Jesu li prebjezi u parlamentu isključivo hrvatski fenomen'? Baš i ne....

Autor:

  • Filip Pavić

17.11.2018.

Marija Puh, Tomislav Saucha i Milanka Opačić

U ovom saborskom mandatu čak je 14,5 posto zastupnika iz opozicije prešlo u poziciju. Iako je to i dalje manje nego u Italiji, strani politolozi i politički analitičari u razgovoru za Magazin upozoravaju: “To je znak propasti političkog sustava”.

Kada su novinari upitali Francesca Campanella, talijanskog senatora koji je u svojoj političkoj karijeri promijenio šest političkih stranaka, je li promjenom stranačke pripadnosti iznevjerio birače, uzvratio je on protupitanjem 'moramo li ostati vjerni bojama pod kojima smo izabrani čak i kad one više ne predstavljaju ono u što vjerujemo?'

I eto nas u dilemi. Koga zastupaju zastupnici, a koga biraju birači? Da su zastupnici uvijek odgovorni narodu, a ne stranci i da je njihov mandat neotuđiv, reći će nam Stefano Bianchini, profesor povijesti i politike istočne Europe na talijanskom Sveučilištu Bologna. Slagali se mi s time ili ne, reći će, tako piše u Ustavu.

I na svojoj smo koži zadnjih dana osjetili taj Ustavom opravdani fenomen tzv. party-switchinga, pojave u kojoj zastupnik promijeni stranku, prelazeći u drugu iz one na čijoj je listi izabran. Gledajući europski politički milje, zastupničke migracije u nekim su zemljama izraženije, poput Italije, a u drugima tek marginalna pojava, kao u Ujedinjenom Kraljevstvu, no taj fenomen nije neuobičajen i barem u tom kontekstu, naši parlamentarci dobro 'kotiraju'.

Nije to promaklo ni GONG-u, našoj civilnoj organizaciji za praćenje izbora, koji se oštro obrušio na naše prebjege, govoreći da sada podupiru HDZ iako su na izbore izašli 's jasnom antihadezeovskom agendom'. Zaista, tek zadnji u nizu 'prešaltao' se SDP-ov Mario Habek u klub HNS-a, a Marija Puh iz HNS-a u bujajući tabor Milana Bandića. Nepokrenuti pokretač i inaugurator tog političkog trenda u Hrvata ostao je Tomislav Saucha koji je napustio SDP i sada se bavi dizanjem ruku. Propet će se SDP-ov Siniša Hajdaš Dončić i mostovac Božo Petrov govoreći da je to politička korupcija i prevara birača. Habek će reći da je on i dalje neovisan, a razlozi prelaska u HNS su prozaični.

Treba mu, naime, pristup računalu i printeru, što kao neovisni ne bi imao. Nema to puno veze s moralnim i političkim dilemama Talijana Francesca Campanella. Činjenica, međutim, ostaje da su sada 22 zastupnika, na ovaj ili onaj način, opozicijske dresove zamijenila pozicijskima. U brojkama bilo bi to 14,5 posto parlamenta. U europskom kontekstu, po učestalosti političkih transfera, stavlja nas to tek netom iza europskih rekordera Talijana.

- To je znak propasti političkog sustava, a i znak velike krize države i birača - poentirat će Bianchini osvrćući se na podatak da je u Italiji u zadnjem sazivu parlamenta preko 347, od ukupno 950 zastupnika dvodomnog parlamenta, promijenilo svoje stranačko ruho. Ti su razmjeri političkog 'prešetavanja' začudili čak i Talijane kojima ta praksa nije nepoznata. Naime, prema analizi Open polisa, talijanske civilne organizacije koja nadgleda izbore, i 2013. godine bilo je 160 prebjega, odnosno 17 posto, ali rekord je definitivno srušen lani kada je u prosjeku deset zastupnika mjesečno iz jednog kluba prešlo u drugi. Koliko se ta praksa uvriježila govori i činjenica da su Talijani smislili poseban izraz kojim opisuju fenomen političkog transfera. Voltagabbana, kažu, mijenjanje ruha.

