TRUMP I BOJO Paralelni slalom s ciljem uništenja demokracije

Autor:

28.09.2019.

Britain's Prime Minister Boris Johnson meets U.S. President Donald Trump for bilateral talks during the G7 summit in Biarritz, France August 25, 2019. Stefan Rousseau/Pool via REUTERS - RC1D9F76DC60
Stefan Rousseau / REUTERS

Strašno je na kakve je političare spala zemlja koju su vodili Winston Churchill i Margaret Thatcher. Osim frizure, ključna poveznica dvojice lidera jest sklonost nezakonitosti. Ne samo manjak respekta, nego i prijezir prema sustavima koji su toliko godina stvarali te dvije zemlje tako moćnima

Njih se dvojica naprosto vole. Bila je to ljubav na prvi pogled. Možda je stvar u frizurama. Ili logorejama koje je katkad teško pratiti.

Što otvara pitanje kako li izgledaju njihovi razgovori. Baš bi bilo dobro da Bijela kuća objavi jedan transkript razgovora američkog predsjednika Donalda Trumpa i britanskog premijera Borisa Johnsona (BoJo za nas). Probajmo dočarati:

Trump: Mi smo, znaš, najbolji prijatelji, ja ću za tebe napraviti, ono sve, znaš.

BoJo: U srazu umjetne inteligencije i Prometejevskih muka modernog svijeta neophodno je važno da postoji dubinsko razumijevanje naših izvršnih vlasti.

Trump: Da, ma to što tako kažeš, eto, znaš, mi ćemo odmah, sada, ako treba potpisati najbolji ugovor. To će biti najbolji ugovor. Samo izađi iz EU.

BoJo: Taj me parlamentarizam ubija, ništa oni tamo ne razumiju, zakonske procedure i slične postupovne zamke, pa sudovi, sve ću to ja preskočiti a zatim ćemo nas dvojica krenuti u snažno redefiniranje novog svjetskog poretka, gradit ćemo novi svijet.

Trump (ozarilo mu se lice): Graditi, da, novi Trump Tower u središtu Londona. Kad već nisam mogao na Grenlandu.

Šalu na stranu, riječ je o dva izuzetno moćna čovjeka: jedan na čelu prve svjetske ekonomske i vojne sile, a drugi na čelu pete svjetske sile, također nuklearne. Te su dvije zemlje obrasci demokracije, tržišne ekonomije, sloboda. A njih dvojica to svojim djelovanjem razaraju.

Odakle su došli?

Niti jedan niti drugi nisu na položaj došli svojom zaslugom. Trump je dobio predsjedničke izbore zahvaljujući mehanizmu elektorskog sustava koji je relikt prošlosti kojeg SAD nikako da se riješi. Hillary Clinton je dobila oko tri milijuna glasova više. BoJo se pojavio kao gotovo jedino rješenje u trenutku kad je odstupila odgovorna Theresa May, a za njega je glasala mala skupina članova Konzervativne stranke koja ne predstavlja ozbiljan postotak u izbornom tijelu.

Njih su dvojica izravna posljedica ekonomske krize koja je obje ove velike zemlje snažno raskolila i ostavila bezidejnima. Obje velike stranke u SAD-u su nakon Baracka Obame ostale bez pravog nasljednika pa su republikanci u konačnici prihvatili čak i Trumpa (bivšeg demokrata). Koji ima jednu kvalitetu: shvatio je potencijal one Amerike koja se voli zvati “fly over”, saveznih država koje su između Istočne i Zapadne obale, Kanzas, Nebraska, Wisconsin. Gdje su bijelci i dalje većina u konzervativnim sredinama koje su ostale pogođene krizom ekonomski, a politički crncem u Bijeloj kući. I zasićene političkom korektnošću koju nikad nisu željeli. Htjeli su nekoga tko će govoriti kao oni, bezobrazno, prosto (u sva tri značenja tog pridjeva), udarati u nacionalističke žice upitnog patriotizma. Dobili su ga i ne žele ga izgubiti. Što je važna dijagnoza američkog društva.

BoJo je posljedica trenutnog ludila koje je obuzelo Davida Camerona, bivšeg britanskog premijera, koji je bio uvjeren da će njegovi sugrađani na referendumu glasati za ostanak u EU. Gospodin Cameron danas sav kaos koji je ostavio iza sebe promatra s pozicije člana uprave jedne velike korporacije, a nedavno se drznuo napisati i knjigu. Napomenimo samo da je riječ o lašcu koji je Škotima dan prije njihovog referenduma, 2014. (dvije godine prije njegovog) mirno rekao da samo u sklopu Ujedinjene Kraljevine mogu biti dijelom EU. U kaosu koji je nastao “dan poslije” referenduma prvi je put isplivao na površinu BoJo, navodno uspješni gradonačelnik Londona: prava je istina da je naslijedio sjajan sustav i tim svog prethodnika Kena Livingstona. Tako da on i nije puno radio. No, tada je bilo prerano za njega. Nova premijerka Theresa May ga je ipak uzela u vladu i dala mu mjesto ministra vanjskih poslova gdje se pokazao spektakularno nesposoban (u Indiji je tijekom posjeta htio recitirati pjesmu koja slavi britanske kolonizatore). Kad je pala May, svi razumni su se povukli, a BoJo je konačno ušao u Downing Street 10. San je ostvaren.

