'Mutti Europa' već dugo gubi moć, ali i dalje živi u svijetu koji je sama politički kreirala

Autor:

  • Filip Pavić

05.11.2018.

German Chancellor Angela Merkel awaits the arrival of participants ahead of the 'G20 Compact with Africa' summit at the Chancellery in Berlin, Germany, October 30, 2018. REUTERS/Hannibal Hanschke
REUTERS

Angela Merkel

Objavom kako se više neće kandidirati za čelno mjesto u svojoj stranci, a konzekventno niti za poziciju njemačke kancelarke, Angela Merkel iskoristila je zadnju šansu za povlačenje pod vlastitim uvjetima. Kontinent ostaje bez političarke kojoj je cilj bilo očuvanje njegova jedinstva i cjelovitosti. Je li u tome bila uspješna, tek će se vidjeti...

U vrijeme propitkivanja Europe, ona je ostala njezina čvrsta zagovornica. Pokušavala je obraniti tradicionalni politički mainstream koji danas uzdrman populizmom. Iskreno, osjećam zebnju zbog njezina odlaska - komentirao je Dragan Bagić, izvanredni profesor sociologije politike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, najavu povlačenja njemačke kancelarke Angele Merkel s mjesta predsjednice CDU-a, ali i politike općenito.

Odlazak s čelnog mjesta Kršćansko-demokratske unije (CDU), na kojem je od 2000. godine, evo, dočekala punoljetnost, Merkel je najavila početkom tjedna. Zaista, kada je postala predsjednica CDU-a, Bill Clinton bio je u Bijeloj kući, Tony Blair britanski premijer, a Jacques Chirac francuski predsjednik. Njezina odluka da neće tražiti reizbor, zabezeknula je europsku, ali i svjetsku javnost. Još i više najava da će se postupno zavući u potpunu političku pasivnost, ostajući na mjestu kancelarke do formalnog isteka mandata 2021. godine. Kako kaže, nakon toga neće tražiti nijednu političku funkciju, čak ni onu briselsku.

Taj trenutak slabosti, očekivano, iskoristit će jačajuće desne opcije, poput Alternative za Njemačku (AfD), pribojava se Bagić. Šuška se da su izvanredni izbori u Njemačkoj mogući već na proljeće 2019. godine. Time bi Merkel, uz poziciju predsjednice stranke, izgubila i onu kancelarke te ne bi dovršila svoj povijesni četvrti mandat do kraja. Izvanredni izbori mogući su u slučaju da CDU-ov partner u velikoj koaliciji, dosadašnji prirodni oponent, SPD odluči napustiti vlast nakon povlačenja Angele Merkel s čelnog mjesta, objasnio nam je Volker Resing, njemački publicist koji je 2009. napisao knjigu o njoj, simboličnog naziva “Die Protestantin” (Protestantkinja).

- Prema svemu sudeći, socijaldemokrati iz SPD-a, koji dramatično gube potporu i nalaze se u potpunom rasulu, upravo zbog pristanka na veliku koaliciju, neće izaći iz vladajućih redova znajući da se na tu poziciju vjerojatno nikad neće vratiti - kaže.

Povod i uzrok

No, što je povod, a što uzrok kancelarkina odlaska? Neki kažu loši rezultati na lokalnim izborima. Točnije, tek posljednji u nizu debakl u saveznoj pokrajini Hessen, gdje su obje stranke velike koalicije zabilježile pad od 10 posto. Drugi će, pak, reći to što se potpora CDU-u na nacionalnoj razini gotovo prepolovila u posljednjih pet godina. Prema recentnim anketama, sa 41 posto pali su na samo 24 posto. Ipak, nagla odluka Mamice (Mutti, kako ju odmila ili pakosno Nijemci nazivaju) da čelnik stranke i kancelar ne može biti ista osoba, iako ju je taj model služio gotovo 14 godina, i nije tako nagla, tvrdi Resing.

- Gubila je moć, korak po korak, a ovo joj je bila zadnja šansa da odstupi pod svojim uvjetima - naglašava te dodaje da se obruč oko Merkel stezao još od migrantske krize, tamo 2015. godine. Da rješenje migrantske krize nije riješilo onu dublju, političku, pokazuje istup njezina kolege Jensa Spahna, pripadnika desne struje unutar CDU-a i pretendenta na čelno mjesto, koji je, namirisavši krv, dan prije kancelarkine objave o povlačenju, za pad popularnosti CDU-a optužio upravo njezinu migrantsku politiku.

