Frapantno je da se u predizbornoj kampanji prešućuje svjetska kriza

Autor:

26.06.2020.

Varazdin, 080620.
Predizborna utrka se zahuktava pa se birace pokusava osvojiti i plakatima. Na HNS-ovim plakatima pise Sjever se voli radom, a netko je dao postaviti i plakate Sjever se voli prevarom biraca.
Na fotografiji: HDZ-ov i SDP-ov plakat jedan uz drugog na jugozapadnoj obilaznici.
Foto: Zeljko Hajdinjak / CROPIX
Željko Hajdinjak / CROPIX

Pesimistični MMF i relativno optimistični OECD smatraju ovu ekonomsku krizu najtežom, najporaznijom još od XIX stoljeća

Veoma negativni izgledi za ekonomiju, globalnu i nacionalne, kojima je Međunarodni monetarni fond providio prekjučer svjetsku javnost, na različite su načine primljeni u različitim, makar susjednim zemljama.

U Italiji, na primjer, već u prvim jučerašnjim pregledima dnevnih vijesti prognoza je shvaćena kao najava katastrofe, ponajprije po najslabije. Dakle, predviđa MMF, Italija će u ovoj godini izgubiti 12,8 posto svoga društvenoga brutoproizvoda, ali taj udarac neće biti raspoređen ravnopravno. Pogodit će tržište radom, uvećati broj nezaposlenih i izrazito povećati broj stanovnika ispod praga siromaštva.

Italija i Španjolska, svaka s podjednakim padom od 12,8 posto BDP, najgore prolaze, smatra MMF, od svih članica eurske zone.

A Hrvatska? Koliko god tražili, nismo nigdje našli da bi se itko po medijima osvrnuo na dijagnozu kojom je MMF još bitno pogoršao izglede predočene u redovitom terminu, u travnju. Tada je predvidio da će Hrvatska do kraja godine izgubiti nemalih 9 posto BDP. Poslovni dnevnik taj je izgled nazvao groznim.

I, zapravo, nikome ništa. U ovome lipanjskom ispravku Hrvatska nije među nacionalnim ekonomijama obuhvaćenima najavom, pa onda - valjda - ta najava nije ni zanimljiva. Iako je predviđen pad u svijetu od 4,9 posto, pa teško da bi izgled za Hrvatsku bio povoljniji od travanjskih 9 posto minusa.

Hrvatska i njezina ekonomsko-politička javnost, predvođena kohortom analitičara, naprosto ne doživljava svijet kao relevantan okoliš. Hrvatska etnocentričnost ne vidi vlastiti pupak kao centar svijeta, nego vidi svoj pupak kao sav relevantan svijet.

Covid-19 nije samo povod, nego i uzrok krize. Ali način kako je brod svjetske ekonomije razderao trup na toj ipak tek relativno strašnoj hridi govori ponešto i o kvaliteti tog trupa. O njegovoj krhkosti.

Krize služe i zato: da se kritički sagleda njihov trenutak i da se, ako je moguće, poboljša konstrukcija kako sljedeći put ne bi vrag odnio i trup i snast, “jidra i katarku”.

Ne padam na oko pred generalima. U vojsci, kao i u kliničkoj medicini, najviše vrijedi onaj koji je prevencijom izbjegao operaciju, kiruršku ili vojnu, s time što je u vojnoj daleko više krvi i razmesarenih tjelesa. Ipak, budući da su i ta polja područja relativnosti, svakako je bolji general koji u kraćem roku i s manje žrtava završi konflikt. Koji zna prevladati logistikom a ne samo vatrenom moći. Ne mislim samo na Montgomeryja u Africi. Mislim i na Eugena Savojskoga koji je objasnio da za rat trebaju tri stvari: novci, novci, pa novci.

Možda nije slučaj da su neki generali znali iskoristiti krizu za radikalnu promjenu ekonomske paradigme. Najpoznatiji je među njima George C. Marshall. Kao načelnik Stožera Armije USA 1939-1945 prestrojio je logistiku i vojnu proizvodnju Sjedinjenih Država koje su, uz Sovjetski Savez (ali s bitno manjom masom žrtvovanoga topovskog mesa), presudno pridonijele pobjedi i relativno dugoj premoći nad fašizmom, izrazito etnocentričnim. Kao civilni državni tajnik 1947-1949 Marshall je u lipnju 1947 u govoru na Harvardovu sveučilištu predložio Program evropske obnove, kolokvijalno nazvan Marshallov plan, kojim je u privrede 17 evropskih država ubrizgano 12,7 milijardi tadašnjih dolara (oko 151,7 milijardi dolara u današnjoj vrijednosti).

Jugoslavija je, na žalost, odbila pomoć ponuđenu u sklopu Marshallova plana. Dobila je 416 milijuna dolara od Uprave UN za pomoć i sanaciju (UNRRA), manje nego Kina, Poljska ili Italija, više nego Grčka, Čehoslovačka ili Ukrajina. S druge strane, vlada premijera Tita je uspjela osigurati porast BDP po dvoznamenkastoj stopi, pa i mjerama koje bi danas bile dvojbene.

Kriza se, eto, na razne načine može iskoristiti za preokret. Ako se o tome razmišlja, govori, raspravlja, odlučuje.

Frapantna je činjenica da u ovoj sadašnjoj krizi, koju ne samo pesimistični Međunarodni monetarni fond, nego i relativno optimistična Organizacija za ekonomsku suradnju i razvitak (OECD) smatraju najtežom, najporaznijom još od XIX stoljeća, u hrvatskoj predizbornoj kampanji o tome nema ni riječi. Ni o njezinim svjetskim razmjerima - iako Hrvatska ipak živi u svijetu, trguje sa svijetom - a ni o unutrašnjima.

Kao da će to rješavati netko drugi. Kao da će to trpjeti netko drugi (zapravo i hoće: jamačno neće stradati zastupnici u Saboru, ni stranačka vodstva koja sastavljaju Sabor, ostavljajući biračima samo sitna podešavanja, uz samozavaravanje da odlučuju i o čemu osim, eventualno, o imenu budućeg premijera).

Niti je iz prošlog rata izišao neki general koji bi imao ideju bolje budućnosti a ne bolje prošlosti, niti od sadašnjih generala itko predlaže zahvat velike snage. Niti u hrvatskoj politici postoji političar kadar generalno gledati.

Da, nešto se, teškom mukom, predlaže u Uniji, ali Hrvatsku zanima samo njezinih eventualnih 10 milijardi, ali ne i način kako to najdjelotvornije investirati. O tome se ne govori na medijskim sučeljavanjima kandidata.

Veoma zanimljiva država, nema što.