Da bi se spasio od progona, Netanyahu Palestincima sprema “bantustan”

Autor:

13.09.2019.

Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu delivers a statement in Ramat Gan, near Tel Aviv, Israel September 10, 2019. REUTERS/Amir Cohen
Amir Cohen / REUTERS

Hoće li budućnost izraelskih Židova na koloniziranom teritoriju biti u kućama okruženima bodljikavom žicom pod naponom, kao u JAR-u? Na slici; premijer Benjamin Netanyahu

Izraelski izbori u utorak svode se ovaj put još i više nego u travnju ove godine, na referendum: za ili protiv Benjamina Netanyahua.

Pobjeda vladajućeg Likuda u travnju bila je ipak relativna, Netanyahu nije uspio sastaviti vladu u ustavnom roku, pa se izbori, eto, ponavljaju nakon pet mjeseci. To nije samo po sebi nešto loše, događalo se i drugdje. Loše je što se ključnim motivom Netanyhuovih napora čini njegov pokušaj da ostankom na vlasti uspije kroz Knesset (Skupštinu) progurati zakon kojim bi premijer bio zaštićen od kaznenog gonjenja dok je na dužnosti - jer Netanyhuu prijeti osuda na zatvor zbog korupcije.

U tu svrhu je dao k vragu i preostale zadrške te je spreman koalirati bilo s kim da postigne svoj cilj, što košta da košta. U tom sklopu u drugi plan padaju i socijalni ideali cionizma, koji su prvotni Izrael činili državom građana i za građane, a i palestinski problem, čiji je teroristički aspekt ne samo pridonio učahurenju Izraela u religijsku državu, nego je u tu svrhu bio i zlorabljen.

Netanyahu je uoči ovih izbora istupio s obećanjem da će, pobijedi li, anektirati zapadni dio doline rijeke Jordana (istočni je u Jordaniji).

Riječ je o području koje je po prvotnoj podjeli Mandatnog Teritorija Palestine 1947 imao pripasti arapskim Palestincima, području koje je i danas teritorij Palestinske Samouprave, području koji je Izrael sustavno kolonizirao svojim novopridošlim židovskim sunarodnjacima, pa ih nakon toga vojno brani, što perpetuira okupaciju. Na tom jezičku sada stanuje 65.000 palestinskih Arapa, koji ne glasaju, i 11.000 židovskih kolonizatora, koji glasaju uglavnom za stranke religiozne i nacionalističke, prirodne saveznice Likuda.

Aneksijom tog teritorija bi preostatak takozvane Cisjordanije bio odsječen od Transjordanije, tj. današnje Hašimitske Kraljevine Jordanije, pretvoren u enklavu sa svih strana okruženu Izraelom. Zapravo, u palestinski “bantustan”, po receptu nekadašnjega južnoafričkog režima, koji je domoroce zatvarao u navodno samoupravne teritorije, zapravo siromaške rezervate za crnce. Znamo kako je završilo u Južnoafričkoj Republici: na kraju se crnačka većina izborila za pravo glasa, preuzela vlast, izglasala pomirbu, ali su bijelci postali manjina koja ne živi u rezervatima, nego u kućama obzidanima i okruženima bodljikavom žicom pod naponom. Je li to budućnost koju Netanyahu, samo da spasi svoju presvijetlu od zaslužene kazne, priprema izraelskim Židovima? Ali upravo oni o tome glasaju…

Upornom kolonizacijom, koju je svim silama vodio Ariel Sharon, i koja se nastavlja u Netanyahuovim mandatima, zapravo je pokopana ideja o podjeli Palestine na dvije države, arapsku i židovsku, s Jeruzalemom koji bi imao poseban status. Otimajući malo po malo arapskog teritorija, Izrael sve više klizi ka onome što je vojno već bio postigao 1967: židovskoj državi koja bi obuhvatila sav nekadašnji teritorij Palestine i, zapravo, nešto više od biblijskog Izraela.

To mijenja paradigmu. Dok je 1948 Izrael nastajao, i u dobroj mjeri uspio etnički “očistiti” od Arapa teritorij koji mu je pripao, i tako učiniti Arape strancima preko državne granice, sada ih kani obuhvatiti svojim državnim granicama, osim (zasad) dvaju bantustana: zapadne Cisjordanije i pojasa Gaze. Prije nekoliko mjeseci, na tom tragu, Izrael je prestao biti demokratska republika svojih stanovnika i postao i izrijekom “židovska država”, svodeći muslimane i kršćane na građane drugog reda, a Židove koji su otpali od vjere na “izdajice”.

“Ne znam kako mi Židovi možemo popraviti pogrešku koju je Mojsije učinio na brdu Sinaju, tako da je povezao religiju i identitet”, žali se ovih dana u Mantovi Abraham Yehoshua, koji je tu došao predstaviti talijansko izdanje svog Tunela. “U Americi, u Italiji postoje Židovi koje to ne sprečava da budu građani njihovih država. U Izraelu se to ne događa: religija i državljanstvo su ista stvar”, zgraža se i jada Yehoshua.

Naravno, nije Izrael jedini takav u XXI stoljeću. Gledamo involuciju država koje su još donedavna bile građanske. Nekadašnji evropski savezi “trona i oltara” zahvaćali su elitu, njihovi odvjetci danas su demokratski. Kada se u Hrvatskoj na mnogim zidovima vidi savez križa i uhatog U na koji Crkva ne reagira, kada anketa kaže da tri četvrtine članova HDZ ne žele da se zabrani ZDS, lakše je shvatiti i svjetonazor na koji se Netanyahu slanja da bi zaštitio ono čime se omastio.

Yehoshua je odavno, pa i uz nos svome prijatelju Amosu Ozu, govorio da je sada, nakon svih koloniziranja, nemoguće razdvojiti dvije države i da jedino rješenje nisu dvije susjedne države, kako je uzalud dogovoreno u New Yorku, pa u Oslu, nego dvonacionalna država (grubo rečeno: Židovi židovi i Arapi muslimani, a kršćani i bezvjerci, tko vas šiša). “Moramo Palestincima u Cisjordaniji dati ista prava koja imaju Židovi. A oni ih moraju koristiti za udio u javnom životu: glasajući, na prvome mjestu”, veli Yehoshua, tvrdeći da to nije savršeno rješenje, nego jedino. Sreća da vjeruju u Boga, i to istoga. Tako se mogu zanositi da će im biti na pomoć.