Što se dogodilo?

BoJo se zapleo u svoj plan. Imao je sjajnu ideju - zapravo, on smatra da su sve njegove ideje genijalne. Odlučio je izvesti lukav manevar: dokinuti parlament tijekom kritičnog razdoblja za završne pregovore s EU o izlasku iz članstva. I tako jednostavno otvoriti put provedbi svog plana: otići iz EU bez ikakvog dogovora jer on zna da je to najbolje rješenje. Unatoč tome što je više puta uhvaćen u laži: tijekom kampanje za referendum tvrdio je da London tjedno šalje 300 milijuna funti u Bruxelles, a da bi tim novcem on odmah sredio javni zdravstveni sustav (NHS). Da bi se na kraju pokazalo da tog novca nema, da NHS neće dobiti taj novac (glasno se morao braniti nakon nedavnog razgovora s Trumpom kad se u javnosti pojavila informacija da bi u sklopu novog trgovinskog sporazuma sa SAD-om američke tvrtke dobile pravo ulaska u sustav NHS-a), ali da će zato poljoprivrednici u Walesu ostati bez svojih subvencija iz EK. Prema svim anketama, Wales bi sada glasao za ostanak u EU. Ali, BoJo se ne da, on i dalje tvrdi da će Ujedinjena Kraljevina čim se oslobodi okova EU postati ključni globalni igrač kojem će Stari kontinent zavidjeti. A onda se dogodilo neočekivano: demokracija se probudila i zaustavila diktatora koji živi ispod bujne plave kose: odluka o suspenziji parlamenta je nezakonita.

Trump je taman odahnuo od pritiska koji mu je predstavljala istraga posebnog savjetnika Roberta Muellera o mogućem dosluhu njegove kampanje s Rusijom kad je u javnost dospjela vijest da je američki predsjednik koristio svoju poziciju da bi od drugog državnika, u ovom slučaju novog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskijeg (koji očajnički treba pomoć SAD-a i ostatka Zapada da se barem ne izgubi u sukobu s moćnim Vladimirom Putinom) tražio da mu iskopa neku prljavštinu o trenutno vodećem kandidatu Demokratske stranke za predsjedničku nominaciju, Joeu Bidenu. Što pokazuje da Trump i nije toliko siguran u svoju pobjedu kako to pokušava javno prikazati. Ključna činjenica iz cijelog ovog skandala nije toliko ono što je Trump tražio od ukrajinskog predsjednika već pokušaj Bijele kuće da priču zataška. Da se zaobiđu sve procedure koje jamče odgovornost izvršne vlasti i njezinu podložnost mehanizmima provjere i ravnoteže. I da djeluju nezakonito.

I tako smo, osim frizure, pronašli ključnu poveznicu dva lidera: sklonost nezakonitosti. Ne samo manjak respekta, nego i prijezir prema sustavima koji su toliko godina stvarali te dvije zemlje tako moćnima. Iz čega proizlazi zaključak: ili to njih dvojica rade svjesno, pa je to stvarno veleizdaja, ili nesvjesno, što bi bio dokaz njihove potpune nekompetencije za posao koji obavljaju. Bez obzira na sve, tipujem na ovo potonje: za Trumpa znamo da pati od narcisoidnog sindroma, a ni BoJo ne djeluje pretjerano sabrano.

Zašto se sve to dogodilo?

Politička scena na Otoku je doslovce razorena. Sve ono što je vrijedilo do prosinca prošle godine kad je premijerka Theresa May donijela u parlament sporazum o izlasku iz članstva u EU nestalo je. Konzervativci više nemaju većinu, ali imaju premijera pa se svi s pravom pitaju ima li on legitimitet (no, lex - zakon, BoJoa uopće ne zanima kao uvjet djelovanja). Laburisti su izgubili dio zastupnika, a oni koji su ostali u potpunosti su se izgubili slijedeći Jeremyja Corbyna koji živi u svijetu 1970-ih kad je bilo cool pozivati se na Che Guevaru, ubojicu koji je ljude smatrao stokom. Pretvaranje EU u mrskog neprijatelja dodatno je podijelilo Kraljevinu u kojoj samo dvije političke grupacije trenutno imaju jasnu viziju: Škoti žele ostanak u EU, a ako ne, tada referendum na kojem će izaći iz Kraljevine i vratiti se u Uniju. I Liberalni demokrati, koji traže ostanak u EU. Treba li uopće reći da obje te skupine vode žene, Nicola Sturgeon i Jo Swinson, obje iz Škotske.