Također, Horst Seehofer, ministar unutarnjih poslova iz bavarske sestrinske stranke CDU-a Kršćanske socijalne unije (CSU) u lipnju je zaprijetio Merkel da je spreman dati ostavku na svoju poziciju i ugroziti koaliciju ako Merkel ne razmotri njegov prijedlog da se izbjeglice okrene od njemačke granice. Merkel ni po koju cijenu nije htjela ugroziti svoju “kulturu dobrodošlice” (Willkommenskultur) i snažno reklamiranu njemačku solidarnost. Kompromis iza zatvorenih vrata u zadnji je trenutak postignut, a prašina se, barem naizgled, slegla.

Iskrene suze ili manipulacija

Ipak, mnoge zbunjuje kako se ta nenametljiva fizičarka i nesuđena profesorica, kći luteranskog pastora odrasla u istočnoj Njemačkoj (DDR), od Kohlove “Djevojčice” (“mein Mädchen” tepao joj je prije negoli ga je smaknula) prometnula u njemačku Mamicu i najmoćniju ženu svijeta prema Forbesovoj listi. U opisima političkog habitusa Angele Merkel, često se koristi termin “polukružnog zaokreta”.

Tako je u početku migrantske krize i Merkel branila stav da Njemačka ne može primiti sve izbjeglice, ali jedan je događaj odjeknuo medijskim eterom i napravio polukružni zaokret u srcu kancelarke i njemačke javnosti. Riječ je o televizijskom nastupu palestinske djevojčice 2015. godine koja je, u studiju s Merkel, ispričala svoju tužnu obiteljsku priču o razdvajanju obitelji, normalnom životu i želji za studiranjem. Raznježila je inače hladnu Merkel, koja ju je tješila kada je briznula u plač. I to je bilo to.

Dublinski je protokol poderan, a vrata Njemačke otvorena. Iako se tvrdi da je iskrena ispovijest nemoćne palestinske djevojčice iznenadila kancelarku, skeptici se opravdano pitaju u kojoj je mjeri emisija bila namještena kako bi senzibiliziralo nepovjerljivu njemačku javnost. Tome u prilog govori i činjenica da je šok-terapiju, kao proračunat politički alat, Merkel uspješno iskoristila i prije. Nakon tragične nuklearne katastrofe u Japanu, Fukushimi 2011. godine, kada je tsunami uzrokovao otapanje nuklearne jezgre i najveću katastrofu od Černobila 80-ih, kancelarka je učinila još jedan zaokret po kojem će ju pamtiti. Svijet je napokon osvijestio opasnosti nuklearne energije, a na valu tog otrežnjenja u lipnju iste godine iz Berlina je stigla odluka o momentalnom zatvaranju osam od ukupno 17 nuklearnih reaktora u Njemačkoj, s time da se preostali postupno gase do 2022. godine.

Uz podršku 80 posto Bundestaga, Merkel je naznačila novu eru Njemačke kao zemlje obnovljivih izvora energije. No, ne bez prijepora. Vlasnici nuklearnih postrojenja podnijeli su brojne tužbe protiv vlade, tvrdeći da im je naprasno zatvaranje postrojenja uzrokovalo goleme gubitke. Uz to, prema pisanju Forbesa 2013. godine, Njemačka je uskoro shvatila da je, usprkos golemim državnim subvencijama, obnovljivim izvorima energije nemoguće popuniti “energetsku prazninu” koja je ostala nakon gašenja nuklearnih postrojenja.

Danas, držeći jednom rukom kvaku na vratima, Merkel će se posuti pepelom i reći da snosi odgovornost kako za uspjehe tako i za promašaje CDU-a. Usprkos svemu, reći će Resing, u široj perspektivi, pojedini propusti neće ugroziti političko naslijeđe prve žene Europe, Timeove osobe godine 2016., vođe slobodnog svijeta čija karijera u vrhu njemačke politike traje gotovo 20 godina. Ona sada živi u svijetu koji je sama politički kreirala, tvrdi. No, morao je doći taj politički trenutak kada će i o njezinoj vladavini odlučivati prijatelji i neprijatelji. Ništa neobično, ni nešto što i sama nije činila.