Čak i na Novom Zelandu

Nije to nepoznata praksa ni na dalekom Novom Zelandu, maorskim slengom reći će oni 'waka-jumping', u slobodnom prijevodu napuštanje broda koji tone. Uglađeni Britanci, pak, nazivaju to 'crossing the floor'. Za njih to je sramotan čin prelaska u drugu partiju koji podrazumijeva i fizičko koračanje do rivalskih klupa naočigled bivših kolega, suradnika i medija. Možda su baš zato takve rokade u političkoj povijesti Ujedinjenog Kraljevstva gotovo nepoznate. Od 2005. godine do danas svoju je stranačku odanost promijenilo samo 30-ak zastupnika, prema najnovijem izvješću Donjeg doma. S time da je većina izlaskom iz stranke preuzela status neovisnog zastupnika. Tek trojica, od gotovo 1500 zastupnika Gornjeg i Donjeg doma, u zadnjih su 20 godina prešla iz opozicije u vladajuću stranku, a suprotno niti jedan. Pojava je, naime, toliko rijetka da se poimenice zna za te nevaljalce. Shaun Woodward izabran je kao konzervativac, a 1999. godine prebacio se u tada vladajuće laburiste. Isto je napravio i njegov negdašnji kolega Robert Jackson 2005. godine. Pa onda opet i Quentin Davies koji je 2007. godine iskoračio iz opozicijske Konzervativne stranke u vladajuću Laburističku. Tješe se vjerojatno time da je isto činio i veliki Winston Churchill, političar, imperijalist i nobelovac, i to nekoliko puta.

Na provokativno pitanje može li fenomen mijenjanja stranačke pripadnosti biti znak demokratske zrelosti, kako znamo, u Putinovoj je Rusiji to ne samo nepoćudno nego i ilegalno, Bianchini kaže - ni govora. Znak je to jedino krize ideologije.

- Prije 50 godina Talijani su imali čvrste i velike partije koje su bile duboko ukorijenjene u društvo. One su polako gubile snagu, da bi danas partije nicale i nestajale u samo nekoliko godina - ispričao je. Prema njemu, upravo ta ideološka nestalnost tjera političare na čestu promjenu stava, a ne obrnuto.

Da se ipak može govoriti o političkoj zrelosti, odgovorit će nam Stefanos Loukopoulos, direktor grčke nevladine organizacije Vouliwatch koja se bavi promatranjem i analizom izbora. U grčkom slučaju, reći će, političari napuštaju i priključuju se strankama iz uvjerenja, a nikako osobnog oportunizma. Podastrijet će on za to i podatke. U kolijevci demokracije u zadnjih 10 godina 154 zastupnika promijenila su stranku. Od njih ukupno 1.200 to je gotovo 13 posto.

Međutim, grčka je situacija specifična, napominje Loukopoulos. Prije 2010. godine, dakle prije velike ekonomske krize, nijedan zastupnik nije promijenio svoju pripadnost, da bi u samo nekoliko godina ta brojka skočila na 45,5 posto. Stranačke turbulencije krenule su između 2009. i 2012. godine, kada je dominantna stranka lijevog centra Panhelenski socijalistički pokret (PASOK) pristala na mjere štednje i uključenje MMF-a u rješavanje grčke ekonomske krize. Izgubio je time PASOK 44 zastupnika od ukupno 160. Ništa bolje nije prošla ni opozicijska stranka Nova demokracija. Oni su se oštro suprotstavljali mjerama štednje koje je PASOK blagoslovio. Zbog toga ih je napustio dio zastupnika koji su smatrali bi se trebali svi složiti oko tako važnog pitanja. U neočekivanom obratu, Nova demokracija glasala je u prilog mjerama štednje, a onda su izgubili još i veći broj zastupnika. Druga je kriza bila 2015. godine s kratkom vladavinom Syrize. Stranku Alexisa Tsiprasa te je godine napustilo 26 zastupnika od 149 jer je napravio zaokret i podržao briselske mjere štednje iako su Grci na referendumu sa 61 posto glasali protiv.

Previsoka cijena

- U svim ovim slučajevima nije bilo razmjene zastupnika između dominantnih stranaka. Najveći je dio zastupnika napuštao stranku zbog neslaganja sa stranačkom politikom, a odlazili bi u manje stranke gdje bi mogli ostati vjerni svojim političkim uvjerenjima - rezimirao je Loukopoulos tvrdeći da to jest demokratska zrelost jer su zastupnici stavili svoje vrijednosti prije stranačke pripadnosti.

Možemo li isti argument iskoristiti i za domaću nam političku scenu? Nastupa li Milanka Opačić iz uvjerenja? U GONG-u se s time ne bi složili.