Američka je politička pozornica doživjela dvije velike, strukturne promjene. Republikanci su zaključili da je Trump lider kakvog dugo nisu imali i da s njim dobivaju izbore. Ako se maknu iz njegove sjene opet će ih početi razarati unutarnji sukobi neokonzervativaca, liberalne struje, centra, radikalne desnice. Što ih je koštalo izbora 2012. godine. A takav proces trenutno teče unutar Demokratske stranke gdje se među ozbiljnijim predsjedničkim kandidatima može vidjeti nekoliko struja (Biden vs. Sanders, primjerice), a unutar tih struja postoje i podfrakcije (Sanders vs. Warren, primjerice). A tu je i dobni jaz jer nadiru mlade snage u liku Alexandrije Ocasio-Cortez. U Kongresu to još nekako pod kontrolom drži iskusna Nancy Pelosi, ali na sučeljavanjima frcaju iskre koje samo podgrijavaju Trumpovu kandidaturu. No, i unatoč tome, Pelosi se protivila proceduri opoziva predsjednika. Ali, pritisak javnosti - izuzetno su veliku ulogu odigrali liberalni mediji, a vidjet ćemo hoće li to u konačnici polučiti pozitivan rezultat za SAD (a onda i za svijet) - bio je prejak.

Što možemo očekivati?

Situacija je nešto jasnija u SAD-u. Izgledno je da će neki od Odbora Zastupničkog doma pronaći dovoljno argumenata u “ukrajinskom slučaju” da postupak opoziva bude pokrenut. Koji će zatim, također izgledno, dobiti podršku jer demokrati imaju većinu u Zastupničkom domu. Iako je u četvrtak The New York Times objavio da još uvijek nisu svi demokratski zastupnici rekli da podržavaju opoziv. Zatim će se proces nastaviti u Senatu i ondje doživjeti krah kao u oba dosadašnja slučaja predsjedničkih opoziva: i Andrew Johnson i Bill Clinton su imali i dobili podršku Senata i nastavili svoj mandat. Uzevši u obzir trenutno stanje Republikanske stranke gotovo je nemoguće da dođe do apostaze dvadeset senatora. Oni bi naprosto bili proskribirani. Važan je čimbenik cijelog procesa vrijeme. SAD se nalazi doslovce pred ulaskom u predizbore (neki američki stručnjaci ističu da njihov sustav izbora za Kongres svake dvije godine zemlju drže u stalnoj predizbornoj kampanji). Od siječnja iduće godine kreće glasanje o demokratskom protukandidatu i, ako se postupak opoziva do tada ne završi, postoji velika opasnost da se pojavi kao tema demokratskih sučeljavanja. I tako im dodatno našteti. Dok će Trump moći koristiti sav svoj brutalni arsenal uvreda kako bi ocrnio demokrate. Nije li on za pokojnog Johna McCaina rekao da više voli heroje koji nisu pali u zarobljeništvo? Pelosi će stoga vjerojatno maksimalno požurivati proces da se taj poraz što prije zaboravi i da se u kampanji može raspravljati o važnim temama za budućnost Amerike. A i sve to im neće pomoći ako se Trumpovo biračko tijelo ne osvijesti i ne shvati da im trgovinski rat nanosi štetu. Što je vrlo teško očekivati. Bit ćemo toliko drski da se usudimo prognozirati: ukoliko ne dođe do slabljenja ekonomije u toj mjeri da je u svom novčaniku osjete Amerikanci, Trump će bez obzira na sve počinjene nezakonitosti i na podrivanje demokracije i američkog sustava (i globalnog poretka koji je SAD-u išao na ruku) pobijediti na izborima. Što bi bilo loše za SAD, za demokraciju u svijetu i za globalni trgovinski, ekonomski i politički poredak.

U Ujedinjenoj Kraljevini je situacija nejasnija. U zraku ostaje jedna poznata nepoznanica: što će se sve izrojiti ispod žute kose britanskog premijera? Idealan bi scenarij bili izbori pa nova vlada i onda uredan razlaz. BoJo želi nove izbore, ali ih ne želi Corbyn. Strašno je na kakve je političare spala zemlja koju su vodili Winston Churchill i Margaret Thatcher. U Londonu možemo stoga i dalje očekivati sve vrste proceduralnog nadmetanja sa strane zastupnika koji žele izaći iz krize i traženje legalnih i ilegalnih mehanizama kojima bi BoJo mogao zaobići taj parlament koji ne razumije njegovu genijalnu viziju.

Puno će toga ovisiti o summitu Europskog vijeća sredinom listopada. Ako se ondje lideri EU27 smekšaju moglo bi doći do nove odgode Brexita (važna napomena: u tom slučaju Brexit pada na stol hrvatskog predsjedanja). EU ima ozbiljan problem: svjesna je da ova vlada više nema legitimitet, ali i da bi Brexit bez sporazuma izazvao globalni ekonomski poremećaj koji trenutno nikome ne treba. A u tom bi poremećaju stradala Britanija, ali i EU, ostali bitno manje. BoJoa za to baš briga. I tu leži ozbiljna prijetnja crnom, negativnom scenariju.