Predsjednica CDU-a postala je početkom novog milenija, odstranjujući svoje financijskim skandalom inficirane šefove. Njezin tadašnji mentor i očinska figura Helmut Kohl i Wolfgang Schäuble, u to vrijeme čelnik CDU-a, obojica najmoćniji ljudi stranke, nisu uspjeli sprati ljagu od optužbi za malverzacije s političkim donacijama. Na ramenima javnog nezadovoljstva, tu je priliku iskoristila za zasluženo promaknuće i poručila: vrijeme je da okaljanu eru Kohla ostavimo iza sebe. Hoće li i njezini kolege uskoro zavapiti jednako tako? Migrantska politika već je neko vrijeme očita meta za gađanje njezinih suradnika i neprijatelja, smatra Resing, posebice zato što se bitka vodi za one glasače koji su prebjegli u naručje dovitljive antimigrantske retorike AfD-a. Činjenica je da je njemačko otvaranje vrata za milijun izbjeglica naštetilo Angeli Merkel, no ona je time pokazala odgovornost, smatra Bagić.

 

- Primajući ih, preuzela je političku odgovornost za Europu, a Njemačka je preuzela veliki teret na sebe - kaže, objašnjavajući da je Merkel time postala personifikacija Europe, a cijela njezina kancelarska karijera može se podvesti pod jedno geslo - nastojanje da se očuva ujedinjena i cjelovita Europa. Upravo je ta ideja Angele Merkel, koje se tako čvrsto uhvatila tijekom četiri duga mandata, na kušnju stavljena bezbroj put u njezinoj kancelarskoj karijeri. Primjerice, vjerovalo se da će tu njezinu slabost pokušati iskoristi tada svježi grčki premijer Alexis Tsipras.

Svoju pregovaračku poziciju za još jedan prijeko potrebni “bail-out” Tsipras će pokušati ojačati prijetnjom izlaska iz Europske unije. Udariti Merkel tamo gdje ju boli. No, kada je 2015., došavši na vlast, shvatio da Grci žive u zemlji sa 300 milijardi eura ukupnog državnog duga, rastrganoj društvenim nezadovoljstvom i rigidnim mjerama štednje, nije imao izbora nego sjesti za stol s najzaposlenijim europskim kreditorima. Usprkos referendumu kojim su Grci 2015. godine s više od 60 posto glasova odbili predložene uvjete bail-outa tzv. trojke (Europske centralne banke, Europske komisije i Međunarodnog monetarnog fonda), Tsipras je u konačnici pristao čak i na nepovoljnije uvjete financijske pomoći.

Mainstream mediji reći će da je uloga njemačke kancelarske u tome bila presudna. Izgradivši odnos i opetovano razgovarajući s Tsiprasom, uspjela je umiriti njegova antiestablišmentska uvjerenja i pridobiti ga na jedino racionalno rješenje. Drugi će reći da su ga Angela Merkel, Donald Tusk i François Hollande podvrgnuli svojim brutalnim metodama mentalne torture.

Pobjednica krize

- U njezinoj glavi nije bilo sumnje da mora spasiti Grčku. Problem je bio jednostavan. Da nije spasila Grčku, ne bi uspjela spasiti ni Europsku uniju - kaže publicist Resing. Merkel je izvojevala još jednu pobjedu u očuvanju ideala ujedinjene Europe. Ta tko će im pomoći ako ne Nijemci koji su iz najveće ekonomske krize novijeg doba izašli kao pobjednici, i to opet pod žezlom “željezne” kancelarke. Tada je i George Soros, ulagač i filantrop, rekao da “europska sudbina počiva na Njemačkoj”.

Merkel je posljedice ekonomske krize koja je počela 2008. brzo zauzdala svojom prepoznatljivom umjerenošću. Umjerenošću u polaganju svih nada u “nepogrešiv” tržišni mehanizam. Nije se libila posezati za intervencijama. Iskoristili su niske kamate na obveznice i svoj položaj snažnog izvoznika da pokrenu ekonomiju. Skratili su radno vrijeme svojih radnika. Manju zaradu zaposlenika tada je pokrivala država, a ne poslodavac.