- Stranački prebjezi osigurali su stabilnost Plenkovićeve Vlade, ali mi u GONG-u smatramo da je ta cijena previsoka jer se ovom neprincipijelnom koalicijom obezvrjeđuju izborni rezultati i urušava legitimitet političkog sustava - odgovorila nam je Oriana Ivković Novokmet, stručna suradnica u GONG-u.

Kada smo je uputili na talijanski primjer, Ivković Novokmet nepokolebljivo je uzvratila da 'problem nije u brojnosti prebjega, nego u tome što se većina ne formira na temelju izbornih programa za koje su građani glasali, nego se održava zahvaljujući političkoj trgovini'.

Berlusconijeva ponuda

No što je rješenje? Priznaju iz GONG-a da ne vide neki institucionalni model kojim bi se to spriječilo. Imamo model slobodnog mandata koji pripada zastupniku, kažu. Prema Bianchiniju, zakonski zabraniti zastupniku da promijeni stranku bilo bi porazno. Može se reći da je praksa kojom vladajuća stranaka privlači disidente kako bi ojačala svoju političku poziciju i učvrstila stabilnost moralno upitna, no, upozorava Bianchini, taj mehanizam funkcionira i u drugom pravcu. Privlačenjem članova parlamenta i vladajuće garniture opozicija može poremetiti ravnotežu, pa čak i srušiti Vladu. To političko klatno ostaje ne sasvim moralno, ali legitimno oružje u političkoj borbi.

Vrijedi to, nažalost, i u slučaju kada bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi opozicijskim zastupnicima nudi od 350 do 500 tisuća eura za glas koji bi podržao njegovu vladu koja je, pod teretom mogućeg izglasavanja nepovjerenja, visila o niti tamo 2010. godine. Ponudom koja se ne odbija privukao je Berlusconi, među ostalima, i dvojicu prebjega iz stranke Italia dei Valori (IdV), a ta je ironično tada bila nastrojena izrazito protiv Berlusconija. Vrijedi to i za poljski skandal iz 2006. godine kada je Renata Beger, bivša pripadnica radikalne poljske stranke Samoobrona, a sada TV zvijezda, snimila i u medije pustila svoj razgovor s Adamom Lipinskim, ministrom iz tada dominantne stranke Zakon i pravda, koji joj je nudio dobru poziciju u vladi ako prebjegne iz svoje stranke i podrži vladajuću koaliciju. Polovica zgrožene poljske javnosti tada je to ocijenila političkom korupcijom, a druga je polovica smatrala da je izjavu isprovocirala i iznudila Beger. Ogorčeni GONG-ovci, osvrćući se na domaće primjere prebjegavanja, pozvat će se tu na važnost političkog morala i političke odgovornosti. Bianchini, ipak, dolazeći iz tradicije pragmatičnog talijanskog makijavelizma, reći će da su moral i politika odvojeni čak i ako osobno u to ne vjeruje.

- I ja smatram da bi političar trebao ostati u jednoj partiji barem pet godina svoga mandata, ali to je stvar morala, a ne politike - istaknut će.

Zakonsko ograničenje 'ideološke' pozicije zastupnika koje Bianchini odbacuje, začudo, nije nepoznato u europskoj politici. Bugari su, primjerice, zabranu stranačkog 'šaltanja' donijeli prije gotovo deset godina inicijativom vladajuće stranke desnog centra Građani za europski razvoj Bugarske (GERB). Razlozi u pozadini te odluke nisu bili ni ideološki ni moralni, nego financijski. Naime, stranke za svakog pojedinog zastupnika ostvaruju subvencije. Primjerice, u Hrvatskoj jedan zastupnik stranci donese i više od 300 tisuća kuna. Razumljivo, prijeđe li taj zastupnik u drugu stranku, uz svoj neotuđivi mandat, povlači i svoju neotuđivu subvenciju. Bugari su tako odlučili zabraniti zastupnička prebacivanja, kao i formiranje kluba neovisnih. Prema njihovu zakonu, zastupnik može ostati neovisan, ali ne može se priključiti drugoj stranci niti joj prenijeti svoju subvenciju. Političke migracije još su ozbiljnije shvatili u Rusiji. U Dumi, ruskom donjem domu, zabranjeno je promijeniti afilijaciju. Zastupnik koji se na to odluči riskira prisilnu ostavku na koju ga može natjerati predsjednik njegove sada bivše stranke. Taj isti predsjednik, potom, na njegovo mjesto može postaviti koga god želi.

Inačica na drugom jeziku / Alternate language version