturu u Demokratskoj stranci. Kada pojam „socijalist“ koristi kao uvredu, predsjednik Trump - pripadnik one vrste kapitalista koji namjernim bankrotima pljačkaju naivce koji su im povjerili novac odnosno povjerenje, zadržavši skorup za se - pokušava uvjeriti birače da je Sanders isto što i pokojni Hugo Chávez, zakleti neprijatelj washingtonskog imperijalizma. Naprotiv, Sandersov „socijalizam“ je posve skandinavskog tipa, tvrdi čovjek koji se u to nešto više razumije.

On je Martin Sandbu, jedan od najpoznatijih ekonomskih komentatora u svijetu. Norvežanin je, pa valjda pozna Skandinaviju, na koju se - kao na socijalnu „zemlju obećanu“ - gledalo i u Jugoslaviji koja se zaklinjala u samoupravni socijalizam kao u put do skandinavske socijalne „Zemlje Obećane“ (prije preorijentacije na latinskoamerički tip kapitalizma). Norveška je, nadalje, za razliku od susjedne Švedske, geopolitički bila sklonija Americi. U NATO je ušla odmah, u Evropsku uniju ni danas. Svejedno je njezina orijentacija i struktura bila takva da se desničarski „evro-kršćanski“ aktivist Anders Behring Breivik našao ponukanim da na otoku Utøyi hladnokrvno pobije 77 mladih aktivista Socijalističke stranke kojoj je na čelu bio tadašnji premijer Jens Stoltenberg, sadašnji glavni tajnik Sjevernoatlantskog pakta.

Toliko da se razumijemo što sve može značiti „socijalizam“ i što je sve kadar instrumentalizirati Trump. Sandbu - koji nije „sanderovac“ - kreće od Bernieja Sandersa kako bi objasnio da američki milijarderi nemaju razloga strahovati od “socijalističkog” kandidata demokrata, upravo zato što se Sandersov socijalizam odnosi na Skandinaviju, a ne na Venezuelu. I zato što čak i ako demokrati na kraju odaberu Joea Bidena, glasovi za Sandersa i Liz Warren pokazuju da „očito postoji snažna sklonost radikalnoj agendi za koju Amerikanci često čuju da će to uništiti njihove šanse za financijski uspjeh i da podrazumijeva snažniju državnu intervenciju u zdravstvu, obrazovanju i zelenim investicijama, te više poreza za građane i tvrtke.”

Sanbu pak obrazlaže kako ni skandinavska politika koju zastupa Sanders (a kamoli Biden) ne ugrožava bogatstvo, budući da “USA imaju 1,7 milijardera na milijun stanovnika, dok Norveška ima 2 milijardera, Švedska 2,4 i Island 3,1” (u potonjem slučaju jasno je da je posrijedi samo jedan milijarder na 300 tisuća stanovnika). Ali čak i u slojevima s izrazito nižim prihodima, situacija se ne mijenja: proporcionalno broju stanovništva, Norveška ima stanovnika koji zarađuju više od 100 tisuća dolara godišnje dvostruko više nego USA, a četverostruko više među onima koji zarađuju više od 30 tisuća.

Ukratko, piše Sandbu u Financial Timesu, „među Nordijcima je veća učestalost pojedinačnih bogatstava nego u USA. Ali Nordijci su ujedno i egalitarniji jer da ima manje veoma siromašnih ljudi dok veoma bogati posjeduju manji postotak nacionalnog dohotka.“

Ali zašto su te zemlje izvrsna mjesta za zaradu “unatoč” državnom intervencionizmu? Jer to “unatoč” nije istinito: one pogoduju bogaćenju baš zahvaljujući državnom intervencionizmu, piše Sandbu i navodi tri razloga:

1) “Javna dobra su prednost za privatni profit”. Djelotvoran prijevoz, javno zdravstvo i dobro obrazovano i dobro plaćeno stanovništvo “sve su svojstva koja smanjuju troškove privatnog poduzetništva”.

2) “Egalitarizam nadnica potiče poduzeća na usvajanje tehnologije visoke produktivnosti”. Relativno gledano, manje kvalificirani rad zapada više od kvalificiranijeg rada, jer manje rentira, dakle bolje je ulagati u djelotvorniju proizvodnost. U Norveškoj se ne kaže slučajno da “radnički pokret subvencionira kapitaliste”.

3) “Velikodušno socijalno osiguranje širi povjerenje, a povjerenje je neprocjenjiv resurs”. Na primjer, radni sporovi odnose bitno manje novca i vremena. A manji društveni antagonizam omogućuje svima da se više usredotoče na tehnološki razvitak.

Tko ne vjeruje, može pročitati u New York Timesu (novinama koje jamačno nisu socijalističke ni u jednom značenju tog pojma) reportažu Davida Leonharda i Stuarta Thompsona o američkom radništvu, desetkovanome, pišu i navode brojke, samoubojstvima, alkoholom i drogama. Leonhardt piše u uvodu: “Amerikancima bez visokog obrazovanja na svakodnevni život – na zdravlje, navike, obitelji, sreću – utječu napori kojih nekada nije bilo i kojih, uglavnom, nema u drugih bogatih naroda.“