Merkel se nije sramila socijalne dimenzije svojih ekonomskih svjetonazora. Primjerice, 2007. godine uveli su roditeljsku naknadu. U pokušaju da potaknu natalitet, roditeljima su omogućili da podijele dopust od 14 mjeseci nakon rođenja djeteta, tijekom kojeg će primati 67 posto svoje plaće. Također, 2015. je uvedena minimalna plaća. Premda je to oduvijek bila inicijativa socijaldemokrata, za mandata Angele Merkel iste je godine minimalna cijena sata rada podignuta na 8,50 eura. I prema nedavnim najavama za siječanj iduće godine, neće ostati na tome.

- Ona je atipičan političar. Nepoznat u njemačkoj povijesti. Nastupa bez emocija, bez ideologije, a u početku su joj se zbog toga smijali - prisjeća se Resing govoreći da je kancelarkina blaga pojava na političkoj sceni uslijedila nakon desetljeća karizmatičnih vođa i govornika. Podsmijeh je izazivao i njezin način držanja ruku, preciznije dlanovi uvijek postavljeni u položaj zvonika, uvijek prisutan tijekom javnih nastupa, ali ona je to okrenula u svoju korist, pa je to danas njezin zaštitni znak (izražen emotikonom <>).

Umjesto ideologije, realpolitika

Propisna, njemački precizna, izbacila je ideologiju, a uvela realpolitiku, kaže se. Profesor Bagić s time se ne bi složio jer tvrdi da čak ni njezina politika nije lišena ideologije, ali je umjerena, demokršćanska, za razliku od radikalnijih oblika koji prijete s desnice. Politička šarada nikad ju nije zanimala jer je kancelarka tu da rješava probleme, kaže Resing. Ne drži govore kao Emmanuel Macron, ne raspiruje strasti kao Donald Trump. Odavno je naučila da u političkom ringu nije pobjednik onaj tko zada više udaraca, nego onaj koji ostane dulje na nogama.

Najbolje se to vidi u ambivalentnom odnosu nje i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Nikada nisu bili toliko prisni, niti je Putin prema njoj gajio simpatije kakve je imao prema njezinu prethodniku, kancelaru Gerhardu Schröderu, no s vremenom su razvili međusobno poštovanje. Na zadnjem sastanku ove godine u Sočiju čak joj je donio i cvijeće.

- Od svih zapadnih vođa, ona je najviše razgovarala s Putinom, što je i logično jer su oboje jako dugo na vlasti - drži Resing. Ipak, Putin u prošlosti nije propuštao priliku da naizgled plahoj Merkel pokazuje mišiće. Tako je, u sad već proslavljenom potezu, na zajednički sastanak 2007. godine u Sočiju, Putin doveo i svojeg psa. “Znao je da se bojim pasa, ali ipak ga je doveo”, komentirala je nakon susreta Merkel, odbacujući to kao patetičan pokušaj mačizma.

Sedam godina poslije i ona je njemu pokazala mišiće snažno ga kritizirajući nakon pripajanja Krima. Nije se libila konfrontacije i oštrih riječi, naglašavajući da će Putinova politika u Ukrajini završiti katastrofom. Iduće godine, 2015., između Ukrajine, Rusije, Francuske i Njemačke postignut je dogovor i potpisan Sporazum iz Minska. Taj je mirovni protokol u Ukrajini doveo do proglašenja prekida vatre, uklanjanja teškog naoružanja i otpuštanja ratnih zatvorenika, što je kasnije omogućilo i neke “ekonomske projekte”, kako je rekao Putin. Primjerice, Nord Stream 2, posljednji dogovor o plinovodu kojim bi se trebao dostavljati ruski plin u Njemačku, ali i Europsku uniju ispod Baltičkog mora.

Što se Hrvatske tiče, Merkel se za nas nije osobito zauzimala, no to joj, kaže Bagić, ne treba uzeti za zlo.

- Mislim da je prema Hrvatskoj imala objektivan odnos. Istina, nije se za nas previše zalagala, ali nisam siguran ni da je Hrvatska to zaslužila - kaže Bagić, koji joj ipak zamjera potporu koju je pružala bivšem premijeru Ivi Sanaderu prije ulaska Hrvatske u EU. “Hrvatska je na dobrom putu da postane članica Europske unije. Sve je to učinjeno pod vodstvom HDZ-a i Ive Sanadera”, izjavila je 2007. godine Merkel.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version