Hoće li iranski tvrdolinijaši zahvaljujući Trumpu pobijediti na izborima

Autor:

21.02.2020.

This handout picture provided by the office of Iran's Supreme Leader Ayatollah Ali Khamenei shows him casting his vote during parliamentary election at a polling station in Tehran on February 21, 2020. - Iranians began voting in a parliamentary election which conservatives are expected to dominate, capitalising on public anger against moderate conservative President Hassan Rouhani over a ravaged economy, corruption and multiple crises. (Photo by ATTA KENARE / KHAMENEI.IR / AFP) / RESTRICTED TO EDITORIAL USE - MANDATORY CREDIT
ATTA KENARE / AFP

Vrhovni iranski vjerski vođa Ali Hamnei

Iranski pasdarani, čuvari “islamske revolucije”, harno zahvaljuju Donaldu J. Trumpu, novome “Princu od Perzije”, što je zastupnicima tvrde linije osigurao pobjedu na današnjim parlamentarnim izborima u Islamskoj Republici Iranu, regionalnoj velesili i vodećoj šijitskoj državi u kontinentalnim razmjerima.

“Trump je učinio svetu uslugu Islamskoj Republici. Svojim prijetnjama i svojim neprijateljskim činima dopustio je povratak načelima revolucije” - kaže dugogodišnji pasdaran Hossein Kanani Moghaddam novinaru Allanu Kavalu, izvjestitelju pariškoga Le Mondea. Moramo se oslanjati o strane novinare ondje, jer naših odavna nema u Iranu. Ni dopisnika, ni izvjestitelja. Sada se uzdamo u Internet. U našem obzoru važniji su Gabrić ili Kujundžić, nego Abe ili Hamnei. Svoj interes smo delegirali drugima.


Iran bi nam ipak morao biti zanimljiv, ako ne zbog migranata koji iz tog kvadranta jezde preko Hrvatske, a ono barem zbog toga što ondje može izbiti rat, ponajprije s Izraelom, nuklearnom silom (bilo bi čudo da nije, jer su tvorci i atomske i hidrogenske bombe, Robert Oppenheimer i Edward Teller, bili Židovi, pa su se, tipično, razišli po obrascu: “Dva Židova, tri stranke”).


Kaval primjećuje da je efikasna američka likvidacija iranskog generala Qassema Soleimanija - čiji portreti dominiraju političkim uličnim pejzažem uoči današnjih izbora - po svoj prilici pomakla kazaljku vage u korist konzervativnih šijitskih prvoboraca, znatno više nego Trumpovo izvlačenje iz sporazuma o iranskome nuklearnom programu, uz koji još stoji samo napuštena Evropska unija.


S Moghaddamom je suglasan i Hossein Sariatmadari, glavni urednik udarnog režimskog Kayhana bliskoga iranskome vrhovnome vođi ajatollahu Aliju Hamneiju. On kaže da je “Soleimani budućnost. Njegovo mučeništvo je preporod revolucije”. I dodaje: “Američko ubojstvo Soleimanija još jednom pokazuje koliko su bili u krivu oni koji su mislili da bi se moglo pregovarati s Amerikancima.” Ta strijela ide Hassana Rouhanija, predsjednika Islamske Republike.


U drugi plan su pali razlozi prošlojesenskoga “zelenog vala”, bijesa pučanstva protiv korupcije, neefikasnosti režima, pomanjkanja robe. Trump je to djelotvorno potisnuo, razoružavši unutrašnju iransku oporbu, kojoj danas preostaje samo ustezanje od glasanja. Zašto je to američki predsjednik učinio? Iz neznanja? Iz gluposti? Ma kakvi, nego iz jasne i dugotrajne populističke računice: za održanje vlasti potrebni su naglašeni vanjski neprijatelji i oštra polarizacija u domovini. Ne bi Tuđman prevladao bez Miloševića, važna mu je bila polarizacija spram raznobojnih đavola. U tome je, više nego i u čemu, bio izvrstan Titov učenik.


Populizam, naime, nije ideologija, nego strategija. Nema ideologije koja ga ne može koristiti, osim ako joj nije na prvome mjestu demokracija i uredna izmjena na vlasti nakon jednoga ili dva ciklusa, po mogućnosti. Populizmu je svrha ne samo osvojiti vlast, nego je i sačuvati, unatoč eventualnim lošim rezultatima u ekonomiji, kvaliteti pravne države, obrazovnome ili kulturalnom napretku. Stoga je populizmu važniji teritorij od stanovništva. Dapače, neka vrag nosi u inozemstvo svakoga tko drukčije misli, pa će populističkoj klijenteli polje biti šire.


Zato iz okoliša vođe otpadaju i oni koji makar zericu kritički misle, makar bili dotad vjerni poput Sayida Javida, a ostaju klimoglavi poslušnici, utoliko korisniji ukoliko nesposobniji, jer im nema alternative osim vođinih skuta.


Problem je što tako strukturirana populistička strategija ne omogućuje protok na vrhu. Gdje “vlast treba mijenjati uredno kao donje rublje, da se ne usmrdi”, kako je glasilo opijelo polustoljetnoj hegemoniji talijanske Kršćanske demokracije iz pera politologa Angela Panebianca.


Kontinuizam navodno jamči stabilnost, ali to može biti stabilnost u opasnom neuspjehu ili barem u opasnom mrtvilu. Vidjeli smo to s Titom, unatoč njegovu nevjerojatnom transformizmu. Vidjelo se to u Peruu s Fujimorijem i u Argentini s Kirchnerima (pa ih evo opet), vidimo to u Bosni i Hercegovini, državi triju konstitutivnih nacionalističkih populizama, s osobitim akcentom na srpskome, gdje onaj Dodik sada ponavlja sve što je, tobože, kritizirao u Karadžića kad je ta melodija odgovarala Zapadu. I u Srbiji, gdje je na vlasti drugi ešelon istih vođa iz devedesetih: nekad Šešeljev Vučić, nekad Miloševićev Dačić, te Vulin iz buketa “dame sa cvetom u kosi”. Nevolja je što se takav populizam doima dobitnim sve dok ne krahne. Eno Putina u Moskvi, Erdoğana u Ankari, Orbána u Pešti, a pridružio im se i Xi otkazavši Dengovu doktrinu o dva mandata. Ma i pobili bi nas, samo da nikad ne sjašu. Zlorabeći tiraniju većine, koju je baš po iskustvu iz budućeg Trumpistanu još prije dva stoljeća prokazao Tocqueville.